Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

SLOVO O LJUBAVI IGOROVOJ

 

Igor se vratio iz Kanade s kontejnerom rabljene robe u rasponu od bežičnog mikrofona do harleyja i Firebird Pontiaca i izreskom iz Toronto Stara s njegovom slikom u blještavom plavom odijelu; ispod slike pisalo je: Igor, The King of Second Hand Shops. Prije kraljevanja u Torontu, nekoliko je godina operirao po Australiji, ali je odande morao pobjeći, kako je rekao, zbog nehotičnog ubojstva. O tome, što ga je natjeralo da brže-bolje napusti kanadski tron i vrati se u našu zabit u vrijeme kad se o Bljesku tek sanjarilo, moglo se samo nagađati.

– Odavde ćeš teško pobjeći – rekao sam mu kad mi je on, tek što smo se upoznali, u jednom dahu ispričao svoj životopis. Bilo je to u Zelenom Brooklynu, gdje sam vodio glazbenoknjiževnu večer pod nazivom Pobješnjeli utorak. Kako te večeri nisu bile baš posjećene, ponekad smo ih gazda i ja obogaćivali komercijalnijim sadržajima. Tako smo u večerašnji program, nazvan Zli markiz protiv Milkice Valenta, ubacili reviju donjeg rublja. Čuvši za to, u klubu se pojavio taj tip, rekao da se zove Igor i ponudio nam svu tehniku potrebnu „za večerašnji event, večeras, je li, for free, a sutra možda i kupite“.

– Je se ti zoveš Igor? – upita me on nakon moje primjedbe o teškoćama bijega iz zavičaja.

– A ne, ne, ja sam Hodorlahomor mali, veliki lahor Po bješnje log utorka.

– Ma i da si sam Kristijano Zidan Pavaroti, što mi to znači, kad ti ja ne pamtim te stvari! Vidi, i sam ćeš shvatit koliko je jednostavnije zvati se Igor. Ajd sad, moram sve ovo pokopčat prije nego što dođu cure.

Ja sam bio zadužen za doček. Pola sata poslije, predvodeći grupicu ocvalih djevojaka, razmicao sam divlje krdo literarnih fanatika da bih curama omogućio bar minimum radnog prostora. Pojava jedne od njih, umjetničkim imenom Dominique, upravo je šokantno djelovala na Igora.

– Igore! – reče on gledajući je preko mojih ramena – Igoree, moj bože, Igoreee!!!

Još kasnije, dok smo mi ostali promatrali te četiri ne osobito lijepe djevojke, koje su međutim imale sve kvalifikacije potrebne da bi se u kožnim dronjcima očešavale o naše oči i naše ruke, i dok je Igor gledao i vidio samo nju, Dominique, on uzvikne: „Sve! Ama baš sve želim radit s ovim Igorom, ne želim je samo jebat, ali kako ću je samo jebat, kako ću joj pravit male Igore, kako ću s njom paradajz i luk sadit, i mačku i svinju i psa imat! Sve, moj Igore, sve!“

Sličan problem kao s imenima imao je i s riječcom ne, i Dominique je još iste noći promijenila ime i postala Igor. Tomu je prethodila kratka rasprava s njezinim menadžerom, koju je Igor okončao time što je ovoga ščepao za nos i nožem mu odsjekao vršak. S tim je odsječenim vrškom nosa počela velika ljubav dvoje imenjaka. Činilo se da njihovoj sreći nema kraja. No Dominique je bila skupa ženska i uskoro su Igorovi kontejneri otišli u vjetar. Ovaj to kao da nije primjećivao; unajmio je kućicu s vrtom, mazio je i tjerao da sve radi s njim: zajedno su kuhali, obrađivali vrt, držali životinje, rastavljali i sastavljali aute i motore. Dominique, kojoj se sve češće pričinjao onaj odrezani nos, ponašala se kao da u uživa u tome.

Kad su ostali bez love, Igor se nevoljko vratio starim muljažama, ali stalno ga je proganjala slika njegove ljubljene, same kod kuće i on je, zaboravljajući posao, jurio natrag k njoj. Zatim je ona počela raditi kao konobarica kod Jadranke. Igor također. Provodio je njezine smjene u kafiću, ofarbao cijeli lokal u stilu fantastičnog horora, nudio usluge tetovaže, jedan je stol pretvorio u štand s rabljenom i švercanom robom, među kojom se našlo i piće. Doslovno je preuzeo birtiju koja je, međutim, postajala sve praznijom.

– Ovo više ne ide tako, Igore. Morat ću ti otpustit ženu ako nastaviš visit ovdje. Gubim mušterije zbog tebe – reče mu jednog dana Jadranka.

Trebala im je ta lova, a njegove aktivnosti ionako su samo ispunjavale vrijeme i prostor ne donoseći neku dobit, pa je Igor svoju smjenu prepolovio. Čini se da se to i njegovoj ljubavi svidjelo jer, osim što je bilo više para, Igor je primijetio da se jebe s puno više entuzijazma. Zapravo, što je on manje dolazio u birtiju, ona se vraćala kući sve strastvenija i luđa za njim.

Tog dana, nakon ševe prepune entuzijazma, koja je potrajala od podneva do poslije trinaest sati, ona je otišla na posao, a Igor ostao u krevetu, s karom koji se odbijao spustiti. On ga prošeta nekoliko puta, a sperma šiknu visoko donoseći olakšanje. Nakon toga izađe u dvorište, u gaćama i sa šalicom kave u ruci, s namjerom da radi na stroju što ga je sklapao za skorašnje moto-susrete, na kojima će i službeno ozakoniti svoju kozmičku vezu s Igorom. Obred će obaviti Sean P. Urima, biker i šaman irsko-jakutsko-aboridžinskih korijena i njegov prijatelj iz australijskih dana koji se, na putu ovamo, svojim harleyjem upravo probijao kroz vrleti Hindukuša. A ova će beba biti njihovo svadbeno vozilo. Prednji dio od jawe, zadnji od stare bube. Njezino je sjedalo bilo taman toliko povišeno da joj sa svog mjesta može lizati slatku picu. Zatezao je vijak sjedala kad je osjetio da mu se ponovno diže. Na tren pomisli da ga još jednom prošeta, ali bila je to golema, gadna erekcija koju je samo ona mogla obuzdati. Tad se sjeti kako u ovo doba obično nema nikog u birtiji, pred očima mu pukne slika divljeg seksa u skladištu, među gajbama koje se ruše i bocama što pucaju od visokih frekvencija vrisaka.

Zaustavio je kawasaki i skočio s njega poput ovna probijača, poput Aleksandra Makedonskog seksualnih ratišta, i uletio u birtiju koracima iz kojih je sukljao seks. Za šankom ga dočeka Jadranka. Ne gleda ga mrko kao inače. Već je to sumnjivo.

– Di je Igor? – upita osorno.

– Nije još došla – slaže ona s lakoćom, vrlo uvjerljivo uostalom, odnosno vrlo uvjerljivo za svakog, osim za njega. Jedva da je završila rečenicu, a on preskoči šank i baci je na rešetkasti drveni pod. Uguravši joj ruku pod košulju, izvuče lijevu sisu van, držeći je kao što mesar drži netom izvađenu svinjsku jetru koju se sprema razrezati, i nožem joj raspoluti bradavicu. Da li od užasa ili od brzine kojom se sve odigralo, ona nije ni vrisnula, tek je izbezumljeno zurila u njegovu iskeženu facu.

– Još samo jednom pitam, a onda ode cila sisa. Di je Igor?

– O-otišla je u Njemačku – reče ona.

Ispustivši sisu, on izbeči oči u Jadranku.

– Šta to pričaš, stara kurvetino!? Kakvu Njemačku!?

– Tako mi je rekla! Dala sam joj plaću, pokupila je torbu iz skladišta i rekla da ide u Njemačku – odgovori ona sad već potpuno smireno, kao da joj onaj nož nije ispod sise.

– Kakvu torbu? Ne znam ja za nikakvu torbu.

– Očito ti ne znaš puno toga. Kupila ju je prije mjesec dana. Svaki dan je od kuće donosila po jednu stvar i stavljala je u nju. Da ti ne primijetiš. Ja se ne bih puno zamarala s tim, Igore. Ona te ne voli. Jedva je čekala da zbriše.

– Je li otišla sama?

Na trenutak se činilo da ju je rječitost napustila. Ali samo se tako činilo.

– Nije! Nije otišla sama! Ha-ha! Ako baš želiš znat, otišla je s Tokićem. Ha-ha-ha! S Tokićem je otišla! A ti znaš šta to znači, je li da znaš, sigurno ti je on pričao čime se bavi dok ste lokali zajedno! – poviče ona zlurado, ne mareći više ni za nož. Nije mogla odoljeti da mu se osveti, a znala je da je bol koji mu nanosi jednak, ako ne i veći od onog što ga je on nanio njoj. Više se nije bojala. Dapače, mozak joj je radio sto na sat. Dok je ovaj stajao nad njom grčevito stežući nož, razmišljajući možda o tome da je prikolje, ona reče:

– A možda, samo možda, to je samo prijedlog… Možda bi ti njegov prijatelj mogao pomoći? Znaš, onaj advokat Terzić, priča se da mu je on nalazio ženske za njegov posao s kurvama…

U tom sam trenu ja ušao u birtiju.

– Igore!

I ne osvrnuvši se, prošao je kraj mene i s nožem u zubima zajahao motor.

– Šta je njemu!? – rekao sam glasno mada nisam vidio nikog tko bi mi na to pitanje odgovorio. Ali uvijek nekog ima u birtiji.

– Ma pusti – reče Jadranka koja se podiže iza šanka, brišući papirnatim ubrusom krv sa sise i spremajući je na mjesto. – Luđak.

– A šta je tebi? – upitam zaprepašteno.

– Ma pusti – reče ona odlazeći u WC. Nije je bilo ni tri minute, a odande se vratila neuništiva i besmrtna birtijska boginja kojoj nitko ne bi dao pedeset i kusur godina, koliko je zapravo imala.

– Šta ćeš popit?

– Karlovačko, iz gajbe.

Uzela je bocu, ali je ne spusti na šank, nego zadrža u zraku, nekoliko centimetara iznad njega. Bila je to cijena besmrtnosti.

– Ne brini, Jaco, ima se para, ima se čim! – rekao sam potežući joj ruku dolje.

Sutradan sam opet bio na piću kod Jadranke. Tad su već svi znali da je Igor zaklao odvjetnika Terzića. Kolateralne žrtve bile su, redom pojavljivanja: odvjetnikova afganistanska mačka, belgijski ovčar, odvjetnikova žena i njihov petogodišnji sin, za kojeg se uostalom priča da nije njegov, nego da ga je dobio od Irfe Cigana kao honorar kad je ovog uspješno obranio u slučaju ubojstva trojice branitelja. Kažu da je mali ukraden negdje u Srbiji i da nikad nije prestao govoriti „bre“. Drugi opet vele da je to čista glupost i da mali, doduše, jest govorio „bre“, ali da je to zato što je previše gledao TV Pink. Eto, o takvim je stvarima trubila cijela birtija.

– A i tebe Igor riješio muka, onaj fiškal ti više neće pravit probleme – kažem Jadranki.

– Ma pusti, hoćeš još jedno karlovačko? Ja častim – reče ona, a ja istog trena zaboravim na cijelu tu priču s Igorom. Jer ovo, ovo je događaj! Samo sam zatresao glavom, nemoćan riječ prozboriti od ganuća.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.