Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

NIKAD VIŠE S PATULJCIMA

 

1. FRANCE BEVK

– Ima tu neka firca što je drže svatuljci – reče France Bevk skrećući s glavne ceste na nekakav put koji se jedva vidio među grmljem. – Jedemo tamo, mam tri kartona črnaca. Svatuljci norci za črncima.

– Ne misliš valjda na one zagorene tablete za pisoare? Vražja govna?

– Ja. Svatuljci norci za črncima – reče on smijući se – I ne za pisoar, upće ne za pisoar!

– Pa što će onda patuljcima te tablete? I o kakvim patuljcima uopće pričaš?

– Ja ne pitam, ja prodam, ja ne pitam zašto. Svatuljci norci!

Eto zašto me Kastro stavio s Franceom Bevkom. Da naučim zanat prodaje od najboljeg. Koji ne pita zašto, koji samo prodaje i prodaje. A France ne samo da je prodavao, on je obožavao prodavati. Samo da je na putu, samo da je u kombiju. A nije znao izreći ni jednu artikuliranu rečenicu. Ili, možda, nije htio. Ni danas nisam načisto je li to bilo namjerno, je li France primjenjivao taktiku verbalnog kretenizma, naslanjajući se na tradiciju Josipa Broza i Josipa Manolića koju je, međutim, zaoštrio i doveo do krajnosti. Bilo kako bilo, nemušti Bevkov govor donosio je uspjeh. Jer dok bi gazda nekog kafića, restorana ili veleprodaje, slušajući tog frfljavca i žaleći ga, nesvjesno uživao u osjećaju vlastite nadmoći, France bi mu poturao pod nos račune i zaključnice ispisane pedantnim slovima i brojkama, bez ikakvih pravopisnih i gramatičkih grešaka, a ovaj bi ih bez pogovora potpisivao, ni jednog trenutka ne gubeći onaj osjećaj nadmoći. Kad bi taj najdelikatniji dio posla bio gotov, France bi iz kombija dovlačio kutije s robom, tablete za pisoare, mirisne osvježivače prostora, parfeme, toaletni papir, salvete poškropljene sredstvom koje izaziva sumanutu žudnju za slatkim ili neutaživu žeđ, sve to s patničkim izrazom lica, znojeći se poput radnika u željezari. Nakon toga često bi izvukao formulare za kontrolu toaleta, što ih je prodavao za svoj račun, a koje bi kupio u knjižari za 0,50 lipa po komadu, pa ih mirne duše uvalio gazdi po pet kuna komad. Tako je bilo i s nekoliko tona vražjih govana, kako smo ih zvali u firmi, koje je spalio Ludi Krešo Ptica, vrijedni, revni ali retardirani radnik Kastrova kemijskog laboratorija. Samo zbog neobične škrtosti Ivana Kastratovića, koji se nadao da će mu ipak jednom uspjeti nekome uvaliti crne tablete, to je brdo vražjih govana i dalje stajalo u skladištu. A onda ga je, na njegovo oduševljenje, France počeo grickati i odnositi. Isprva pomalo, a onda sve više i više. Međutim, što se tiče prave prirode tog posla, Kastro je živio u duboku neznanju. On je mislio da vražja govna kupuje nekakav darkerski klub. I nije se mogao načuditi što takav još uopće postoji.

 

2. DOLINA PATULJAKA

Skrenuvši s ceste, našli smo se na teško prohodnu putu, vozeći polako kroz tunel od grmlja, lijana i šiblja koje nam je tuklo po vjetrobranskom staklu. S obje strane puta nalazile su se zahrđale table s upozorenjem da je područje minirano. Nakon dvadesetak minuta spore vožnje došli smo do mjesta gdje se nekad nalazilo selo, čije je razrušene kuće i razbacane zidove vegetacija potpuno okovala; gledajući sve to, povremeno sam s čuđenjem pogledavao Bevka koji je bivao sve veseliji. Uskoro sam vidio zašto. Kad smo stigli do polovice sela, točno na vrhu brda, slika se potpuno promijenila. Na uređenom trgu nalazio se spomenik, gromada od kromiranog čelika, iz koje se reljefno otimao lik čovjeka, predstavljenog od prsa nagore, čija se glava na čudan način račvala u tri glave, a svaka je od tih glava, iako je nesumnjivo pripadala istom čovjeku srednjih godina, s naočalama, gledala u drugom smjeru s drugačijim izrazom lica; prva, okrenuta u smjeru iz kojeg smo dolazili, dočekivala nas je strogo, čak prijeteće; na drugoj, onoj srednjoj, titrao je lukav osmijeh dobrodošlice; a treća je s blagim i očinskim izrazom lica motrila ono što se nalazilo s druge strane brda. A ispod svih tih glava pisalo je: „Dr. Andrija Poturović, otkrivač Doline patuljaka.“

– Gazda svatuljaka, s njim radim črnce poso – reče France, ne bez prizvuka ponosa u glasu pokazujući na troglavog.

Kad je ono France rekao „ima tu neka firca što je drže svatuljci“, odnosno „birtija što je drže patuljci“, nisam mogao ni zamisliti što ću ugledati. Jer ono što je dr. Andrija Poturović motrio i nadzirao svojim očinskim pogledom bila je idilična dolina okružena šumama, mladim voćnjacima, vinogradima, gustišima i šumarcima. Kroz srce doline prolazio je potok i preko njega je izgrađen veleban restoran, sav od drveta, s mnoštvom terasa povezanih dražesnim mostićima. Na sve strane bušila se zemlja i gradili tuneli i nastambe ispod tla. Dolina patuljaka bio je, kako ću već poslije doznati, projekt prešutno podržan i od vlade, na prekrasnom ali dotad miniranom području na kojem su do rata živjeli Srbi. Razminirali su ga, uz znatne žrtve, sami patuljci. Da taj posao nije još gotov, svjedočile su eksplozije koje bi se povremeno čule u okolici. Glavar te komune patuljaka, Andrija Poturović, vizionar i doktor književnosti, imao je bliske veze s vladom, pa je vrlo jeftino uspio kupiti više od sto hektara zemlje koja je osim šuma, zapuštenih polja, livada i šikara, uključivala i nekoliko napuštenih rudnika u planini te tri uništena sela. Njegov je cilj bio naseliti na to područje patuljke iz čitave države, pa i šire, gdje bi oni, nakon što obave pionirski posao razminiranja i krčenja šikara, uspostavili obiteljska gospodarstva koja će se baviti ekološkom poljoprivredom, starim zanatima i turizmom. U vrijeme kad smo mi stigli tamo, njegova je utopijska vizija gotovo zadobila konačan oblik.

Naravno, sve to nije mnogo zanimalo Bevka. On je ovdje došao uvaliti svoje črnce.

– Evo ti malo črnaca, da ti se nađe – reče on prasnuvši u smijeh dajući mi punu šaku tableta upakiranih u celofan poput bombona. – Svatuljci norci za črncima. I svatuljčice!

France Bevk uveze kombi u jednu od montažnih garaža iza restorana, za koju je imao ključ, pa je odmah i zaključa. Iako mi se učinilo da pretjeruje s oprezom (prethodno je bio zaključao i kombi, što inače nikad nije činio), nisam ništa pitao jer sam već naslutio da posao s črncima ima konspirativan karakter. To mi je postalo još jasnije kad smo se u restoranu našli s dr. Poturovićem. Sjedio je okružen dvjema dražesnim patuljčicama koje se, međutim, odmah izgubiše, a preko puta njega nalazile su se još dvije osobe nama okrenute leđima. Poturović me mrko odmjeri, pa reče Franceu:

– Tko je to?

– Ne pita, prodaje, ne pita zašto. Dobar norac. I jezika govori. Planovi dobro dođe.

Ovo kao da odobrovolji doktora jer on ustade i steže mi ruku. I premda je bio dosta nizak, nisam bio siguran bih li ga smjestio u patuljke. Doduše, to je možda bilo i zbog arogantnog i samosvjesnog držanja i odijela koje je izgledalo kao da će na njemu popucati.

– Doktor Poturović, otac svega ovoga – reče on – nadam se da ćemo uspješno surađivati.

– Ne pitam, prodam, dobar norac. Jezika govorim. Sigurno surađivat! – rekoh ja, a on se opet nasmije i predstavi mi dvoje svojih suradnika, koje sam bez problema svrstao u patuljke. Žena sijede kose, njegova desna ruka i nositeljica nebrojenih funkcija što ih se nisam potrudio zapamtiti i muškarac male glave s kratkom crnom kosom, koji mi se učinio pri lično izgubljenim dok nije samouvjerenim glasom rekao da je on u Dolini patuljaka zadužen za resor prosvjete i znanja općenito. Nakon što smo se tako upoznali, Poturović me zamoli da ih pričekam za šankom dok oni s Bevkom obave primopredaju. Poslije ćemo svi zajedno na ručak, pa na nogometnu utakmicu koja se poslijepodne trebala odigrati na netom izgrađenu stadionu.

 

3. MALA PJEVAČICA

Bio sam otprilike na pola piva kad mi je prišla ljupka, mazna patuljčica, jedna od one dvije koje su sjedile u Poturovićevu društvu. Neobičnom vještinom bacila se na visoku barsku stolicu i zatražila vatre. Kao da sam se našao u mitskom prizoru nalik onima iz tvrdokuhanih krimića. Produžio sam ga s pićem koje sam joj naručio.

– Ti si s Bevkom? – upita ona.

– Samo radimo zajedno. Inače nastojim da ga ne viđam – odgovorio sam.

– Onda i ti možeš nabavit što i on? – upita ona zagonetno.

– Ovisi što ti treba.

– Pa znaš, črnce…

Izvadio sam punu šaku tableta i istresao ih na šank. Ona me pogleda zapanjeno.

– Ali ja nemam toliko… – reče.

– Kuća časti.

Odmotavši jednu tabletu, ubaci je pohlepno u usta i zalije vinom. Ostale, osvrćući se oko sebe, svojim malim ručicama zgura u njedra. Pogled joj postane snen, maglovit. Reče da je pjevačica i da nastupa po lokalima u dolini pa – pomislivši valjda da joj ne vjerujem – približi usne na moje uho i zapjeva dubokim, senzualnim glasom nalik onom Lauren Bacall.

– Željela bih ti zahvaliti… – reče ona pomilovavši me po ruci.

– A zašto je ovo mjesto tako pusto? Gdje su ostali patuljci?

– Rade… Ili uče. A i ovamo ne zalaze patuljci. Ovo je izgrađeno za buduće turiste. Patuljci zalaze na druga mjesta.

– Zbilja? Onda me odvedi na jedno od tih mjesta. Tako ćeš mi zahvalit.

– Ako ti tako želiš… A ja sam mislila… – reče ona, trunčicu razočarano.

– Želim – rekao sam izrekavši tek zadnju u nizu krivih želja koje su me redom uvaljivale u nevolju. Ni ova nije mogla promašiti.

 

4. U PODZEMLJU

Osim činjenice što se nalazila bar desetak metara u utrobi brda, birtija u koju me dovela mala pjevačica nije se razlikovala od drugih rupetina u kakve sam oduvijek zalazio. Svidjela mi se na prvi pogled. Tek je prošlo podne, a ekipa je opako pila. Nije tih patuljaka bilo puno, ali su zato bili predani. I, kao toliko puta dosad, poželio sam postati dio ekipe, piti s njima, tu, u utrobi brda, i razgovarati, recimo, o tome gdje ćemo dalje s bušenjem. Odjednom sam htio među patuljke. Postati dio utopije. Naravno, prije toga trebalo je ukloniti malu prepreku. Preskočiti zid mržnje što se ispriječio između nas čim smo ušli. Nije mi to bilo čudno, na to sam računao. U svakoj je rupi tako kad si novi. Ali ovdje je bilo još nečeg.

– Jasno mi je što mene ne vole. Ali što je s tobom? – upitao sam svoju prijateljicu.

– Mene mrze još više. Ja sam za njih doktorova kurva.

– Pa zar to nije dobro? Doktor je ipak pozitivac, ne? On je sve ovo smislio, dao vam kruh u ruke.

– Stvar je nešto kompliciranija. Ali recimo da ga ovi ovdje više ne smatraju pozitivcem.

– A, tako. Da ti budem iskren, razumijem ih. Ni meni taj doktor nije baš legao. U svakom slučaju, malo ćemo im piti krv. A onda ćemo se sprijateljit. Šta ćeš ti, vino? Nema razloga za brigu, moja prijateljice, već na prvi pogled mogu ti reći da ovdje nema nikog koga ne bih mogao prebiti… ako nam bude pravio probleme. Živjela ti meni! – rekao sam kucnuvši njezinu čašu kriglom gorskog piva što su ga proizvodili patuljci.

Zabavljali smo se za šankom, pijući krv patuljcima. Nakon nekoliko rundi zamolio sam je da mi opet nešto otpjeva na uho. Ovo ih je strašno uznemirilo. Birtija se začas uskomeša, patuljci su se nešto međusobno dogovarali, a zatim sve opusti. Ostadosmo nas dvoje sami plus konobar.

– Bi’ će sranja – reče on.

– A je l’? – rekoh. – Daj ti nama još po jedno. I ne brini, spreman sam ja za vas, pa ma koliko da vas je!

Birtija opet oživi. Patuljci su u grupama punili pećinsku jazbinu. Disciplinirano su sjedali za masivne drvene stolove, mirni, kao da nešto čekaju. Uskoro sam vidio što.

U birtiju uđe još jedna grupa patuljaka, nabrijanih, u nogometnih dresovima s natpisom Gorski, predvođena kurčevitim i nabildanim patuljkom čija fizionomija, međutim, nije bila bez izvjesne intelektualne karizme. On povede svoju ekipu pravo prema šanku i zaustavi se na metar od nas. A da im ništa nije ni rekao, nogometaši se poredaju uz dugački šank, desno od nas, kao pred početak utakmice, a on sâm drsko se zapilji u mene. Moja mala pjevačica i dalje mi je pjevušila, mada sam po glasu, koji je pomalo drhtao, primijetio da joj nije svejedno.

– A da otpjevaš nešto za sve? – drekne na nju kurčeviti patuljak, koji je i dalje stajao pred nama. – Ili mi možda više nismo dovoljno dobri za tebe!?

Ona ga pogleda prkosno, ali se sa stolice odmah vine na šank. I zapjeva. Ne znam je li to bilo zbog prkosa, zato što su je svi ovdje smatrali za doktorovu kurvu, ali pjevala je ludo, zanosno, prelijepo. Svi su patuljci izbečili oči, svi su joj sve oprostili, pa i ovaj kurčeviti patuljak koji se zakačio za mene. On me grčevito ščepa za ruku.

– Shvaćaš li sad, ti, pizdo!? Mi patuljci smo beskrajno talentirani. Mi možda jesmo hendikepirani, ali smo beskrajno talentirani. A možda baš zato i jesmo talentirani. I to je ono što ja želim pokazati, želim ovamo dovesti sve patuljke, i ne samo patuljke, sve hendikepirane koje je tvoja pasmina pretvorila u patuljke. Da ovdje ostvare svoje talente. Da ne budu robovi. Shvaćaš li ti to, pizdo?

– Pa kako ne bih shvaćo, čovječe!? I ja sam za to! Zato sam i ja ovdje došo. Jer ako ćemo pravo, i ja sam hendikepiran – rekao sam tronuto.

Patuljak me odmjeri od glave do pete, pa reče:

– Meni izgledaš sasvim normalan. Odnosno, normalan za vas! Što se nas tiče, ti si abnormalan!

– Ma kakvi normalan. Još od rata nisam normalan. I otprije…

– A i u ratu si bio? Sve bolje od boljeg! Znači, jedan si od gadova što su posijali ove usrane mine!? – reče on stavivši ljutito ruke na bokove. Zatim mahne konobaru pokazavši prema jednom stolu – Donesi nam dva gorska.

Patuljak i ja sjedosmo za stol.

– I što ti oćeš od nas? Zašto si došo? Tko te poslo? – upita me on.

– Hej, hej, polako! Ovdje sam došao s Franceom Bevkom.

– S onim dilerom!? Tako znači, ti si ušljivi diler!

– Hej! Pojma nisam imao šta on to vama prodaje! To sam saznao tek ovdje! I još bih ti mogao reći nešto o tome, ali sad ti želim reći nešto drugo. Otkako sam došao ovdje, u ovu vašu bazu i, naročito, otkako si se ti pojavio, vjeruj mi, bajo, dođe mi da se upišem u patuljke. Mislim, zvanično. Jer ja jesam patuljak, definitivno, jesam!

– Nisi ti dovoljno patio, pičko – procijedi on.

– Nemaš ti pojma, bajo.

– Nemaš ti pojma! Znaš li odakle smo mi sad došli!? Ne znaš? E pa ja ću ti reći: došli smo sa nastave patuljačkog jezika!? Da, patuljačkog! Tako se zove jezik kojim ćemo mi govoriti kad jednom turisti nagrnu ovamo! Mi ćemo se skrivati po ovim rupama, a turisti će nas tražiti kao što traže Nessie i Big Foota! I kad nađu nekog od nas, kad nas ulove poput neke zvijeri, mi ćemo morati vikati i govoriti patuljačkim jezikom. Da se i po tome vidi da smo autohtoni patuljci, stanovnici iz utrobe brda i planina. Eto, to je krasna ideja našeg doktora! Bosanci možda imaju piramide, ali mi Hrvati sigurno imamo patuljke! Sve nas je taj povukao za nos. Iskoristio nas! Ne kažem, većini nas nije bilo lako živjeti vani, s vama, trpjeli smo muku i poniženja čak i kad smo bili uspješni u svom poslu, kao što sam ja, recimo, bio. Zato smo ga i podržali, dali mu pare da kupi zemlju, da uloži u našu budućnost! I što smo dobili, pitam te ja! Postali smo robovi, pirotehničari kamikaze, a sve to zato da bi na kraju morali živjeti pod zemljom! I još o tome moramo učiti, kako se ponašaju i žive pravi autohtoni patuljci, učiti njihov izmišljeni jezik! Jezik što ga je izmislio taj neostvareni književnik! A što misliš što smo radili prije nastave patuljačkog!? Reći ću ti ja, pičko! Šest smo se sati znojili u minskom polju! I danas je jedan naš poginuo! Zbog našeg dragog doktora! I zbog tebe, pičko, zbog tvoje ubilačke prošlosti!

– Slušaj ti! Nemam ja nikakvu ubilačku prošlost!

Patuljak me pogleda, duboko se zamisli, mahne konobaru za još dva gorska, a zatim mi reče:

– I ti bi, dakle, među nas? Baš bi htio postat patuljak, a?

– Bih, bajo, matere mi! – rekao sam strastveno, i sam se začudivši silini svoje želje.

– U tom bi slučaju mogla pomoći tvoja ubilačka prošlost… Ako bi je se mogao prisjetiti, naravno – reče on lukavo. – Ništa nama patuljcima nije mrskije od tog, ali ovdje bi ona poslužila općoj dobrobiti naše zajednice.

– A kad bih se, recimo, ali samo recimo, prisjetio nekog djelića, protiv koga bih konkretno trebao upotrijebiti iskustvo te prošlosti?

– Protiv zla! Protiv zla koje koči naše najplemenitije napore! Protiv stijene koju moraš razbiti da bi mogao ići naprijed! Protiv onoga koji je u dolinu donio crno zlo, bez kojega naš metabolizam više ne može, a koje nas čini pokornim, jadnim robovima! I još ga kupujemo od njega i masno mu plaćamo! Protiv onoga koji zapravo i nije patuljak!

On najednom prestane s nabrajanjem tih zločina i zagleda se duboko u mene istinskim pogledom patnika. A ja sam pomislio kako u tom patuljku ima nečeg zbog čega bi čovjek učinio i luđe stvari od ove koju je tražio od mene, naročito u ovoj ludoj atmosferi pećinske jazbine, gdje se sve činilo jednako ludim i jednako ostvarivim.

– I tako, kažeš ti, doktor onda i nije patuljak? – upitao sam, ali već sam znao odgovor.

– Nije ta pička dovoljno patila! – reče vatreno on, pa podiže kriglu gorskog. Podigao sam i ja svoju i nas dvojica kucnemo se u znak sklopljenog posla.

 

5. NOGOMETNA UTAKMICA

Istrčao sam na teren u prvoj postavi Gorskih, na veliko iznenađenje svih, a naročito Francea Bevka, doktora Poturovića i dvoje njegovih suradnika. Na dnevnom je svjetlu sve izgledalo drugačije, a ono što se bilo događalo duboko u utrobi brda činilo se kao san. Ljudevitov i moj dogovor o tome da zajednicu patuljaka lišim njezina predsjednika sad je bio dalek i nestvaran, dijelom i zbog toga što su se i sami patuljci vani ponašali sasvim drugačije, nekako krotkije, pokornije; to je naročito važilo za Ljudevita, koji više nije imao ništa od one kurčevitosti, snage i buntovništva što ju je pokazivao u podzemlju. Na to me je on, doduše, bio unaprijed upozorio, tumačeći to kao posljedicu djelovanja črnaca na njihov organizam. Svi su oni, naime, uzeli po jednu-dvije tablete nekih pola sata prije utakmice; kupili su ih na kiosku u sklopu stadiona, gdje su se črnci prodavali uz veliki popust onima koji su imali nastupiti na utakmici. Ja se, međutim, nisam mogao oteti dojmu da se njihovo ponašanje promijenilo odmah čim su izašli iz podzemnih hodnika, dakle prije nego što su uopće uzeli tablete.

Činjenica što sam igrao za ekipu Gorskih Bevku je bila ludo zabavna, što se ne bi moglo reći za doktora Poturovića i njegove poklisare, koji su, najblaže rečeno, bili neugodno iznenađeni. Naime, Gorski su igrali protiv Dolinskih, ekipe povlaštenih patuljaka, za koju je otvoreno navijao doktor Poturović i koja je dosad redovito dobivala te međusobne susrete.

Međutim, čim je utakmica počela, shvatio sam da se nogomet ovdje igra na sasvim drugačiji način. Glavnu ulogu u kreiranju igre imao je sudac. A taj je – bio je to nitko drugi nego maloglavi ministar prosvjete – jurio zajedno s igračima po terenu i davao im upute i savjete, usmjeravajući na taj način tijek igre i akcija. Rezultat tih njegovih intervencija bila je nezamisliva zbrka, besmislena dodavanja, jalovo pimplanje, vrtnja u krug; na trenutke se činilo da obje ekipe igraju zajedno protiv neke treće nevidljive, zatim je izgledalo kao da svi igraju protiv jednoga ili dvojice, ili bi se njih pet-šest udružilo i igralo protiv drugih, ali na gol nitko nije ni pomišljao možda i zbog toga što su imale više dekorativnu funkciju, pa su se po njima uspinjali bršljan i drugo bilje. Golmani nisu imali nikakva posla i mogli su se mirno baviti vrtlarenjem. U takvom je tonu završilo prvo poluvrijeme. Moja ekipa se pokislo odvukla u svlačionicu.

– Nema tu pomoći. Opet gubimo – reče Ljudevit.

– Kako gubimo? Pa nismo primili gol!? Dobit ćemo mi ovo, ali ćete igrat kako ja kažem!

– Nismo mi nikad primili gol, ali smo uvijek izgubili – reče naš golman.

– Pa ko vam je onda reko da ste izgubili?

– Pa ko!? Sudac!

Sam spomen maloglavog suca digao mi je živac.

– Pa što je vama, Gorski!? Zašto vi njega uopće slušate!? Taj evidentno pojma nema! Cilj je ove igre zabiti gol protivničkoj strani! Mi igramo protiv Dolinskih! Sjećate se, onih privilegiranih gadova koji rade lake i dobro plaćene poslove dok se vi jebete po minskim poljima! Koji je vama kurac! Dođete do šesnaesterca, a onda vam ta budala nešto šapne, a vi se vraćate na našu polovicu, dodajete loptu protivniku, kao da igrate za Dolinske! Mi moramo njima dati gol! To je nogomet. Prost i jednostavan! Ajmo sad, idemo ih zgazit! Mi smo Gorski!

Čini se da sam ovime uspio animirati svoju ekipu jer je ona, kad smo se vratili na teren, počela igrati nogomet. Teško i mučno isprva, ali uskoro je moje patuljke obuzela radost igre. Pleli smo mrežu, išli naprijed, ignorirali i zbunjivali suca, približavali se golu. No protivnička je mreža još uvijek ostajala netaknutom jer su je moji suigrači, unatoč silnim loptama što sam ih ubacivao u šesnaesterac, neprestano promašivali. To ih, doduše, nije sprečavalo da se vesele svakom svojem promašaju. I, premda sam i to smatrao uspjehom, bilo mi je jasno da moram nešto poduzeti.

Prekinuo sam jedno protivničko sijelo na sredini terena, napravio okret, riješio se jednog čuvara, izbacio lijevi bok, od kojeg se moj drugi flaster odbio poput kuglice u fliperu, pa krenuo naprijed i sa dvadesetak metara odapeo po golu. Lopta pogodi gredu, ali se ponovno odbije do mene.

U tom je trenutku, shvativši da je utakmica poprimila krajnje nepovoljan tijek za ekipu Dolinskih, u teren uletio doktor Poturović, katapultirao ministra van i sam preuzeo suđenje. Van sebe od bijesa, sipao je upute igračima obiju ekipa, ispreturavši u trenu čitavu moju ekipu, pridobivši ih za sebe i protiv sebe samih; sad je protiv mene bila čitava ekipa Dolinskih, pojačana mojim bivšim suigračima i samim doktorom Poturovićem. On ih je u dvije linije poredao ispred gola, a sam je zauzeo mjesto ispred desne stative. No doktor se preračunao u jednoj stvari. Istina, jedino sam ja ostao braniti čast Gorskih, ali u mene je bila lopta. Odapeo sam je kao iz teške haubice.

Lopta udari u šumu patuljaka, pokosivši jednog ili dvojicu, i vrati mi se na upravo fantastičan volej. Odapeo sam još snažnije i, dogodilo se to bez moje svjesne namjere, pogodio dr. Poturovića ravno u vrh brade, prikovao ga uz stativu, a lopta se odbila od glave jednog od patuljaka i završila u golu. Iz mog se grla prolomi pobjednički krik. Potražio sam pogledom svoje suigrače, ali nitko od njih ne pridruži mi se u slavlju. Svi su oni napravili krug pred golom, izmiješani s patuljcima iz ekipe Dolinskih, i zurili ispred sebe. A u sredini tog kruga, kako sam se uskoro osvjedočio, ležao je dr. Andrija Poturović, samozvani otkrivač Doline patuljaka. Prvi put na njegovu licu nije bilo onog izraza čovjeka koji se maloprije dobro najeo.

– Izgleda da je predsjednik umro – reče netko iz ekipe Dolinskih, a meni padne na pamet da sam na čudesan način, u jednom od najneobičnijih atentata ikad počinjenih, ipak uspio izvesti ono što sam bio dogovorio s Ljudevitom i od čega sam zapravo odustao. U tom trenutku baš on stupi u središte kruga, nagne se nad tijelom pokojnoga glavara, postaja tako neko vrijeme u nekom zgrčenom položaju, a zatim, prije nego što sam se stigao snaći, pokaže rukom na mene i krikne razjareno:

– Ne, nije umro! Ubijen je! Umoren na najpodmukliji način! Držite gada! Ne dajte da pobjegne!

 

6. NIKAD VIŠE S PATULJCIMA

Još ošamućen od podvale koju mi je priredio prijetvorni patuljak Ljudevit, našao sam se u ćeliji, gdje sam, na svoje golemo iznenađenje, susreo upravo tog istog Ljudevita.

– Bogaramu, ovome se nisam nadao! Spakirali te prije mene! Napreduju ovi tvoji patuljci, nema što, bi’ će nešto od njih! E pa, Ljudevite, drago mi je jer ti imam nešto reći!

On ustane iz kreveta i isprsi se, držeći se kao da je u najmanju ruku za glavu viši od mene.

– A što to, pičko!? – reče.

Primio sam ga ispod pazuha, podigao u zrak i iskezio mu se u lice:

– Nisi ti dovoljno patio, pičko! Ali ne brini, sad ćeš sve nadoknadit!

– Ma kakav Ljudevit, pičko! Ja sam Ladislav, a taj govnarski izrod moj je brat blizanac, na moju golemu žalost. I, koliko vidim, baš te je on spremio ovdje, kao što je i meni napravio prije nekog vremena. A svemu sam naučio to govno! Samo ga nisam mogao naučiti poštenju i ljubavi! Gori je taj od prokletog doktora. A sad me spusti, pičko!

Jedva vjerujući, razočaran što mi je izmakla mogućnost osvete koja se činila tako blizu, ispustio sam Ladislava iz ruku. On mekano doskoči na pod, pa se, zapalivši cigaretu, uputi natrag prema krevetu istim onim kurčevitim korakom svog brata. Pitao sam se koji li je original.

– I, što se zbiva vani, u našoj divnoj utopiji? – upita on.

Ispričao sam mu sve o nedavnim događajima.

– Znači, pička će ipak uspjeti u svojim spletkama! A inače, sve ono što ti je ispričo, sve su to stvari koje sam mu ja govorio i koje sam mu pokušavao usaditi u glavu. Naravno, ništa od toga on nije upio, uspio je samo naučiti da ih vrlo uvjerljivo deklamira! Inače boli njega ona stvar za patuljke i druge nesretnike. O, da, nastojat će ih on sve dovući ovamo! Izbušit će sva ova brda i napučit ih jadnicima svih vrsta! Za svoj vlastiti račun! Predviđam da će mu prvi potez biti povećanje narudžbi črnaca! Ali tako je to! Dobre ideje uvijek završe u lošim rukama.

– I što ćemo mi u svemu tome?

– Ništa. Tebe će pustit, vjerojatno još večeras, nije mu ni u interesu da netko čuje što imaš reći. Strpao te ovdje samo zbog efekta. A što se tiče Poturovića, to je ionako bio nesretni slučaj, a i ko mu je kriv kad gura glavu gdje mu nije mjesto? Pa jesi vidio šta su ti moroni napravili od jedne obične igre!? Čekaj… Netko dolazi.

I zaista, netko je petljao oko brave. Vrata se otvore, a u ćeliju stupi moja mala pjevačica.

– Idemo, brzo! Na stadionu je veliki skup, svi su tamo. Ljudevit je izabran za privremenog predsjednika i poručuje ti da imaš petnaest minuta da napustiš dolinu. Bevk te čeka u garaži. Moraš odmah odavde.

Okrenuo sam se Ladislavu s namjerom da se oprostim s njim.

– E pa onda…

– E pa onda šta, pičko!? Pa ne misliš me valjda ostavit ovdje? Idem i ja s tobom. U kakvoj god rupetini da živiš, ne može biti gora od ove doline – reče on.

Mene tad obasja nova ideja.

– Pa dobro, Ladislave, zar nemaš želju otići do tog svog brata, dat mu dvi-tri pljuske i dovesti stvari u red!? Zar ćeš sve pustit? Ovdje bi se ipak mogla početi događati čuda!

– Naravno da ću sve pustit, pičko! Dosta sam se ja s patuljcima zajebavo! I sad ću ti reći, pičko: nikad više s patuljcima! Nikad više!

Protiv toga se nije imalo što reći. Nakon dirljiva rastanka s malom pjevačicom, pojurili smo kroz dolinu.

– Jebi ga, France, oprosti! – rekao sam kad smo stigli do spomenika doktoru Poturoviću.

– Zašto prosti? – upita on.

– Kako zašto? Pa sjebo sam ti črnac poso!

– Šta sjebo! Nikad bolji poso! Novi šef svatuljci novi planovi! Veliki! Sljedeći tjedan puno kombi črnaca. Ne može sam. Ide opet sa mnom. Puno črnaca! – reče on smijući se.

– A ne! Ja ne. Nikad više s patuljcima, je l’ tako, Ladislave?

– Nikad više, pičko!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.