Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

PREOBRAŽAJ NA DAN 16 MRTVIH HRVATICA

 

Kako je naš materijalni položaj iz dana u dan bivao sve teži, mene je obuzimala nekakva euforija, postajao sam sve sretniji zbog činjenice što sam ja baš ja, a ne, recimo, Irfo Cigan ili Ivan Kastratović ili gazda Liputin, sve odreda ljudi kojima ide kako treba. Dok se u prizemlju naše egzistencije poplava već bila pretvorila u baruštinu, ja sam si na tavanu uredio duhovno igralište, igrajući tu poput Petrovića, neumoran i nezadrživ, i zapravo je bilo dobro što je tavan prazan i pometen a na kukama ne vise ni kobasice ni šunke jer bi mi samo smetale dok zakucavam nove i nove koševe nebu.

Nisam, doduše, bio siguran dijeli li moja žena tu euforiju i ne bi li možda htjela da u meni ima nečeg od Irfe Cigana ili Ante Liputina, ali ako je tako nešto i htjela, nikad ništa nije rekla. A sad, dok sam je gledao kako spava, sa smiješkom na usnama, s vjeđama tek lako stisnutima kao da ih ne pritišću teške brige, nitko ne bi rekao kroz kakve smo sve muke prošli. Ni da smo prije šest mjeseci oboje ostali bez posla. Ni da su nam prije dva mjeseca isključili struju. Ni da nam je prije tjedan dana iscurio plin. Ni da smo svaki dan probijali granice mašte kako bi nešto stavili na stol.

– …! …! – čulo se kako netko doziva njezino ime u dvorištu.

– Netko te zove – rekao sam joj tiho – Čekaj, ja ću, ti ostani u krevetu.

Dok sam se ja odijevao, dozivanje se pretvaralo u jauk, plač, zapomaganje. Premda još hladan, dan je bio sunčan i svijetao, a mene je u dvorištu dočekala sitna prilika zakrabuljena u kapuljaču, maramu i šal. Stajala je postrance, tresući se. Kad me je osjetila, ponovno udari u zapomaganje kroz koje sam uskoro počeo razabirati riječi, tužnu priču, podmukli noćni rad, krvavu malu tragediju. Nije to bila žena čudom oboljela od kuge, a ni djeca joj nisu bolovala od neke teške i preskupe bolesti koja se dala izliječiti jedino u Houstonu; bila je to susjeda, sto metara dalje, oko čije je kuće banka davno splela mrežu i sad ju je vrebala poput pauka; sjetio sam se da je i prije nekoliko godina bila ovdje sličnim poslom. A posao je bio sljedeći: naš ponos i naša muka, najljepši pas u ulici, naš hiperlabrador koji je s nama spavao u kući i živio bolje od svih nas, razmaženko kojeg se naša kriza nije dotakla, noćas oko jedan sat provalio je u njezin peradarnik i pomlatio 16 rasnih hrvatica, koka nesilica.

Tako je bar glasila optužba. Uz nadljudske napore otpravio sam zakrabuljenu susjedu iz dvorišta, obećavši da će je moja žena posjetiti što prije. Ja sam tu, naime, bio priženjen i nisam tretiran kao mjerodavna osoba za takve pregovore.

Bio sam uvjeren da će ženu najnovije vijesti baciti u očaj. No otkako nam je izumila svoj prvi kruh, i to na šporetu na drva, nju, čini se, više ništa nije moglo slomiti.

– Prvo treba utvrditi je li on zaista kriv – reče ona otpijajući kavu. Ta njena izjava odmah me razveseli. Ja nisam ni razmatrao tu mogućnost, uzeo sam zdravo za gotovo da je Hipoš krivac.

– Pa da, čuj, kad sam ga noćas uveo u kuću, nije na njemu bilo nikakva perja… A perja bi moralo biti, znaš kakvi su bili on i Rex nakon zadnjeg pokolja.

– Ja ću najprije ići tamo pogledati ima li ikakvih tragova njegovih šapa. Pa, čovječe, nisam piletinu jela od Božića, a sad bih trebala platit 16 kokoši koje neću ni… Idem!

Vratila se još odlučnija i s novim planovima. Reče da apsolutno nema nikakvih dokaza da je naš pas krivac i da to još treba istražiti.

– Ti ćeš otići kod veterinara. Ponijet ćeš jednu kokoš i pitat ćeš ga što ju je moglo ubiti.

– A što ako to treba platit? Nisam baš solventan.

– Snaći ćeš se ti već – reče ona umiljato. – A ja idem još pronjuškat po okolici. Šest koki uopće nema, tamo ih je samo 10, od kojih jedna upravo izdiše.

Navukao sam kaput, uzeo vrećicu s mrtvom hrvaticom i krenuo, razmišljajući o načinu na koji ću izbjeći bilo kakvu mogućnost naplate pregleda. Odlučio sam se za zajebantski pristup u kombinaciji s glupavim cerenjem. To mi je uvijek palilo kod službenika svake vrste. Valjda će tako biti i s veterinarima.

– Dobar dan! Zanima me dajete li vi besplatne forenzičke savjete, doktore!? – povikao sam već s vrata, cereći se što sam gluplje mogao.

– Kako da ne!? Šta god treba! – odvrati on otegnutom davorskom ikavicom, što sam protumačio kao dobar znak. Uvijek mi je išlo s ljudima iz Davora.

– E pa vidite, u ovoj vrećici imam jednu mrtvu kokoš. Ubijenu, da budem precizniji. Takvih, sve u svemu, ima šesnaest, devet mrtvih bez ikakve sumnje, jedna koja je sad vjerojatno već izdahnula i šest nestalih. E sad, mene zanima, što je moglo ubiti ovu jadnu kokoš? – rekao sam.

– Da pogledamo… – reče on sa zanimanjem.

– Hoćemo van? Mislim, kokoš je prljava, sva blatnjava…

– A ne, nikako, položite je tamo na stol – reče on pokazavši na malen ali sasvim respektabilan stol, obložen limom, koji je mogao služiti kako za operacije, tako i za forenzičke zahvate kao što je obdukcija ili ispitivanje sadržaja želuca. Gledajući stol s nedoumicom, jače sam stegnuo vrećicu s hrvaticom.

– Samo dajte, slobodno! – reče doktor, a zarazni entuzijazam u njegovu glasu napokon me oslobodi i ja istresem hrvaticu na stol.

– Da… Vidite, odmah se vidi da lasica nije premda bi se po upalom tonusu očiju ove jadnice čovjek lako dao zavesti jer da je lasica bilo bi puno više krvi, lisicu također možemo isključiti, tad ju ne biste niti našli, ona bi je odnijela sa sobom… A vi kažete, ima šesnaest takvih…

– Deset takvih, šest nestalih… – odgovorio sam ja – A tvor, možda je tvorić? – upitah plaho jer me zabrinula ozbiljnost i sistematičnost njegova pregleda. Takav pregled ne može biti besplatan, kvragu, a nije ni u redu da bude besplatan. A da mu predložim da me upiše u teku?

– A! Evo nas, moj gospodine! Psina! Najmanje trideset kilograma, a vjerojatno preko četrdeset. Vidite ovdje ranu od očnjaka – reče on okrenuvši koku pa joj podigne krilo – a evo i druge rane, vidite trag gornjih zubi tu ispod krila. Zdrobio ju je, jadnicu. Krvi je malo jer je od siline ugriza istisnuta u želudac – ako želite, možemo je otvoriti, pa ćete se i sami uvjeriti. Ima li kakav pas te veličine u vašem susjedstvu?

– Ima, ima… Hvala vam najljepša, sad znam što mi je činiti – rekao sam trpajući kokoš natrag u vrećicu; na kraju krajeva, sad kad sam dobio što sam htio, možda bih mogao i pobjeći u slučaju da zatraži da mu platim. Ali tad se sjetim pitanja koje je moja neumoljiva žena tražila da postavim i koje nikako nisam mogao prevaliti preko usana – jesu li te kokoši jestive?

No od tog me pitanja spasio sam veterinar rekavši da koku ne moram vući kući nego da je slobodno bacim u njihov kontejner.

– Psina! Najmanje trideset kila, vjerojatno preko četrdeset, ili, u ovom konkretnom slučaju, malo manje od šezdeset! – rekao sam ženi i Hipošu, koji je lijeno spavao kraj peći. – A ti, pičko, izdajice kojeg hranim odvajajući od svojih usta, ljenivče čiju guzicu grijem dok sâm spavam u hladnom, ti ćeš sad na lanac ko i svaki drugi slavonski džukela!

Odveo sam krivca na lanac, a žena je otišla na daljnje pregovore.

– 16 puta 60 kn jednako 960 kn. Očekuje to do sutra – rekla je vrativši se, ne naročito očajna.

– E, jebi ga! E, jebi ga! – rekao sam ja grleći je. – Bio je ovo težak dan, idemo spavat.

Ali za mene te noći nije bilo spavanja. Čitavu noć slušao sam psa kako prosvjeduje i tuli na lancu, tuli, tuli i ne prestaje. A kad bih i zaspao, u snu su me proganjale zakrabuljene prilike, zahtijevajući nadoknadu za poklane hrvatice, a njih su opet izbezumljivale spodobe u odijelima što su sa njihovih kuća skidale i odnosile cigle, prozore i crepove. Nekako pred jutro, ustao sam iz kreveta i izašao van, s namjerom da batinama ušutkam psa, ali onda sam se predomislio i odlučio mu se pridružiti, pa sam odmah i zatulio, zatulio sam snažno poput stotinu vukova i nisam više želio prestati jer namah mi je postalo lakše, jebote, postalo mi je sto puta lakše.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.