Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

MRTVA PRIRODA

 

Kad je Zora dječjeg lica, željan akcije i žedan krvi, sa svojom ekipom upao u selo, sve je već bilo gotovo. Prvi vod odradio je radnju i otišao dalje. Dočeka ga tek kurir s naredbom da utvrdi položaj i čeka.

– Opet da čekam!? – rikne on motreći sleđeni pejzaž. Od čišćenja sela nije prošlo ni sat vremena, a već se sve smrzlo u vječnosti. S golog drveća visjeli su komadi opreme i mesa kao plodovi izrasli iz grana.

– Jes to naši il njiovi? – upita Are.

– Isti kurac. Sve to sad mrtva priroda – reče Zora.

Predvečer je Are ubio krmka. Ujutro Iva skine glavu starom orozu. I to je bilo to.

– Kake sam ja kurčeve sreće!? – reče Zora pljunuvši – Di taj čejen, majku mu jebem!?

– Čejen! Čejen! – odgovori glas odozdo kao jeka njegovih vlastitih riječi i misli. Zora pogleda prema mostu. Are je nekog izvukao iz potoka i vukao ga po snijegu. Taj je očito bio smrznut a i lijeva mu je potkoljenica nekako čudno stajala, sa stopalom okrenutim prema natrag. Kad je shvatio, bilo je kasno. Are, koji ga je tjerao da ustane i stoji u stavu mirno, najednom izgubi živce i sasiječe ga rafalom. Zora sleti niz brdo, otme mu pušku i, ne znajući što bi od bijesa, udari ga kundakom posred očiju. Are zaskviči poput krmeta, pa se smiri kraj mrtvog četnika.

Sve je opet mirno. Selo zgurano u ralje nadnaravne zime. Ali njemu nije hladno; dok korača cestom ukočenom pod snijegom, dok gleda ranjena crna stabla i razorene kuće, dok osluškuje tišinu potoka koji je prestao teći i susreće sleđene oči poubijanih, osjeća kako ga iznutra peče njegova vlastita snaga, rastuća bujica koja mora provaliti. Napokon se zaustavi pred nekom ruševinom na kraju sela; nozdrve mu se rašire kao grabežljivcu koji je nanjušio lovinu. Nepogrešivo osjeti da unutra ima nečeg živog. Ubaci metak u cijev, pa uleti u kuću.

Bračni krevet pun izrešetanih fotografija. Podiže jednu ne ispuštajući pušku. Na njoj je brko što ga je ubio Are – on s desne strane, žena s lijeve, a u sredini kći. Uspomena s proslave mature. Osjetivši neko gađenje, baci fotku natrag na hrpu.

Iza sebe začu režanje. Polako, vrlo polako okrene cijev. Pas, nalik tipu s fotke, opak, gadan, gladan.

– Dobar ćuko, dobar – reče muklo odlažući oružje, pa krene rukom prema glavi životinje. Pas je ščepa i zagrize. On stisne zube, ali ne povuče ruku, nego ga drugom pomiluje po vratu, a zatim iz džepa izvadi komad kobasice. Ugledavši hranu, pas pusti ruku i počne pohlepno jesti. Zora se povuče na krevet, izvadi još kobasice, odgrize malo, a ostatak stavi pokraj sebe.

Pas skoči na krevet po još. Kad je i to pojeo, zagleda se u Zorine užarene oči, pa mu njuškom lako stane gurkati ruku.

– Dobar ćuko, dobar. Dobit ćeš ti još, dobit ćeš… – reče nježno gladeći psa koji se prepusti milovanju legavši na krevet pokraj njega.

Zgrabivši ga za muda, Zora munjevito podiže psa uvis pa mu ih otfikari Bigerovim nožem s oštricom od fićine federplate.

Uz žalostan cvilež pas udari njuškom od pod, skoči na noge i jedva izađe iz sobe kližući se u vlastitoj krvi. S toplim mudima u rukama, Zora dječjeg lica krene natrag prema kući u kojoj su spavali. Nakon stotinjak metara primijeti kako pas ide za njim. Iz džepa izvadi još jedan komad kobasice i spusti ga na snijeg.

– Šta s’ i ti nešt priklo? – reče Iva ugledavši ga svog poprskanog krvlju.

– Jeb si mater! – odvrati pa legne kraj vrata, dalje od kace s kupusom od koje je smrdio čitav podrum. Otvori bocu četničke brlje i stane je lokati gledajući psa koji mu se približio na desetak metara. Maši se za džep; više nije imao kobasice. On pogleda muda što ih je premetao iz ruke u ruku i koja su, već napola smrznuta, odzvanjala poput klik-klaka. Zakotrlja jedno prema psu; ono se zaustavi na pola puta između njih dvojice; pas priđe, svejednako ispuštajući krvavi trag, ponjuši ga i proždre. Ono drugo Zora stavi tik kraj sebe, na snijeg, pa se zavuče u vreću, ostavivši otkriven vrat i glavu.

– Nemoj slučajno da neko od vas šupaka puca na ovu džukelu! Pa makar me i priklo! – reče on, spusti glavu na prag i skoro odmah zaspi.

Sutradan je sunce pržilo kao u proljeće. Sve se otapalo. Stodesetka je došla oko podneva. Ponadao se da idu naprijed, ali vozilo krene natrag prema bazi. Gledao je psa koji je klizio niz brdo nervozno čvrkajući po okidaču RPG-a. Pitao se zašto ga noćas nije zaklao, nego je umjesto toga pojeo i drugo svoje mudo. Tad ga nešto jako opeče, a raketa silno udari u krov stodesetke.

Kad je sanitet stigao, krv se još cijedila s drveća.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.