Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

OČI VADIMO

Šuker i ekipa upravo su započeli povijesni okršaj protiv Zizuova simfonijskog orkestra, ali njega je to sad slabo zanimalo. TV je bio ugašen, zastori u sobi navučeni, a on je klečeći na koljenima fiksirao veliki predmet na krevetu čiji se kupolasti oblik nazirao ispod crne tkanine kojom je bio prekriven. Potpuno predan promatranju, nepomičan, okamenjen, činio se poput kipa koji je tu stotinu godina. No tad zazvoni telefon, a on razreže zrak koščatom i šiljastom rukom, više nalik štipaljci nekog kukca nego ljudskoj ruci, podiže slušalicu, kratko posluša i poklopi. Zatim okrene Bosanca, s kojim se nije čuo otkako je završio rat.

– E da znaš da ću ti se najebat mamice! Da zapamtiš kad si me digo od utakmice, srbine, je l’ tak, je li da si srbin!?! – zareži Bosanac ljutito.

– Oči vadimo – reče on.

Iz slušalice provali urlik oduševljenja – to je Šuker zabio gol – ali njega to nimalo ne zbuni.

– Oči vadimo, je l’ tak, Bosančero?

– Je s’ to ti, Kukac? – upita uznemireno Bosanac nakon stanke ispunjene teškim disanjem.

– Oči vadimo!

– Ma je, je, oči vadimo! Sam, je l’ može to malo pričekat? Usred tekme smo i sve se čini da ćemo u finale, bajo!

– Ma poserem se ja na tvoje finale! Oči vadimo, jesmo rekli, jesmo se zakleli, ma šta bilo!?

– Ma šta bilo… E, Kukac, jebem li ti boga bukvalističkog! Dobro! Pokupit ću Keru i dolazimo.

Preskačući preko oružja, uredno poslaganog na šatorskom krilu, Kukac dođe do prozora i odškrine zavjesu; uvjerivši se da još nikog nema na užarenoj ulici, ponovno se vrati na staro mjesto pa ukipljeno zastane, boreći se s napašću da strgne crni pokrivač s predmeta koji kao da je lebdio u traku sunčeve prašine. Napokon se odluči, priđe i oprezno podiže tkaninu, besmisleno zaklanjajući oči rukom. Nije pomagalo, i sad su, kao i jučer, boljele oči na čudan, neizrecivo ugodan i opako bolan način. Naglo prebaci pokrivač preko kaveza odbacivši ga od sebe kao da se ovaj užario i oprljio mu prste; ali i dalje ju je vidio, kao što ju je vidio svake sekunde otkako se kod Irfe Cigana zbio događaj zbog kojeg je njihova poslovna suradnja naprasno završila, a njegov se život razletio u tisuću komadića.

A trebala je to biti jedna od boljih trgovina između njih dvojice. Na stol je stavio desetak mobitela cigli koji su se neobično svidjeli najmlađem Irfinu sinu jer ih je odmah stao bacati u zid, fleksu koja je u njegovim rukama radila savršeno sve dok ne bi naišla na otpor, motorku Stihl 026 sličnih svojstava i još mnogo drugih čuda, a vani je bio parkiran Opel Record pun bakra. Za tu robu Cigo mu je ponudio mercedes star šest godina i on je, prožet dubokim unutarnjim zadovoljstvom što je uspio oderati Irfu, ovome stisnuo ruku u znak sklopljenog posla. Čopor napola gole dječurlije u trenu je počistio sve te drangulije i odjurio rastaviti opel na dijelove, a na stolu se našao lonac s filekima, njegovim omiljenim jelom. Nagradio se punim tanjurom, ali nije dospio jesti jer je Irfina žena tad nehotice povukla crni pokrivač s predmeta što se nalazio kraj šporeta.

Ugledao je kavez, a u njemu biće za koje je istog trena znao da ljepše neće vidjeti, pa sve i da živi tri svijeta. Djevojčicu

od desetak godina, potpuno golu. Prelazio je pogledom od njezinih nožnih prstiju, preko koljena i raširenog međunožja gdje su se tek naslućivale paperjaste dlake, uspinjao se preko trbuha i grudi što su počinjale rasti, slinio je nad oholo uzdignutom glavom plave kose, kidao zubima nedokučiv osmijeh s njezinih usana; oči su joj bile sklopljene i on je nepogrešivo osjetio da se iza tih očiju krije more bola. Odmah mu je bilo jasno da ga ništa neće spriječiti da se naglavce baci u njega.

– Šta… Šta tražiš za nju? – upita Kukac.

– A!? Za nju!? – reče Irfo pokrivajući kavez s djevojčicom. – A ne, ne, naručeno-plaćeno, bratac! Večeras za Dojčland putuje. A, ti, vjeruj svom Irfi, ni to za tebe, ne bi ti to mogo podnijet. Ma koji kurac, šta to radiš, budalo, bratac, ej, ni to za tebe, kad ti kažem!

Kukac nije ni očekivao drugačiji odgovor i svoje je pitanje potkrijepio pogledom luđaka i dugom devetkom kojom je Irfu vratio na stolicu; zgrabivši kavez, izjurio je van, pa se s djevojčicom odvezao u novom mercedesu. Bilo je to prije 24 sata. Sad je čitavo pleme Cigana dolazilo da je vrati.

Pred kućom se zaustavi automobil. Kukac popravi pokrivač na kavezu i proviri kroz prozor premda je po bijesnom kočenju već znao da je to Bosanac; zatim zaključa sobu i izađe dočekati prijatelje. Ni Bosanca ni Keru nije vidio godinama, čak bi se moglo reći da su se međusobno izbjegavali. Ali nikad nije zaboravio što su si obećali prije nego što su im se putovi razišli.

– Oči vadimo! – uzvikne Kukac.

– Oči vadimo! – odvrati Kere, koji je od njih trojice najsporije razmišljao.

– Je, je, oči vadimo, da ih jebem i oči! Ali zbog čega!? I kome? I što je najvažnije, zašto baš sad!? Zašto sad!? Od tekme si me digo, Kukac! – reče Bosanac.

– Polako, Bosanac. Sve ću ti odgovorit. Zbog čega, pitaš? Zbog žene.

– Zbog žene!? – reče ovaj zapanjeno – Zar ti imaš ženu!?

– Je, imam ženu, što me dovodi do odgovora na tvoje drugo pitanje. Cigani, iz čijih sam je kandži spasio, sad hoće da mi je otmu. A to me opet…

– Ni riječi više, Kukac! Niko tebi neće otet ženu, niko, to ti tvoj Bosanac kaže! A di je to čudo, da je vidimo?

– Koje čudo? – upita Kukac uznemireno pružajući svoje ubojite ruke prema naprijed.

– Ajde, ne pravi se lud, Kukac. Di je ta što ti je zavrtila glavom? Pa valjda je red da nas upoznaš s njom kad smo već spremni riskirat glavu zbog nje! Ajmo upoznat damu, Kere – reče Bosanac. Ali ovome se nije svidio prijedlog.

– A što bi ja nju upoznavo? Pogledat ću radije po dvorištu di ih je najbolje dočekat. Iako… Iako… – započe Kere, ali Bosanac samo odmahne rukom i pogura Kukca prema kući.

Ostavši sam, Kere je iz auta počeo vaditi oružje, tri kalašnjikova, sanduk bombi, nekoliko pištolja, čak i dvije zolje. Sve vrijeme odmahivao je glavom. Sporo ali sigurno dolazio je do spoznaje da uopće nije trebao doći. On, doduše, nikad ne bi zajebao prijatelja, ali o tome se i radi; nije on taj koji će to učiniti, Kukca je ta pička već zajebala. Odnekud iz njegove dubine poče se pomaljati radikalno rješenje problema.

Kukac je izašao iz kuće. Sam. Koračao je oprezno, kao da hoda po minskom polju, motreći ga ispitivačkim pogledom, od kojeg Kere osjeti neku nelagodu.

– Di je Bosanac? – upita ga.

Kukac se zaustavi metar od njega i, nagnuvši glavu, progovori umiljatim, mljackavim glasom:

– Nema više Bosanca, Kere.

– Nema više Bosanca – ponovi Kere ravnim tonom, a značenje tih riječi polako se širilo njegovim mozgom, putujući odatle prema udaljenim živcima. Kukac je računao na tu njegovu sporost; sasvim se približivši, svojim mu je šapatom draškao uho.

– Moro sam, Kere, diro mi ženu, za taku stvar oči vadimo, oči vadimo, razumiš!!?

Kere napokon shvati.

– Moraš to ubit. Moraš!

– Šta moram ubit, šta to pričaš!? – poviče Kukac sav se nakostriješivši. Ali vrijeme priče za Keru je prošlo. Naglim pokretom zabije cijev Kukcu u trbuh; ovaj se zgrči, a iz utrobe eksplodira želja da rastrgne još jednog bivšeg prijatelja; tijelom mu se razliju otrovi, jureći prema očima, skupljajući se u ustima i u vršcima prstiju. No argumenti trenutačno nisu bili u njegovim rukama i on krene u kuću, gonjen puškom čija ga je cijev ubadala u leđa.

Kad su prešli tih par koraka i našli se u sobi, iz obojice je nestao i zadnji trag prijateljstva. Kere je možda sporo shvaćao, ali je sad nepogrešivo osjetio da pred njim stoji smrtni neprijatelj. Preplavi ga silno ogorčenje i mržnja prema onoj koju je smatrao krivom za to.

– Di je gadura?

Kukac se pakosno nasmije i rukom pokaže prema kavezu, očekujući da će ga time zbuniti. No ovaj odmah okrene pušku u tom smjeru.

– Ne! Kere, ne! Pričekaj, pričekaj, sam da je vidiš! – uzvikne molećivo, u trenu se stvorivši ispred kaveza.

– Ne! Ništa ja neću da gledam! Odstupi odatle, baja, ili ću tebe prvog…

Kukac ipak strgne pokrivač, a Kere se nađe pred prizorom protiv kojeg njegova puška nije mogla ama baš ništa. Samo jedan pogled bio je dovoljan da sve drugo prestane postojati. Sad je samo želio biti ovdje i zauvijek zuriti u nju. Tijelom mu se raspe najugodnija slabost, a nešto teško mu se spusti na potiljak i baci ga na koljena.

Kukčeve ruke zabadale su mu se u vrat, trgale grkljan, gušile ga. Ali nije ga to smetalo sve dok ju je mogao vidjeti. Tek kad ga je Kukčev napad onemogućio u tome, on divljačkim udarcem kundaka odbaci ovoga od sebe, a zatim ispusti rafal, režući ga ukoso, od lijevog kuka prema desnom ramenu.

Pridržavajući rukom rupu na vratu iz koje je liptala krv, još ju je neko vrijeme gledao. Podigao se do kaveza i proturio ruku kroza nj; kažiprstom dodirne njezin nožni palac s nježnim srebrnastim noktom. Ona otvori oči i pogleda ga pogledom koji ga prenerazi. Nekakva grozna i nakazna tupost izbijala je iz tih očiju i potpuno nagrđivala ljepotu lica. Bilo je to zadnje što je Kere vidio.

Desetak minuta poslije cigansko pleme nahrupi u sobu. Irfo brzo prebaci pokrivač preko kaveza i preda ga jednom od Cigana.

– Ih, poubijaše se sami, mamicu im blesavu!? A ljepo sam reko toj budali da on to neće moć podnijet – reče Irfo kresnuvši daljinski za televizor. Thuram je baš zabijao drugi.