Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

OBIČAN DAN U AJDUKU

 

Mobitel mi je sav natekao od propuštenih poziva i prijetećih poruka zato što se ne javljam.

Mene traži gladni vuk. Na mom je tragu bijesni kurjak. Romeo je opet u gradu. Nije da to nužno znači nevolju. Ali obično jest.

Debeljko opet zazvoni, ali kratko, ne dajući mi šansu da se javim. – Ha! – rikne Romeo osvanuvši na vratima. – Ova te čaša neće mimoić! Zatvaraj butigu, majstore, pismoznanci ionako ne obitavaju na ovim širinama, ajmo se mi na neku terasu pravit da Fridrihsdorf ima more.

Sišli smo u centar, preskočili Liputina, zaobišli Elite naprosto zato što je susjed od Liputina, i sjeli kod Bore. A kod Bore su konobari vrlo mladi i vrlo umorni, sanjivi, nujni. Sam lokal nalazi se na kraju mračnog haustora, pravog tunela, i ta im terasa na korzu dođe kao nekakav nepotreban višak, naročito zato što to i nisu pravi konobari, nego mladi rokeri koji taj posao smatraju ulaznicom u svijet muzičara jer gazda u birtiji ima mali stage, brdo opreme i tezgaroški bend koji svake večeri gnječi Divlje jagode i ganja Motore. Nakon takvih noći predugačak je njima put do terase. A kad bi napokon koji od njih stigao, neugodno iznenađen što nas vidi, osjećaš da ga naše narudžbe bole, vidiš da bi se najradije pobunio i rekao nam da uđemo unutra, gdje bi nam doturio pivo u trenutku kad žar diskusije o pojačalima i trzalicama, što je oni vječno vode s nekim od rijetkih gostiju, malo splasne.

Ali mi volimo mučiti konobare rokere, sjediti na korzu i piti u podne tako da nas svi vide, a više od toga volimo gledati u prazni plato, gdje više nema monumentalne pravoslavne crkve i gdje sad raste svakovrsno antisrpsko bilje, prava birana kolekcija genocidnog ustaškog raslinja koje buja li ga buja i tim svojim bujanjem kao da potvrđuje istinitost proročanskih riječi pokojnog Munje: „Baš vam lipa ta crkva. Samo ste joj zaboravili ugradit točkove!“; ali najviše volimo zamišljati da svega toga nema, ni tih temelja, ni tog raslinja, ni Zagrebačke ni Privredne ni drugih banaka, da je sve to zapravo pod morem i da nam njegovi valići oplakuju umorne noge.

I neko nam je vrijeme predivno. Naročito uz prva tri piva. Ali mana je tih dnevnih snatrenja što ne možeš baš sve kontrolirati, uvijek se tu nađe kakav nasrtljivac, bilo da je riječ o običnom pivskom grebatoru ili opasnom duhovnom žicaru koji bi malo našeg mora, komad naše obale, bocun našeg vina, komadić naše usoljene srdele.

Na obali našeg mora ovaj put osvane Tableta. On, doduše, ne spada u neku od onih mrskih i nepoželjnih kategorija, Tableta je ipak prijatelj: ipak. Ali, premda ajdukovac do srži, ne ide on uz more, nije za njega sunce, uz njega je vino kiselo a riba gorka. No Romeo i ja ga volimo, čak toliko da ćemo se zbog njega odreći i našeg mora i naših valića.

Nevolja je u tome što Tableta nije sam. Tableta je baš u društvu nevolje. A ona ima dva metra i nešto, teška je oko 130 kila i zove se Smiljan. Smiljče. Nikad majka nije grdnije pogriješila u izboru imena. Uzeo nam je Smiljče sunce, oteo nam je more i plažu, pojeo nam je svu srdelu i ispio sve vino što smo ga imali. A još nije ni sjeo.

Oni baš iz Ajduka, reče Tableta. Tamo Smiljan zbombo Zemunca, trebos to gledat, bajo. Zum-bum-vam-rega-regabam! Nabio ga u zemlju, ubetoniro, ne moš ga zaustavit. A ko će ga i zaustavit, pogle ga samo, reče on tapšajući ushićeno Smiljčeta po mišicama. Tableta svako malo ima novog heroja kojim se onda neko vrijeme oduševljava. Zadnji je bio Ante Kotromanović. Prije njega Hugo Chavez. Sad je na redu Smiljče. On je Tableti pravio društvo onih mjesec dana što ih je proveo u Požegi. Svi smo mi znali Smiljana otprije, ali odmah se vidi da je njih dvojicu zatvorsko druženje svezalo za cijeli život. Ne znam koliko to znači za Smiljana, no za Tabletu će to biti upravo tih mjesec dana. I još koji dan. Ništa više. Uostalom, Smiljče je zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda bio redoviti zatvorski gost. Još je za vrijeme Juge služio nekoliko godina na Golom otoku zato što je nekog majora bacio kroz prozor s drugog kata.

Prije nego što je zbombo Zemunca u Ajduku, Smiljče je bio u nekom selu, gdje je klao bika.

– A kako to ide, a, Smiljče? Baciš sikiru i zbrišeš negdje u ladovinu dok ovaj ne krepa?

– A neće bit baš tak, maleni. Primim ga vak, viš – reče on ščepavši me za vrat – zarinem mu nožinu, pa mu onda rukom iščupam žilu. I to j’ to, ništ posebno, al moraš bit brz. Kad ja to radim, bičina i ne zna šta ga je snašlo.

Smiljče je imao mesnicu koja je propala zato što je davao robu na teku, reče. To krme Zemunac jedan je od tih što su mu ostali dužni za meso. Ali nije uopće stvar u novcima, tumači Smiljče, on ne može podnijeti kad netko podcjenjuje čovjeka. A taj smrad podcjenjuje Kaktusa, slijepog od komadare, i pred njim dira njegovu žensku. Zato ga je zbombo, zato što Kaktus ne može da se brani. Niko pred njim neće podcjenjivat čovjeka, ponovi, i još Kaktusa koji je pravi ratnik bio. A ko je taj Zemunac, lažni invalid, krme jedno simulantsko!?

Odmah mi je bilo jasno da je Smiljče polupao lončiće, a onda i Zemunca. On je u Ajduk rijetko zalazio i nije razumio tanane finese koje tamo vladaju. A Tableta se nije potrudio da mu objasni.

Smiljče izvadi na stol nekakvih trideset ili četrdeset kuna, zgužvanih i krvavih. Na moje i Romeovo iznenađenje, mali, nujni roker odmah se pojavi. Nakon što ih je svima pokazao, Smiljče vrati one novce natrag u džep, pa reče konobaru:

– Viš, nije da nemam novaca, ali mi oni trebaju za nešt drugo. Slušaj, maleni, donesi ti nama odma dvi runde, a Smiljan će tebi do sutra to platit. Ni to valjda neki problem?

– Nije, nije problem – reče mali roker, visok otprilike kao Smiljče kad sjedi.

Romeo je mrko pratio tu scenu jer mu je bio poznat Smiljčetov način uletavanja u runde. Taj je uvijek plaćao prve dvije, i to na teku, a one druge, koliko god da ih bude, bile su na nama ostalima. A isto mu je tako bilo jasno da se u te ostale ne ubraja Tableta; on se u zadnje vrijeme od toga nekako uvijek znao ograditi.

Nakon pet-šest rundi, za kojih uglavnom nisam ništa novo saznao osim da je Filipović kurac i da nema šanse u uličnoj tuči te da Smiljče smatra da su mali ljudi ipak opakiji – bio je s njima neki malac koji je pobio čitavo susjedstvo pa se u zatvoru najeo žileta i preživio – do našeg stola se skuterom doveze Zemunac. Unatoč prijepodnevnim batinama, bio je dobro raspoložen. Ispod nogu je imao gajbu piva i nekoliko boca rakije.

– S obzirom na agresivnu okolinu, bolje da ne skidam kacigu – reče on.

– Bolje vrati lovu, smrade, inače ti neće ni kaciga pomoć!

– Ma to je nesporazum, Smiljane! Al da pokažem da nisam zlopamtilo, uzo sam nam gajbu piva i tri litre rakije, dođite svi skupa do Ajduka, pa ćemo to riješit.

Romeo jedva dočeka ovaj prijedlog jer su nam se novčanici opasno ispraznili.

– Je s’ mu dužan novce? – upita on Zemunca.

– Ma nisam, Romeo, to meso sam ja platio njegovoj ženi.

– Koji ti je ženin broj? – upita tad Romeo Smiljčeta. Ovaj nevoljko odgovori. Romeo utipka broj, a kad se ona javila, doda mobitel Smiljčetu i reče mu da je pita za taj dug.

– I, je l’ dužan? – upita Romeo kad je ovaj završio razgovor.

– Nije. Ali to krme podcjenjuje čovjeka, Romeo, to je još gore!

– Slušaj, Smiljče, idemo mi svejedno do Ajduka. A za kaznu što podcjenjuje čovjeka, popit ćemo mu sve piće, ništa mu nećemo ostavit. Jel to u redu?

I tako smo svi skupa otišli do Ajduka. O tome se nema što puno pričati. Bio je to običan dan u Ajduku. U jednom trenutku, prenuvši se iz rakijskog transa, vidio sam kako Smiljče lovi Romea po dvorištu. Ovaj je prilično spretno eskivirao, ali bilo je dovoljno da ga samo jednom dohvati i to bi bio kraj. Nisam puno razmišljao.

Bacio sam se na Smiljčeta s leđa, pogodivši ga svom snagom nogom u pregib koljena, istodobno ga povlačeći za vrat. Kad se bičina srušila, stegnuo sam ga u kravatu i doviknuo Romeu da ga gađa u glavu. I on je udario, nogom, jednom, dvaput, triput. Već je to bilo dovoljno, ali onda sam i ja ustao i cipelarili smo ga zajednički, pretvarajući mu glavu u krvavu bezobličnu masu. Kad smo završili, on je ostao ležati, a mi smo nastavili s rakijom. Tad je Tableta rekao nešto što nije trebao reći. Da smo si obojica potpisali smrtnu presudu. Romeo i ja smo se samo pogledali i bacili na Tabletu. Nakon toga nam je Zemunac otvorio svakom po pivo. Još uvijek je nosio kacigu; obojici nam se učini da ispod vizira vidimo neki izraz koji ovaj ne bi smio imati. Pa smo i njega prebili. Tad smo ponovno sjeli, pili i zurili preko stola, pokušavajući kroz tamu nazreti jedan drugog.

– Izgleda da si mi slomio prst, pička mu materina… – rekao sam trljajući šaku koja je počela naticati – A dupe sam ti spasio…

– Šta to pričaš, govno jedno, pičko sjebana!? – zareži Romeo i zavitla na mene bocu. Ali ona me samo očeša po mokroj sljepoočnici i završi u travi. Uzvratio sam pogodivši ga pravo u čelo punom bocom piva. Tad me svlada umor, gadan, ružan i bodljikav; ležao sam u travi otvorenih očiju, mrmljajući i psujući, bez šanse da zaspim. Znao sam da ni Romeo ne spava. Ni Tableta, ni Zemunac, pa ni Smiljče. Svi oni leže u travi i zure u nebo. Ali zato oni, koje smo i danas zaboravili prebiti, i dalje mirno spavaju na svojim čarobnim bregovima.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.