Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

TUŽNI DEČKO S ČAROBNIM ŠTAPOM

 

Žuti je uletio u moj dućan kao da ga namjerava opljačkati. Pogledao sam ga upitno; on reče da me je došao vidjeti. Samo vidjeti, eto, samo to. U to mi je bilo teško povjerovati. Iako je živio preko puta, navraćao je izuzetno rijetko, i to da bi užicao pare, a njegovo ispijeno, izmoždeno lice, grozničave oči upale duboko u duplje i, najviše od svega, tijelo koje se čitavo treslo, sve je to govorilo da je opet navučen. Šuteći, samo sam čekao da zatraži lovu koju mu nikako nisam mogao dati, prateći istodobno svaki njegov pokret, u slučaju da mu padne na pamet da se sam posluži. Međutim, nije učinio ništa od toga. Reče da je dobio obavijest od suda i da za tri dana ide u zatvor na godinu dana zbog one krađe što ju je odradio za Tabletu. Tableta je svojih mjesec dana već odgulio i sad je pun priča baš kao da je proveo četvrt stoljeća u Ozu – neki dan mi reče kako razmišlja o opakom romanu sa zatvorskom tematikom od kojeg „ima da im se smrznu šupci, bajo“. Žuti o takvim stvarima slabo priča, iako bi imao o čemu jer je posljednjih petnaest godina samo povremeno bio na slobodi. Nema ni tri mjeseca otkako se vratio sa služenja prethodne kazne za onaj poslić s Tamarom.

– Isti kurac, bajo! Ona uvjet, a ja godinu i pol! Uvijek ja najebem! Uvijek ja! – reče on. – Otkad pamtim! Kad je stari ostavljo staru, reko joj je: ‘Meni televizor, tebi dite. Je l’ pošteno?’ A, bajo, je l’ to pošteno!? Je l’ pošteno!?

– A kad je to bilo? – upitam ga.

– Ma nisam imo ni dvije godine, bajo! – zavapi on plačnim glasom.

– Ha, slušaj, to je ipak sredina šezdesetih. Djecu su imali svi, a televizor samo neki. Ne bi to trebo tako osobno shvaćat.

On me najednom ščepa u zagrljaj.

– To, bajo, to! Ti me uvijek digneš! Baš sam pričo burazu, nije normalno kako me taj čovjek digne, i kad sam u najgorem bedu, bajo! Ne smeta ti što te grlim, a? Stvarno sam došo da te vidim. Nikad neću zaboravit što si svjedočio za mene. Ali onaj gad se žalio i izgleda da ću i za to dobit još tri mjeseca! Tri mjeseca za dvije prazne piksle neskafea! Ha! To ipak može samo Žuti!

Gad o kojem je govorio Žuti bio je tužitelj koji ga je spremio u zatvor više od deset puta. U stvarnosti Žuti je bio narkoman, neuspješni sitni lopov i povremeni diler, toliko da sâm ima besplatni dop. Ništa više od tog. No postojao je i paralelni život Žutog, što ga je stvarao taj tužitelj i njegovi suradnici, i taj je život bujao od zločina i opačine, granajući se u bezbroj pipaka, ispunjavajući silne spise što su zapremali tisuće stranica i zbog kojih su se sastajali i vijećali ozbiljni i ugledni ljudi, zbog čega su i njegovi sitni prijestupi postajali nečim strašno ozbiljnim i velikim; s godinama i zatvorskim stažem Žuti je postao značajnom kriminalnom činjenicom i čimbenikom koji redovito spašava poraznu policijsku statistiku; zahvaljujući njemu, većina je prijestupa u našem gradu, a i šire, bila otkrivena i kažnjena jer bi uvijek ispalo da ih je počinio on. U toj su raboti tužitelju bili vjerni pomagači Đero i Korota, operativci Odjela za narkotike, koji su u zločinčevu sobičku bili kao kod svoje kuće.

Dok sam gledao Žutog, iscrpljenog, bolesnog i već u godinama, počelo me mučiti jedno pitanje: je li njemu ta značajna uloga popravljača uspješnosti rješavanja stope kriminaliteta dodijeljena samo zbog toga što je on najslabija karika sistema, parija nemoćan da se obrani, ili za to možda ipak postoji običniji i ljudskiji razlog? Nekako bi mi bilo puno draže da taj tužitelj ima neki svoj osobni motiv za to nemilosrdno i dugotrajno proganjanje.

Dugo sam znao Žutog. Najprije je bio neka vrsta šminkera. Onda je postao neka podvrsta punkera. I u jednom i u drugom slučaju ostajao je šarmantna bitanga, neodoljiv djevojčicama koje odrastaju i velik dio danas zrelih žena u ovome gradu nekoć je prošao kroz svoju žutu fazu, kad su fanatično hodočastile u sobičak u kojem on i danas živi. A tu ih je Žuti dočekivao sa svojim čarobnim štapom, čija čudesna hidraulika nikad nije zakazala. On ga je proslavio, on ga je pronosio i držao na životu godinama, jednom ga je čak preveo preko bračnog praga; oženio se nekom američkom Hrvaticom, koja je bila poludjela za njim; nakon vjenčanja, ona je otputovala srediti sve što treba za njegov dolazak i čekala ga pune dvije godine prije nego što je zatražila razvod. Žuti zapravo nije ni pomislio otići u Ameriku; on nikada nikamo nije putovao osim, naravno, u Požegu, Lepoglavu, Pulu i Lipovicu, i nikad nije svojevoljno duže izbivao iz grada, gdje mu je „njegov čarobni štap u kombinaciji s tužnim pogledom dečka kojeg poželiš zagrliti“, kako se izrazila jedna od njegovih obožavateljica, osigurao legendarnu slavu, ali i stvorio krug ogorčenih neprijatelja među muškarcima. Da nije i taj tužitelj među njima? Da nije i njegova žena imala svoju žutu fazu?

– A, Žuti? Je l’ te zbog toga toliko mrzi?

On odmahne glavom.

– Ma kakvi, bajo, i ne znam je, nije odavde. Idem ja sad – reče on otvarajući vrata.

– Ali čarobni štap, Žuti? Još ga imaš, šta ne? Možda je vrijeme da se poslužiš njime? Pa makar osvete radi, kad se već nisi njime poslužio za nešto bolje!? Ne daj se, jebote!

On se odjednom razljuti pa ražalosti.

– Ma kakav čarobni štap! Nema ga, ne postoji više! Ne pamtim ni kad se zadnji put digo. Služi ko privjesak, bajo! A sve zbog tog gada, uvijek mi je on pred očima! I kad sam sa ženskom i kad sam sâm, i kad se ušlagiram! Jebiga, sad si me stvarno izbediro, idem, vidimo se za godinu dana! Ako! Ako!

On ode, ali nije otišla njegova tuga. Ušla je u mene i obuzela me, pa sam na vrata stavio natpis „Na terenu sam!“, zatvorio dućan i spustio se do Liputina.

Kod Liputina je prava gužva. Uobičajenih podnevnih gostiju nema, ali tu su Bad Blue Boysi koji putuju na utakmicu s Kamen Ingradom. Dvadesetak njih proizvodi buku kao da ih je tri stotine. Uzeo sam piće i smjestio se uz samo staklo, što dalje od njih, pokušavajući ih ignorirati. Ali to jednostavno nije išlo.

Još tmurniji nego prije dolaska, otpijao sam pivo i zurio u park kojim se počela širiti neka zla energija. Uskoro sam shvatio zašto. S druge strane parka nalazio se sud i iz tog je smjera dolazio tužitelj koji je izgradio karijeru na grbači Žutog. Boysi su i dalje grmjeli. Ali više mi to nije smetalo. Došao sam do jednog koji mi se učini kao vođa, doveo ga do stakla i pokazao mu tužitelja.

– Eno vidi gada, bivši zvezdaš, sad ko navija za Hajduk i najveće mu je zadovoljstvo spremati Boyse u zatvor. A ako netko hoće manju kaznu, mora pojest Dinamov dres i šal. Mi mu ne možemo ništa. Al vi ste ovdje u prolazu, prebijte ga, ko boga te molim, prebijte ga, sam ga nemojte ubit. I morate brisat odmah nakon toga. Evo, dam ti sve što imam – rekoh vadeći iz novčanika stotinjak kuna. No on rukom odbije novac.

– Spremi perje, prijatelju. Ovo je pitanje časti i više pravde.

Smjestio sam se u prvi red, odakle sam lijepo mogao vidjeti kako se plavi oblak spušta na tužitelja. Tukli su ga na dva metra od mene, razvaljujući ga dobro i stručno, tako da boli, a da ga ipak ne ubiju. Nije dugo trajalo, ali je bilo lijepo i dojmljivo, naročito kad je gad zaskvičao poput svinje prije nego što je konačno zašutio.

Dok je ležao u nesvijesti, nekoliko je ljudi prišlo, valjda s namjerom da mu pomogne, ali su, vidjevši o kome se radi, redom odustali. Jedan ga je i pljunuo. Izašao sam i ja i s naročitim zadovoljstvom ispustio hrakać. A zatim sam krenuo prema Žutom. Na najkraćem putu do njega nalazile su se tri birtijske postaje; najprije sam krenuo tim putem, ali sam se predomislio i izabrao dužu, zaobilaznu varijantu, gdje ih je bilo više od desetak. U svakoj sam popio po pivo ili neku žestu, uživajući u tome što odlažem trenutak kad ću mu ispričati što se dogodilo. Ta će mu priča kratiti duge dane u zatvoru.

Tako sam stigao iza ponoći. Ali nikad nije kasno za lijepe vijesti. U stanu je bio mrak. Zalupao sam na vrata.

Žuti nije otvarao, ali su se zato otvorila vrata drugog stana.

Izašao je njegov brat, bunovan i u gaćama.

– Ej, bajo, pa otkud ti!?

– Tražim Žutog, imam mu nešto jako lijepo za reć! Ali taj spava ko top! Ha! Ha! Ha!

– Ma kurac spava, bajo! Čisto sumnjam da spava! Eno ga u istražnom, odveli ga Đero i Korota nema ni dva sata. Neki navijači pretukli onog tužitelja i ovaj ih odma poslo po buraza. Sad će mu ekspresno sudit. I ko zna šta će mu još napakirat! Ne gine mu tri godine! Najebo mi buraz, bajo, baš ko Žuti! A što si mu htio reć, da mu prenesem!? A!? Pa di si, jebote!? E, stvarno, kaki to danas ima ljudi!? Probudi čovjeka u ponoć, nakon teškog dana, smije se ko luđak i viče da ima dobre vijesti, a onda se izgubi i odnese te vijesti sa sobom!? A zašto!? Reći ću ti ja, pičko! Nema za nas dobrih vijesti! Nema!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.