Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

ČOVJEK PSETO

 

Znao sam ga oduvijek, a već sam ga godinama izbjegavao. Odveć krotkog, život ga je mlio od prvog dana; najprije su ga dobro izdriblali njegovi, a onda prepustili svijetu da dovrši posao. Pa ipak, volio sam ga. Volio sam ga kao idealna majka i kao majka kakve nema opraštao mu njegov gegav hod, usukana ramena i zgužvanu facu, kao i činjenicu što ćeš, ma koliko se trudio, teško naći dosadnijeg čovjeka od njega. Naravno da je ta ljubav bila potpuna besmislica, pa čak i okrutnost s moje strane, jer što mu ona vrijedi kad mu svijet ništa od toga neće oprostiti. A kad ne oprosti svijet, ne oprašta nitko, pa ni majka. Dobre majke to odmah i radikalno rješavaju. Tako je naša susjeda, mudra žena kojoj su se mnogi obraćali za savjet i pomoć bilo da je riječ o zdravlju, ljubavi ili financijama, odmah nakon porođaja zapakirala svoje četvrto dijete u vrećicu i bacila ga u kantu za smeće. Zgroženim policajcima, a poslije i sucu, na pitanje kako je tako nešto mogla učiniti, odgovorila je da nipošto ne misle da joj je bilo lako, ali da se to moralo učiniti jer da je to dijete rođeno bez ikakve šanse.

– A kako vi to uopće možete znati? – nije popuštao sudac. – Iz karata? Iz taloga kave? Iz…

– Možete se vi rugati! Ali majka zna! Majka zna! – prekine ga ona zagrmivši, a svi u sudnici nesvjesno zaklimaše glavama u znak slaganja, pa čak i sudac, kojemu nije preostalo drugo, nego je pustiti kući. Poslije toga rodila je još dvoje, a onda je sa sedmim ponovila radnju. No promijenila su se vremena, došli su neki drugačiji suci i policajci šutljivi do zla boga. „Majka zna! Majka zna!“ vikala je ona dok su je odvodili iz sudnice u lisičinama, ali je nitko nije slušao niti su je prije toga išta pitali.

Njegova majka nije bila dobra i nije znala. Kad se jednom vratio kući, po stoti put poražen, smjestili su ga u pseću kućicu, ispražnjenu nakon uginuća šarplaninca Džonija, i hranili ga ostacima hrane. Neko je vrijeme živio sasvim dobro, bio je zadovoljan što im ne smeta, dva-tri puta tjedno puštali su ga s lanca i onda bi se smucao gradom zaboravljajući na vrijeme. Znao je da ga čeka kazna, ali jednostavno nije mogao odoljeti zovu besciljnih lutanja prilikom kojih je iz daljine mogao viđati bivše prijatelje.

A onda je sin njegova brata poželio vlastitog psa. Nabavili su štene staforda. Zavolio ga je od prvog dana, igrao se s njim, učio ga psećim vještinama. No pas je odrastao i jednog mu se dana prestalo sviđati dijeliti hranu i prostor s njim. Napustio je svoju kućicu i otada luta gradom, neprestano se pretvarajući da ide za nekim poslom.

Rano je subotnje popodne; sunčano i blago, puno skrivenih nagovještaja. Hodam polako, zadovoljan i sav nekako čeznutljiv; ne znam zapravo bih li nastavio šetnju, ili samo stajao, ili možda sjeo na neku od privlačno opustjelih terasa. Vidim ga u daljini. Ovaj put ne skrećem u haustor, ne bježim u park. Moje dobro raspoloženje i dalje je tu, čak buja, obogaćeno željom da se bude velikodušan, da se učini nešto dobro i lijepo.

No čini se da je i on mene primijetio; neodlučno zastane, nekako još više usuče ramena i spusti glavu pa udari prečicom lijevo prema parku kao da me želi izbjeći.

– Hej! Bajo! Di ćeš? Dođi, ajmo na pivo!

On zastane i okrene se. Mahnem mu rukom i ponovim poziv, a zatim se smjestim na terasu koja mi se učini najviše pustom, onu kod Liputina. Konobar mi je već donio pivo, a on je još stajao na istom mjestu, oklijevajući.

– Pa dođi, jebote, dođi!

Počeo se primicati, naizgled lijeno ali zapravo oprezno i pažljivo, spreman valjda da na prvi znak opasnosti podvije rep i pobjegne. Možda to i nije dugo trajalo, ali bilo je dovoljno dugo da me pri pogledu na te njegove manevre obuzme zlovolja.

– Pa jebo ga ti, zovem te na pivo, a ne na batine, šta je s tobom!? Sjedaj! – rekao sam kad se napokon dovukao. On promrmlja nešto kao da možda ne bi pivo, da bi možda radije vodu, a nije ni sjeo, nego je još uvijek stajao na onom dijelu pločnika koji je pripadao korzu.

– Možda bi ovo, možda bi ono! A možda da sjedneš i odlučiš što ćeš! Idem ja dotle po novine.

– Pa, mogu ti ja otić po novine – reče on i doda – Kad već stojim.

– He! A možda bi i mogao. A možda i ne bi – odgovorim dajući mu nekoliko kovanica.

– Koje?

– Šta koje?

– Koje novine da uzmem?

– Ma jebe mi se, uzmi koje hoćeš!

Otišao je žustro i dosta se brzo vratio, ali ja sam svejedno uspio ispiti dvije duple žeste ne bih li otjerao zlovolju. No ona je od toga samo narasla, a rasla je i dalje i ništa je više nije moglo zaustaviti. On je napokon sjeo, nekako na pola stolice, pa reče da je odlučio i da bi ipak mogao popiti ono pivo. Ako poziv još vrijedi. Mahnuo sam umorno konobaru, donio nam  je svakom po pivo, i onda smo ga pili, onda smo ga mrcvarili, onda smo ubijali boga u njemu i razvlačili ga po tom prekrasnom danu, ali ono nije pustilo ni glasa, ostalo je nijemo, toliko nijemo da se ne sjećam da sam ikad prije popio takvo pivo. Zapravo, nisam ga ni dovršio.

– Idem ja – rekao sam tresnuvši bocu o stol.

– Da nemaš možda cigaru? – upita on ustajući. Dao sam mu dvije; jednu je stavio za uho, a drugu odmah zapalio. Krenuo sam dalje, a on me nastavio pratiti, koračajući malo iza mene. Znao sam tu njegovu naviku i nije bilo prvi put da tako ide za mnom kući, ali sad mi je to postalo neizdrživo. Pun bijesa i neke mračne gorčine, okrenem se i zaurlam:

– Marš! Marš, pseto prokleto! Marš!

On zastane kao ukopan, a ja nastavim dalje. Nakon nekog vremena čujem kako se ponovno vuče iza mene.

– Jesam reko marš, džukelo smrdljiva! – viknuo sam pojurivši prema njemu. On uzmakne, povukavši se na sigurnu udaljenost. Okrenem se, pređem desetak metara pa ponovno pogledam; vukao se poput kuje smrskane kralježnice, ali se ipak vukao. Kad je shvatio da ga gledam, on zastane i zapilji se u mene. Bilo je to kod parkirališta Kauflanda. Obuzet mahnitim bijesom, pojurio sam prema njemu. On se ukočio u mjestu, a ja sam ga obasuo udarcima, udarajući ga žestoko onim smotanim novinama što mi ih je bio donio, po licu, ušima, očima, nosu. Cvilio je spuštene glave, ali nije dizao ruke da se zaštiti. Nikome od onih silnih ljudi, koji su izlazili iz Kauflanda gurajući puna kolica s plastičnim loptama kupljenim na akciji i kriomice nas promatrali, nikome od njih nije palo na pamet da dođe i prekine sve to. Jer ja nisam mogao.

Prestao sam tek kad više nisam mogao dizati ruku od iscrpljenosti. Teško dišući, šutnuo sam ga još jednom nogom pod rebra, bacio raskupusane novine i, odjurivši kući, srušio se u krevet i zaspao obeznanjen, ne pitajući se ni o čemu, pa ni o tome je li vrijedilo na ovakav način satrti još jedan dan.

Dva ili tri sata poslije, probudilo me nekakvo grebanje po vratima. Vidio sam ga gdje leži sklupčan uza zid.

– Imaš možda još jednu cigaru? – upita on.

Dobacio sam mu polupraznu kutiju i zatvorio vrata. Kad sam navečer izlazio, više ga nije bilo. Ali znao sam da je tu negdje, u nekoj rupi u blizini i da će kad-tad izaći iz nje, po kost, cigaretu, porciju milovanja ili batina. Prije odlaska, kraj vrata sam ostavio bocu piva, kutiju longa i komad kruha od prekjučer.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.