Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

PREPARIRANJE

 

– E da – reče Morbido 33 Kunst brišući krv i blato s rukava i ruku – a ovoliko mi je falilo da postanem akademski građanin! U najgorem slučaju, bavio bih se tananim finesama baroknog stiha, bio bih među knjigama i u toplome…

– A di je to bilo, u zatvoru? – upita cinično Korbizje, nesvršeni student arhitekture, nakon što je osom pogodio zadnju preostalu čitavu kuću u selu.

– Ne, gospodine neimaru! To je bilo prije zatvora. Pa je l’ ti znaš, mahniti zidaru, da sam ja bio među prvih pet na prijemnom!? A primalo nas trideset! Živio sam poeziju od jutra do mraka! Objavljivao sa šesnaest godina! Okretao drugi obraz! Vježbao gitaru i čitao Fenomenologiju duha! U isto vrijeme! Jer sam mislio da nemam dovoljno vremena! Jer sam se pripremao za, ako već ne najjačeg, a ono najpotpunijeg i najdosljednijeg pjesnika na svijetu! Nisam živio, sanjao sam! A vidi me sad, življi no ikad sijem smrt i spašavam guzicu vama pacerima! A poezija… Pa dobro, jesam rekao da se prestane s paljbom!? – poviče on na nesvršenog arhitekta, koji je opet nešto poželio raznijeti, mada smo, ruku na srce, već bili raznijeli sve što se moglo.

– I di je onda zapelo, majstore!? – upitam ga ja, nesvršeni student neobjašnjivih običaja i pojava. – Di si je podero? Na čemu se razderala ta tvoja poezija!?

– E vidiš kako ti znaš! Je, razderala se, baš se razderala… na jednu bocu. Ili, točnije…

– Nije li to baš tipično za tvoju struku? Svi vi zapnete na nekoj boci…

– Slušaj, Korbizje! Da malo gledaš oko sebe, da malo bolje zapažaš, vidio bi da je taj iza tebe još živ! Dovrši čovjeka da se ne muči – reče Morbido pokazujući na nerazgovijetnu nakupinu razbijenih cigala, pokidane vojne opreme, rascvala mesa i tko zna čega još, koja se, međutim, ipak migoljila i ječala kao nekakav stroj što se odbija pomiriti s činjenicom da mu je prošao rok trajanja.

– Pa zar je to čovjek? Meni više liči na neku apstraktnu skulpturu koja škrguće i diše… Uostalom, nisi li rekao da prestanem s paljbom?

– Budi kreativan, Korbizje! Ili ćeš odmah dobiti drugi nadimak – reče mu Morbido, a on teška srca odloži osu pa, nakon kraćeg razmišljanja, uzme dvije cigle i njima se sruči na skulpturu koja diše. Udarao je žestoko objema ciglama, mijenjajući oblik hrpe naočigled; ali nešto u toj hrpi još je živjelo jer se od nje stao dizati još žalosniji, još viši, još uporniji jecaj; a dvije ruke, crne i krvave, podigle su se uvis grčeći se kao da su pod naponom. Morbido je sve to promatrao s izrazom prezrivog gađenja.

– Kakav pacer! Korbizje, rekao sam da skratiš čovjeku muke, a ne da ga još više mučiš! Pokaži mu kako se to radi, Velimire!

– Jes, masta! – rekao sam, izvukao svoj dugi nož i nagnuo se nad apstraktnu skulpturu koja diše. Negdje u njoj još je kucalo toplo ljudsko srce, i to iz jednog jedinog razloga: da njegov vlasnik pati što je moguće duže. Zarinuo sam oštricu i izrezao ga. Dok sam to radio, hrpa je ispuštala dubok uzdah olakšanja, nakon čega se zauvijek smirila.

– Jesi vidio, zidaru! Izgraditi kuću je lako: ali teško je ispjevati pjesmu. I raznijeti kuću je lako: ali teško je ubiti čovjeka. Za to treba imati osjećaj, a ti ga nemaš. Što me vraća na ono o čemu sam govorio prije nego si me ti prekinuo svojom glupom upadicom: ja sam, doduše, spomenuo bocu, ali sam zapravo htio govoriti o razbijenoj boci ili, još preciznije, o grkljanu jedne razbijene boce – reče Morbido preletjevši pogledom preko sela što smo ga osvojili i sjebali do temelja, a onda mu pogled uzleti i pojuri nekamo u daljinu, gdje se valjda nalazila ta boca koja je zaklala njegovu poeziju.

A do nje ga je doveo Begim. Prvi Šiptar kojeg je u životu upoznao, ako ne računa Bećira i njegova sina koji je držao slastičarnicu u njegovu rodnom gradu i s kojima nikad nije progovorio više od dobar dan i doviđenja. Zato je zastao u nedoumici, na pragu studentske sobe u Cvjetnom, kad je shvatio da će mu cimer biti potomak ponosne ilirske rase.

– Ti imaš nešto protiv nas Albanaca? – upitao je Begim jer mu se očito nije svidio izraz Morbidova lica. Iako se u tom trenutku sjetio onog simpatičnog karatista iz svog grada, koji je radio kao redar u SC-u i kojeg su Šiptari isjekli noževima nakon što je intervenirao protiv nekog od njih, Morbido reče, posve iskreno:

– Ma ne! Nisam ti ja baš spretan s ljudima. Zapravo mi je svejedno jesi li ti Kinez ili Albanac.

– Ne može to biti svejedno. A ti, odakle si ti?

– Tu, iz Hrvatske.

– Baš Hrvat?

– Baš.

– Onda nas dvojica nemamo razloga za mržnju. Naći ćemo nekog drugog za to – reče Begim.

– Ma ne mrzim ja nikog – odgovori s nekim olakšanjem Morbido, kojemu je previše druženja s knjigama i samim sobom potpuno oduzelo sposobnost ophođenja s ljudima i činilo ga podložnim manipulacijama svih vrsta.

– Neki ljudi to zaslužuju, vidjet ćeš ti još – reče Begim prilazeći jednom od dva pisaća stola, ugrađena u police, na kojem se nalazila boca viskija. Albanac uzme bocu i natoči im po čašu.

– A ja mislio da vi ljudi ne pijete – reče Morbido.

– Pa i ne pijem, bar ne pred ocem i starijom braćom. Ali ovo moramo proslavit. Ipak ćemo nas dvojica živjeti zajedno najmanje godinu dana. Živio!

To nije bila ta boca, ali ona će ga odvesti do nje. Već nakon prve čaše, Morbido je morao priznati sebi da je Begim simpatičan lik. A što su više pili, sve mu se više sviđao. Uskoro se Morbido raspričao, počeo je govoriti o sebi, o svojim planovima. O poeziji. Oko polovine boce, kad se potpuno oslobodio, nije samo govorio o poeziji, govorio je poeziju. Svoju, tuđu, Trakla na njemačkom, Lorcu i Jiméneza na španjolskom. Majakovskog i Hljebnikova na ruskom. Sve njih na nemuštom jeziku Morbida 33 Kunsta. U Begimu je, tako mu se činilo, našao oduševljena i pažljiva slušatelja. On je stranac iz daleke i primitivne sredine, a ipak moje riječi nalaze put do njega, tako je nešto mislio pijani osamnaestogodišnjak Morbido. Uskoro mu je, međutim, jezik postao težak – premda mu je mozak radio sto na sat – a priču je preuzeo Albanac. Govorio je žestoko, potresno, uzvišeno. O teškom životu svog naroda na Kosovu, o teroru vlasti, o noćnim prepadima milicije. I ako je Morbido, kako je mislio, svojim riječima dopro do Begimova srca, onda je ovaj, silovito i na prepad, ukrao njegovo srce. Njegova je sposobnost uživljavanja bila sasvim izuzetna i on je, slušajući Begima, zaboravio na sve ono što je dotad u životu smatrao bitnim, i već je sebe smatrao jednim od njih, već je trpio muke potlačenog naroda, primao udarce pendrekom, strpljivo čekao vrijeme borbe koje mora doći. Begimov tlačitelj i neprijatelj postao je njegov, Begimova mržnja postala je njegova mržnja. Slušao je Albanca poput vjernika i gasio vatru viskijem. A ovaj je govorio brzo i strastveno, skačući sa stolice da bi uzeo sad ovu sad onu knjigu, iz koje bi potom deklamirao rečenice i pasuse, dijelom na albanskom, dijelom prevodeći na hrvatski, mada to više Morbidu nije ni bilo potrebno, on je već sve razumio, on je već bio veći patnik i veći Šiptar od Begima, spreman da sve napusti i istog trena ode na Kosovo.

Tu scenu, ali ne i Morbidov zanos, prekine pojava nekog visokog tipa s brčinama, Begimovih godina, koji bez kucanja i pozdrava bane u sobu; ugledavši ga, Albanac ošine pridošlicu pogledom punim mržnje, a zatim još vatrenije pročita pasus iz knjige, ne trudeći se više oko prijevoda. Brkajlija se u međuvremenu popeo na kat Begimova kreveta i legao, po čemu Morbido zaključi da to mora biti drugi njegov cimer, a Albančeva čudna izjava o tome kako će naći nekog drugog za mržnju odjednom zadobije konkretno značenje.

Na vratima odjekne tiho kucanje. Iako je već prošla ponoć, Begim je, čini se, očekivao goste jer samo otvori vrata i ukloni se u stranu, a u sobu uđe najčudnije društvo što ga je imao priliku vidjeti. Bili su to redom: divlji zec, vepar, jazavac, medvjed, kuna, sokol, sova ušara, lisica i jedan oveći štakor. Svaku od tih prepariranih životinja nosio je po jedan pripadnik Begimove narodnosti.

Soba se učas ispuni ljudima i mrtvim životinjama, Albanci su se sporo micali u čudnoj procesiji upokojene menažerije, svaki od njih ostavio je svoju životinju na pod ispod prozora, na odlasku na radijator ili na prozorsku dasku. Njega, Morbida, ljubazno su pozdravljali na hrvatskom, ali je primijetio da ni jedan od njih nije propustio uputiti značajan, manje-više prijeteći, pogled prema momku na gornjem krevetu, kojega se u polumraku nije moglo vidjeti. Osim toga, sve su životinje bile okrenute tako da gledaju u njegovu smjeru, iako one zapravo i nisu imale čime gledati jer su umjesto očiju imale tek prazne duplje. Dok je Begim razgovarao sa svojima na hodniku, Morbido osjeti snažnu tjeskobu; potraži pomoć od boce, ali iz nje uspije iscijediti tek nekoliko kapi. Od toga tjeskoba još više naraste.

Begim se vrati i, pokazavši na životinje, reče:

– Moram im još oči stavit.

– Slušaj, Begime, brate! Ako nećemo još ovog trena na Kosovo, a ja ti kažem da bi trebali ići, ali ako nećemo, ja neodloživo moram nešto popit! Nemir u meni je tako velik da nema šanse da zaspem! Trebam još nešto da se dokrajčim.

Ali Begim reče baš ono čega se bojao.

– Nemam više ni kapi.

Morbido skoči sa stolice.

– Onda idemo! Pusti u kurac ove proklete lešine!

On krene prema vratima, živaca nategnutih preko svake mjere. Begim ga je uzalud pokušavao smiriti. Tad se odozgo začuje glas onog trećeg.

– Čujte vi dolje, imam ja nekog vina – reče on, zakompliciravši tom svojom rečenicom situaciju u prizemlju. Morbidovu tjeskobu smijeni neka euforija, koja ga otme iz Begimova zagrljaja i vrati u sobu, skroz tamo do životinja; s druge strane, primijetivši tu radost, Begim se smračio gledajući ga onim istim pogledom s početka njihova poznanstva. Nema sumnje, Morbidovo je ponašanje smatrao izdajničkim.

– Koliko imaš ti tog vina? – upita Morbido grubo.

– Četiri litre.

– A!? Četiri litre!? Čuješ li ti to, a Begime?

Begim i dalje šuti kao zaliven, a oči mu sve više sijevaju. No Morbido se, nošen nekim svojim nadahnućem, više nije mogao zaustaviti.

– Daj to ovamo.

Odozgo se začu fino zvečanje a jedna ruka izviri iz tame i doda bocu Morbidu, koju ovaj odmah otvori i otpije nekoliko dobrih gutljaja. Zatim ponudi Begima. On prezrivo odmahne rukom, nagne se nad neku od svojih knjiga i počne grozničavo listati stranice. Nikad to Morbido ne bi pomislio prije, ali tad mu se slika tog čovjeka, nagnutog nad knjigom, uvrijeđenog poput pičkice, učini jednom od jadnijih što ih je vidio u životu. On otpije još vina, a zatim mu pozornost privuče etiketa na boci, na kojoj je pisalo Carica Milica. Obuzme ga neobuzdan, dijaboličan smijeh. Pokazat će on tom Šiptaru što je igra s vragom. Ako neće na Kosovo, dovest će on njemu Kosovo ovdje, u dvokrevetnu sobu studenskog naselja Cvjetno koja je, zbog priprema za Univerzijadu, postala trokrevetnom, osiguravši im tako prostor gdje će njih trojica odigrati svoj igrokaz besmislene mržnje, i to pred buljukom prepariranih životinja bez očiju.

– A kako je tebi ime, a, čovječe smiješnih brkova? – upita Morbido prijeteći.

– Dušan – reče onaj odozgo.

– Nisam ni mislio da je drugačije. Pa siđi dolje, Dušice, Milice, carice! Pička li vam materina obojici! Meni igrate

vaše igrice!? E sad ćete vidjeti što je igra i kako siječe sablja Jelačića bana! – vikne Morbido natjeravši Begima da digne glavu s knjige i počne napeto pratiti prizor. Ali Morbido više nije igrao za Begima, nije igrao ni za sebe, nego za besmislenu igru koju će svi uskoro prigrliti, a čiju je suštinu i posljedice on sagledao odmah i sad ih poželio zorno prikazati svima. Dušan je sišao s kreveta, visok, koščat, brkat, uvjeren u svoju nadmoć, cereći se, čak s nekim izrazom dosade na licu. Bio je puno viši od Morbida i ovaj je, nakon što je Caricu Milicu razbio o rub kreveta, morao poskočiti da bi ga grlićem zasjekao po vratu. Ali poskočio je dobro i zasjekao je dobro, ravno po pulsirajućoj žili, debeloj poput napetog kurčića jedanaestogodišnjaka, pa krv šiknu kao iz vodenog topa prskajući svud naokolo. Dušan je, međutim, ostao stajati jer se bio naslonio leđima na krevet, te ga Morbido još pokosi po koljenima.

Tek tad se ovaj skljoka pred Begima, koji je u međuvremenu ustao, u ruci držeći knjigu natopljenu krvlju njihova bivšeg cimera.

– Je li mrtav?! Je li mrtav!? – poviče Begim.

– Ili je mrtav ili će tek biti – reče Morbido nekim tupim glasom – Vidiš da krvari ko prasac! Ako ti je baš stalo, a ti odi po nekog.

Begim to zaista i učini, bezglavo odjurivši iz sobe. A Morbido 33 Kunst, koji više nije osjećao ništa, ni svoj veliki nemir, ni potrebu za pićem, ni želju da ode na Kosovo, sruši se na krevet i zaspi tvrdim, zdravim snom. Kad su ga nešto poslije probudili milicajci, što ih je doveo Begim, osjećao se sjajno, kao ponovno rođen, pun snage i zdravlja, baš kao da je čitave dane proveo na mirisnim poljanama sna.

Begima je vidio još jednom, kad ga je ovaj posjetio u zatvoru. Tom mu je prilikom donio prepariranog jazavca. Isprva mu nije bio jasan smisao tog poklona, ali je poslije, dok je za dugih dana, mjeseci i godina promatrao tu smiješnu životinju, osovljenu na zadnje noge i čudno izduženu, u njoj počeo prepoznavati Dušana, kojeg je Šiptar toliko mrzio, ali ipak nije učinio ono što je učinio on, Morbido 33 Kunst, koji ga uopće nije mrzio.

– U vašoj priči sve mi je kristalno jasno, ali mi jedna stvar izmiče, maestro – rekoh ja, nesvršeni student neobjašnjivih običaja i pojava. – Otkud ste samo izvukli onu sablju Jelačića bana?

– Ha, znao sam da ćeš to pitat! Jer upravo sam ja to isto pitao jednog svog davnog prijatelja, Romea, od kojeg sam to posudio…

– A-ha, tako znači… A od koga je on to posudio?

– On je… – započe Morbido, ali ga prekine povratak Korbizjea, koji se bio otišao popišati, ne saslušavši Morbidovu priču do kraja. Taj je u naručju držao tri ljudske glave, pobrane očito negdje u blizini, a na licu je imao onaj, za njega tipičan, izraz čovjeka koji misli da je došao do neke genijalne ideje, samo što sad ne zna bi li je podijelio s drugima ili ne.

Morbido ga je neko vrijeme gledao bez riječi, a onda prasne:

– Pa izjasni se, prokleti slagaču cigala!

– A ništa, samo nešto mislim kako ne bi bilo loše da je ta tvoja šiptarska pizda ovdje, pa da nam stručno obradi neku od ovih glava…

– A zašto da nam obradi neku od ovih glava? – upita Morbido.

– Pa da nam je malo olakša…

– A zašto da nam je malo olakša?

– Pa zbog nogometa!

– Zbog nogometa!?

– Pa da, da je neka od ovih glava malo lakša, mogli bi razbacit jednu na male goliće, do šest, ko kad smo bili djeca… – reče Korbizje, pomalo zbunjeno. Ali još ga više zbuni Morbido, koji ga primi u zagrljaj i poljubi u čelo.

– Korbizje! Pa to je genijalna ideja! Pa ima li što bolje od sporta za opuštanje, naročito nakon ovakvog napornog radnog dana? Idemo, igrajmo!

– Ali teške su ove glave…

– Eh!? Teške!? Ta zar je nama išta teško? Izaberi jednu, Velimire!

– Daj mi tog belog orlića! – rekao sam, pokazavši na jednu izrazito malu glavu, koju je beretka prekrivala skoro do oči ju, a on mi je dobaci i ja joj na dlanu ispitam težinu – Eto! Savršeno! Nije ništa teža od kožne lopte kad se namoči. Igramo li onda, maestro?

– Protiv svih!

Napucao sam loptu u teren. Morbido je pritrčao i raspalio je prema Korbizjeu, koji je, međutim, samo stajao zbunjeno gledajući u nas.

– Igraj, Korbizje! Dodaj!

– Ali kako ćemo igrati!? Ko protiv koga!

– Mi, Korbizje! Mi – protiv svih!

– Ali, gdje je gol!?

– Tamo, zar ga ne vidiš! I tamo! I gore! Samo igraj, Korbizje! Samo igraj, ti si tu da igraš! Igraj, i sve će ti se otkriti samo od sebe! Evo ti lopta! Proslijedi je Velimiru! Ne soliraj! Ne driblaj! Ne pimplaj!

Ponesen našim zaraznim entuzijazmom, Korbizje nam se pridružio. U nas je ušao duh igre, prožeo nas do zadnjeg atoma i mi smo uskoro zaigrali savršeno, goneći loptu dalje preko brda, preskačući škarpe, rijeke i potoke, zalazeći u šume, sela i gradove. Sve smo gazili, uvjereni da nam nitko ništa ne može. Ni real s bernabea, ni barselona s kamp noa, ni junajted devils from hel.

I nema veze što nas, šuljajući se i vrebajući, pokušava ugristi suton.

Mi ćemo ga gađati glavom u glavu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.