Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

KAKO ME NOGIRALA MALA SNENA SMRT

 

Upoznao sam je nakon što sam se skinuo iz vojske, najgore zime što je pamtim, kad su se čopori gladnih pasa spuštali iz obližnjih razorenih sela i krstarili noćnim ulicama napadajući sve što se dalo pojesti. Te se proklete životinje, uostalom, nisu puno razlikovale od nas. Mi smo krstarili birtijama, bez kune u džepu, i nabacivali se unproforcima, sladoledarima i ostalim sofisticiranim maroderima koji su se zalijetali u Slavoniju po svoj komadić leša. Ja sam ih obradio desetak. Zadnji je bio Bill, Irac, pukovnik. Namirisan, kultiviran i zaobljen, peder kao i svi prije njega, Francuzi, Nepalci, Mađari, Argentinci. Nama, koji smo tek bili izašli iz krvave klaonice, nikako nije išlo u glavu da su ti ljudi nekakvi vojnici. Svi su oni za nas bili mala djeca, čak i oni Pakistanci koji su pred kamerama žderali žive kokoši. Ali svejedno smo svima davali da nas jebu. Gurali su u nas svoje fine penise, školovane na kojekakvim vojnim i policijskim akademijama, od Karachija do Dublina. Nije nas to previše diralo. Bili smo lijepi, divlji i opaki, bar triput gori nego što su oni smatrali da jesmo. Pola sata nakon što smo se upoznali, nakon tri staročeška, rekoh Billu:

– Slušaj, Bille, večeras sam ti ja vodič. To će te koštat sto dolara. U cijenu aranžmana uključen je dobar provod i obilazak svih legalnih i nelegalnih birtijskih znamenitosti, kao i garancija da ćeš iz tog provoda izaći živ. Jel to u redu?

– A je l’ sviraš ti tamburicu?

– Ni za koje pare. A zašto?

– A želio bi naučit.

– Ako je samo to u pitanju, kajn problemos. To će cijenu paketa povisit za pišljivih pedeset dolara. Ajmo, Bille.

Otišli smo u Mlin, čiji se točak sad okretao pomoću očaja što se prelijevao iz birtije i gdje tamburica skoro nikad nije prestajala svirati jer kad god bi svirci htjeli sići s pozornice, gosti su vadili pištolje i pucali im iznad glava. Nikom nisu dali da im prekida snove, iako su ti snovi, u najboljem slučaju, bili jedva podnošljive noćne more. Doveo sam Billa ravno na pozornicu.

– Evo, Bille, ovo je Prakso, brat Tabletin, najbolji tamburaš u svemiru – rekao sam upoznavajući ga s jedinim tipom među svircima na kojeg nisi morao pucati da bi svirao. On i tako nije silazio s pozornice. Ostavio sam Irca u tamburaškoj školi i otišao za šank popiti njegove dolare. Tad sam je ugledao. Plesala je na velikom stolu od hrastovine, povijajući se poput suhe biljke na vjetru koja je prema zakonima fizike odavno trebala biti slomljena. Sitna, malena, mršava i koščata, sklopljenih očiju, lica razvučenog u osmijeh na granici bolne grimase, što je otkrivalo ozbiljan nedostatak prednjih zuba. Svejedno sam mislio da je lijepa, da je divna, da je zanosna. Nikad je prije nisam vidio, ali njezino mi ime samo iskoči na usne.

Mala Snena Smrt.

Stacionirao sam se kraj stola, za kojim je sjedilo još nekoliko pijandura, dvije ratne udovice poput nje same i četvorica grebatora koji su im pomagali trošiti mirovine, i strpljivo čekao da fizika učini svoje. Kad je počela padati, zgrabio sam je i poveo između stolova. Nije imala više od trideset i pet kila. Navlažim joj usne rakijom, ona otvori oči na par trenutaka, grčevito se nasmije, loveći me crnom prazninom svojih ralja. Dok smo plesali, potezali smo iz boce koju nisam ispuštao iz ruku. Ona najednom počne govoriti, obraća mi se sa vi, tvrdi da sam bio profesor njezinu sinu, da sam se nekom prilikom jedini zauzeo za njega.

– Profesor kakvih bitnih predmeta, tumač kojih kozmičkih mudrosti, moja lijepa i nesretna prijateljice!? Ako je to i bilo, ja se ne sjećam, bogara mu, ne znam kad je to moglo biti. A možda si ti nešto pobrkala, možda to tek ima biti!? – kažem joj s čudnim osjećajem da ovaj trenutak sadašnjosti bubri i natiče, poput nekog kancerogenog sjemena čije klice rastu galopirajućom brzinom, odmotavajući se istodobno i u prošlost i u budućnost. Tad osjetim kako me netko poteže za rame.

Tamburaš Bill.

– Zašto me budiš, crni Patriče!? Zar je škola već završila? – povičem, a on me slatkastim, pohotnim glasom koji škaklja uho moli da mu prepustim udovicu, spominje silne pare ako mu je namjestim večeras. Prokleti irski krvosljednik, kako ju je samo nanjušio!

– A ja mislio da s’ ti peder, Bille! Ili te pali baš to što je ona ovakva prekrasna razorena ruina, a, fini pukovniče? Slušaj, ako ti je sredim, morat ćeš to masno platit, bezubu pičku hrvatskog junaka, s borama poput mjesečevih kanala, s objema nogama u grobu. A ovo se najbolje i jebe u grobu, znaš li, Bille? Ova žena je poharanija od Lipika, Pakraca, Škabrnje i Vukovara zajedno! Ne znam, Bille, možeš li ti pribaviti takvih para… Ali, dotad, daj ovamo sve što imaš kod sebe, brzo, brzo, dok se nisam predomislio…

Izlazimo van u snijegom okovan sablasni grad. Snijeg je tvrd poput betona, ne bi ga krampom mogao razbit. Ona i ja stišćemo se jedno uz drugo, skupljajući se od hladnoće i vjetra koji se zalijeće u nas i kroz nas, ali debelog unproforca rumenih obraza ta naša hladnoća kao da se uopće ne dotiče, on samo veselo poskakuje oblizujući usne tamnocrvenim jezikom. Daljinskim otvara vrata i pripušta nas u svoj ogromni terenac. Unatoč njegovu protivljenju, sjeo sam naprijed, smjestivši prije toga nju na zadnje sjedište, gdje je izgledala još sitnije i usamljenije, nalik na prelijepu i staru lutku, zaboravljenu na nekom tavanu.

Već smo bili pred ulazom u njezino naselje i ja sam se bavio razmišljanjem kako zajebati Billa, kad nekakav pas izleti ravno pred nas. Bill nagazi na kočnicu, ali ga svejedno udari, a terenac se zanese i otkliže sa zaleđene ceste. Nisam oklijevao. Iskoristivši trenutak njegove rastresenosti, pokupim Malu Snenu Smrt i s njom na ramenu pojurim prema zgradama. Ona mi je, smijući se poput luđakinje, davala upute. Prema nama, u galopu, jurio je čopor od tridesetak pasa. Začas nas okruže. Nekom bi se to učinilo nezgodnom situacijom, ali nije to bilo ništa što nadahnut pijanac ne bi mogao riješiti kratkim i efektnim govorom. „Priznajem, jedan sam od onih koji su vam pobili gazde i pobacali ih preko Save, ali u tome moje krivnje nema. Za to su krivi oni sami, a i još netko. Eno, eno ga tamo“, povikao sam kroz sleđenu noć pokazujući rukom na Billa, „tamo vam je pravi krivac! Držte ga!“

Razumjevši me savršeno, čopor odjuri prema terencu, a nas dvoje napokon se dočepamo njezina stana. Čim sam je spustio, ona padne na pod i, pretvorivši se u loptu, otkotrlja se dalje u sobu, gonjena žestokim sjevernjakom koji je puhao kroz otvorena vrata. Zatvorio sam ih i krenuo za njom, prateći krvav trag što ga je ostavljala za sobom jer je u svom kotrljanju nekoliko puta udarila o zidove i rubove namještaja.

Kad sam došao u sobu, već je ležala rastvorena na krevetu. Točno iznad njezine glave nalazila se pravokutna udubina u zidu, a u udubini slika pokojnog muža; u maskirnoj uniformi i s krunicom oko vrata, pripadnik 3. brigade gleda me strogo, sa zamrlim smiješkom u kutovima usana. Ispred fotografije hrpa izgorjelih svijeća. A ispod, s glavom naslonjenom na zid i raskrečenih nogu, leži ona, gola, strašno mršava, jedino iz trbuha raste opet neka lopta, nabrekla od alkohola. Sliči na one plišane životinje, s dugačkim i tankim udovima što izlaze iz okruglastog tijela. Ona uzme već pripremljenu svijeću, dugačku i debelu, pa je objema rukama stavi između mlohavih sisa. Izgledalo je kao da se moli.

– Najprije da se izjebem s njim, vidi ga kako je ljep, vidi – reče pa si zarine svijeću među noge. Ubadala se bijesno, stenjući i mrmljajući, kao da se svađa s nekim. No uskoro se sva zgrči i vrisne; tad upali svijeću i stavi je pred fotografiju.

– Ajd sad ti, dođi, ubodi me, kurvetinu, ubij me, jadnicu…

Nježno otklonivši njezin poziv, legao sam kraj nje. Govorim joj da ću je čuvati i neka ona samo spava, milujući je po čelu i masnoj kosi; glas mi je tako umoran i jednoličan da sam i sebe uspio uspavati; kroz san čujem rezak zvuk njezina ili svog hrkanja: to je trenutak vrhunskog mira za nas, dvije izmučene životinje. Ali ujutro zimsko sunce zapali stan: svaki detalj naše ružnoće vidljiv je i preuveličan, nema ni traga ljepoti koju sam vidio sinoć; kraj mene leži smrdljivi sklupčani pauk čije mršave dlakave noge izviruju iz pokrivača; iznad mene dogorijeva svijeća i osjeća se odvratan miris voska; sve to natjera me da iskočim iz prljave postelje i pobjegnem glavom bez obzira.

Nakon toga dugo me nije bilo vani, a kad sam prvi put došao u birtiju kod Jadranke, dočeka me namrgođeno Billovo lice.

– Što si se tako natmurio, Bille? Problemi u školi? – upitam bezazleno.

– Ne, škola je u redu. Već sviram ko pravi, u subotu nastupam s dečkima u Mlinu.

– Bravo za tebe, Bille.

– Ali ti si mi nešto ostao dužan. Platio sam ti. Moraš ispoštovat dogovor.

– Ispoštovat ću ja dogovor. Samo ne mogu trijezan. Napij me najprije, Bille, pa ćemo onda o poslu.

Dok smo pili, prepričavao sam mu svoj doživljaj s Malom Snenom Smrti. Mislio sam da će ga to ohladiti od njegove namjere, no moja je priča na njega djelovala upravo suprotno; pukovnik se još više napalio. Navaljivao je da odemo po nju. Nakon pet-šest rundi ni meni se to nije činilo lošom idejom.

Dok je Bill čekao u autu, ja sam nalegao na njezino zvono. Nije otvarala, ali nakon nekog vremena primijetim da su vrata odškrinuta; gurnuo sam ih nogom i ušao unutra. Sjedila je na kauču i pila rakiju. Nije ni primijetila da sam ušao. Sjeo sam kraj nje i počeo je pipati. Ni na to nije reagirala. Tek kad sam joj zavukao ruku u gaće, ona otvori oči, pogleda me iznenađeno, pa poče migoljiti i izmicati.

– Nemoj, nemoj, sad imam čovjeka. Imam svog čovjeka! – reče, a u sobu utetura tip u kojem prepoznam Kaktusa, momka s kojim sam nekad davno igrao nogomet u školskoj ekipi; osim što izgleda kao da mu je šezdeset godina, potpuno je oslijepio od komadare.

– Je l’ to on, tvoj čovjek? – pitam je.

– Je, moj čovjek! Moj čovjek! – reče ona privijajući se uz njega. Odmah zatim oboje se strovale na kauč nasuprot meni. Sjedili su neko vrijeme, nepomični, zagrljeni. Tad ona uzme čašu iz one udubine, gdje više nema ni fotografije ni svijeća, umoči prst u rakiju i prijeđe njime preko njegovih usana. Ne otvarajući oči, on ih stane ljubiti dok ga je ona drugom rukom milovala po kosi i čelu.

Gledam ih osupnut, dirnut, postiđen. Dugo već nisam svjedočio prizoru ovakve iskrene nježnosti, kakvu ti živi mrtvaci, te nebeske pijandure, pokazuju jedno prema drugome. Iako na samoj granici između dva svijeta, oni još postoje samo jedno za drugo. Ustao sam, pokrio ih debelim dekama i pokrivačima, ušuškao ih kao dječicu, pa izašao iz stana. Do parkirališta je vodio dugačak i vijugav perivoj i tu su se odjednom počele događati strašne stvari. Naravno da sam bio pijan i potresen od svega, no činjenica je da su sa stabala počele padati žene. Lijepe žene, moje žene, sve moje bivše žene. Pa i one buduće, one za koje sam nekako osjećao da su buduće. I, užasa li, sve su one umirale strašnom smrću. Gazio sam preko njih, težak, neizrecivo težak, gnječio sam njihova lijepa lica i ruke, pretvarajući ih u hrpu smrskanog mesa, kostiju, krvi, žila i tetiva.

Iz perivoja sam izašao sav uplakan, ne želeći se osvrtati i provjeravati nisu li to ipak bila samo priviđenja. Prizor Billova golemog terenca, pouzdanog i racionalnog, s antenama koje komuniciraju s tamnom stranom Mjeseca, donese mi olakšanje. Ipak je Bill manje zlo od onog što se zbilo u perivoju. Pa ni njegovo pitanje, kojim zamahne kao sjekirom, ne zaboli me previše.

– Gdje je udovica?!

– Vozi, Bille. Više nije udovica.

– Ti znaš da si dužan udovicu – uporno će on.

– Pa je l’ može udovac umjesto udovice, Bille? Teb je ionak svejedno. A kaki sam ti ja udovac, Bille, ja sam ti serijski udovac! Noćas su pomrle sve moje žene, i pomrle su strašnom smrću! Vozi, crni Patriče, kad ti kažem. Vozi!

I onda je Bill počeo voziti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.