Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

PROMATRAČI

– Misliš da su još živi? – upita Bela K., koja je upravo napravila završni potez četkicom za šminkanje, pa je sad provjeravala u zrcalu je li dovoljno lijepa za Ivančićev seminar koji se te večeri održavao u njihovoj župi. Ispustivši sjetan uzdah, ona zaključi da nešto još ipak fali.

– Izgleda da jesu. Nešto se pomaklo tamo unutra. Ali nisam siguran – reče Kastro, koji je punih sat vremena zurio u neosvijetljenu kuću u istom dvorištu, samo nekoliko metara udaljenu od njihove. – E jebiga, moram nabavit uređaj za noćno promatranje.

– O bože, voljela bih da sve to već jednom završi! Večeras ću moliti za to. – reče Bela K. uzevši torbicu Louis Vuitton i krene prema vratima. Međutim, stubištem se tad sjuri njezin sin, jebući nekome srpsku mater, pa je obori s dva precizna direkta ispod očiju. Kastro i ne obrati pozornost na to jer primijeti kako je muškarac ustao i teturajući krenuo prema vratima. Držeći se za trbuh, on ih otvori i zamakne u WC.

– Još je živ – reče Kastro – a ona leži u krevetu. Nepomična je. Možda je već mrtva, jadnica, uvijek je bila nježne pri rode. Ali ovo, ovo je žilav gad! Kost i koža, od zadnji put smršavio je još 4-5 kila, a još živi! Eno ga, vraća se… Ali šta je ovo!? Okrenuo se i nešto mi pokazuje… E jebi ga, stvarno mi treba onaj uređaj!

– Pokazuje ti kurac, eto šta ti pokazuje! – reče njegov sin, čija se glava nađe pokraj njegove – A inače, mogu vam reći – on krade moje boce! Moje boce! Na mojoj grbači žive. Ali neće više, sve sam stavio pod ključ.

– Nemoj tako, dragi, idemo nas dvojčeka sad do crkve, pa ćemo oboje moliti za njih – reče ona pomilovavši ga po obrijanu zatiljku. Zatim ode do zrcala, koketno se pogleda, neobično zadovoljna kako sad izgleda. Momak je svojim udarcima postigao ono što je ona bezuspješno pokušavala; jagodice su dobile lijepu plavičastu boju i malo nabrekle, divno se ističući na njezinu lijepom licu.

Sin primi majku za ruku i njih dvoje izađu van, ostavljajući Kastra samog s njegovim demonima. On to jedva dočeka, pa odmah zavapi:

– E jebi ga! Pa pomozite! Za koji vas kurac plaćam!?

Čim je to rekao, na vratima se začu kucanje i on ih pojuri otvoriti. Ali ako je to i bio demon, uzeo je obličje France Bevka, najboljeg među njegovim terenskim prodavačima iz herojskih početaka firme, frfljavca nemušta jezika i zadnje biće koje je tog trena želio vidjeti.

– Koji kurac ti sad oš!? – reče Kastro.

– Fa svao hilfe!

– Ma nisam tebe zvao!

– Možde nas. Ampak sem jaz došo. Povedaj!

Kastro preko volje ispriča što ga muči. France Bevk na to se samo nasmije i odmah ponudi rješenje. Od toga dana Kastro nije morao virkati kroz prozor. Belu K. i sina poslao je na još jedan seminar duhovne obnove, onaj velečasnog Sudca, a odande su otišli u Međugorje, gdje su se oboje svesrdno molili Majci Božjoj da se muka onih dvoje ljudi napokon okonča. Za to je vrijeme France Bevk montirao kamere, kabele i veliki ekran na kojem je Kastro iz udobne fotelje mogao pratiti agoniju nesretnog ljubavnog para. Kad je zaključio da im je kraj zaista blizu, nazvao je Belu K. i rekao joj da se vrate.

Tog je dana Kastro priredio svečanu gozbu, raskošnu i pomalo nalik onim egipatskim, ali je ovdje ulogu kostura na stolu – podsjetnika da će svi jednom tako izgledati pa treba uživati dok se može – igrao veliki ekran na zidu na kojem su se odigravali zadnji prizori iz života muškarca i žene koje je dokrajčivala glad. Na večeri su, osim Kastra, Bele K., njihova sina i njegove zaručnice, bili Marta Prkačin te ravnatelj gimnazije, onaj isti vjeroučitelj zaslužan za ortakluk između političarke i Kastra.

– Žena je, čini se, gotova – reče Marta Prkačin nekako na polovini večere. – I ne služi nam baš na čast. Bila sam uvjerena da će izdržati duže od tog… A tko je uopće taj tip?

– Nitko. – reče Kastro – Ljenčina, umislio si je da je pisac, počeo fantazirati, dobio otkaz na poslu i eto vidite kako to završava. A sa sobom je povukao i moju malu sestricu.

– To vam je sestra, Kastro? – upita Prkačinka.

– Bila je, da.

– Moja iskrena sućut. Nitko te ne može razočarati ko tvoja vlastita krv. Ja to najbolje znam.

U tom trenu muškarac s ekrana stropošta se na pod kraj kreveta. Odjednom, svima u sobi kao da više nije bilo dovoljno zuriti u ekran, smrt je na njemu bila previše apstraktna, htjeli su je osjetiti uživo, ponjušiti, opipati. Prvi Kastro pojuri u prostoriju u suterenu, a zatim svi ostali. Vrata nisu bila zaključana, i smrt ih dočeka s jednim od svojih najneočekivanijih lica. Muškarac se u međuvremenu uspio dići s poda i leći na krevet kraj žene. Ležali su zagledani jedno u drugo, zagrljeni, nasmiješeni, zadovoljni. Zapravo, izgledali su toliko zadovoljni da Kastro osjeti duboko nezadovoljstvo i krene da ih razdvoji. Ali Bela K. brizne u plač i vrisne drhtavim, raskidanim falsetom:

– Nemoj, Kastro, nemoj! Pa vidi ih, oni se i sad vole! O Bože! – i zaokruži mutnim pogledom po svima, kao da traži podršku, a zatim joj noge popuste i ona poče padati. Mali učitelj vjeronauka pritrči pa, pridržavši je, reče Kastru:

– U pravu je vaša mudra supruga. Ono što je Bog spojio, čovjek ne treba razdvajati.

I Marta Prkačin, premda ljevičarka, klimne potvrdno glavom. Jer i ona je vjerovala u ljubav koja ne umire. A Kastro, koji ih je isprva gledao zaprepašteno, odjednom shvati da su oni ovaj put u pravu, jedino što su njemu na umu bili sasvim drugačiji razlozi.

Odmah je nazvao svog kuma, rezervirao termin za pogreb i naručio samo jedan mrtvački kovčeg.