Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

POTJERA ZA ROMEOM

 

Dok su ga po korzu tražili nogometaši Sloge zato što je djevojci nekog od njih uvalio jezičinu u mračnom haustoru na putu iz prostorija Kluba prijatelja Hajduka, Romeo je, stotinjak metara jugoistočno, obavljao večernju nabavku u Presoflexu. Za njim je tragao i djevojčin otac, Duša, ali su namjere tog dobrog duha prijatelja Hajduka bile potpuno oprečne; on je ovoga htio upozoriti na opasnost koja mu prijeti te s njim obaviti razgovor prosvjetiteljske naravi kojim će mu, kako se nadao, ukazati na pogubnu destruktivnost njegove varijante prakticiranja alkoholizma. Poznavajući Romea bolje od nogometaša, on se kretao vrućim tragom, njuškajući po lokalima oko Presoflexa. Međutim, kako je i sam prakticirao isto učenje mada ne tako ortodoksno, zapeo je u jednoj od birtija i nakratko zaboravio na svoju potragu. U međuvremenu je Romeo s gajbom piva i bocom južnjačke stigao do blagajne.

– Pokaži sisu, majčice! Pokaži! Baš sam je se zaželio! – reče on uz šarmantan osmijeh pedesetogodišnjoj blagajnici, čije su lice izgužvale noćne smjene i problematične mušterije te mu nadodale kojih desetak godina više. Preneražena žena, kojoj je ipak uspjelo otkucati robu, promuca:

– Gotovina ili kartica?

– Pusti priču, majčice! Radije pokaži sisu! – prodere se Romeo, raskopča hlače pa kurcem zalupa po pultu. – Evo! A sad si ti na redu!

Privučena vikom, stigla je i druga djelatnica dotrčavši s odjela suhomesnatih proizvoda. Bila je to starija Dušina kći i nju taj prizor nije toliko šokirao jer je otprije poznavala Romea. No vidjevši da joj je kolegica na rubu nesvijesti i da vrlo teško diše, i ona se uplaši.

– Patkice! Samo sam tražio da mi pokaže sisu, a vidi nju! Da si je odmah prizvala pameti, odmah!

– Pa šta ti je, Romeo, zar ne vidiš da joj nije dobro!? – poviče ona. No ovaj se potpuno izbezumio, udarao je kurcem na sve strane i urlikao upravo strašno, pa se Patkica još više uplaši i povuče u skladište, odakle je nazvala najprije muža svoje kolegice, a onda, nakon kraćeg dvoumljenja, i svog vlastitog. Bio je to Tužni Patak, bivši vlasnik kultne birtije kojom je Romeo nekoć haračio. On spusti slušalicu, ugasi džoint i zamijeni ga punom čašom vrlo ljute brlje udaračice, koju odmah potom strusi pa zatvori oči, puštajući da ona iz dubine njegova bića izvuče godinama potiskivani bijes. Taj mu potvrdi ono što je oduvijek naslućivao – da je taj prokletnik glavni krivac što mu je birtija propala – pa uskoči u patike, uze bejzbolpalicu i samo u gaćama krene u lov na Romea.

A ovaj je, ostavši bez publike, pokupio piće i napustio Presoflex. Ni pola minute poslije, u trgovinu upadne Tužni Patak, bijesan, goropadan i nalik na pračovjeka; vidjevši ga takvog, samo u gaćama i s toljagom u ruci, Patkica pomisli da je virus Romeova ludila zahvatio i njezina muža, pa udari u neobuzdan i histeričan plač. Ovaj pak pomisli da se njoj dogodilo nešto najstrašnije i baš tad kroz izlog spazi Romea kako bezbrižno promatra aute koji prolaze i nazdravlja im bocom južnjačke. Urliknuvši, a bio je taj urlik uistinu nalik Romeovu, on pojuri van. No na vratima ga dočeka krupan brkati policajac, kao kakva utvara iz prošlih vremena. Taj je u ruci držao pištolj i njime ga gonio natrag.

– Šta me sprečava da te ubijem ko ćuku, govno jedno obično!? Ženu mi napadaš, pička ti materina! – zareži policajac, zguravši mu cijev u usta.

– Nije on taj! Onaj je otišao! – poviču Patkica i ona druga žena, koja je u međuvremenu došla sebi.

– Kako otišo!? A ko je onda ovaj u gaćama!? – drekne policajac.

– Ja sam Tužni Patak, njezin muž! I da me ti nisi u tome spriječio, ja bih se već obračuno s njim! Ajmo, možda još nije kasno!

Ali Romeo se već vozio prema jugu u novom bijelom BMW-u. No ne zadugo. Na prvom križanju auto je stao, vrata su se otvorila i nije Romeo bio taj koji je izašao. Držeći se za glavu, iz auta istetura antipatičan mladac nalik na žapca, sin lokalnog građevinskog poduzetnika; nenadano i okrutno pretvoren u pješaka, mogao je samo nemoćno promatrati kako njegov netom kupljeni BMW starta uz škripu kočnica i potom nestaje poput rakete. Romeo je napravio krug oko grada i zaobilaznim se putem vratio u centar. Parkirao je pred Gradskim poglavarstvom i laganim se korakom zaputio prema Hajduku. Ispred njega u punom trku projure šestorica tipova u trenirkama NK Sloge.

– Pa jebem vam miša maloga, kol’ko trenirate, trebali bi bit u prvoj ligi! – dobaci im on, ali su oni, puni snage i kondicije, već odmakli predaleko da bi ga čuli. – Kreteni! – doda on i odmahne rukom, pa nastavi svoj put korzom.

Prolazeći kraj Liputina, zastane. Dugo tu nije zalazio zbog loših odnosa s gazdom, no sad pomisli da je trenutak baš dobar za malo provokacije. Liputin ga dočeka ledenim pogledom i procijedi da za njega ovdje nema pića dok je on živ.

– I ne treba, ja donio svoje! – reče Romeo podižući južnjačku kao zastavu. – Ha! Ha! Ha!

Smjestio se uz samo staklo i gledao van. Grad mu je inače išao na živce i bacao ga u depresiju, ali sad mu se činio zabavnim. Najprije je prošao unezvjereni momak bez bijelog BMWa. Zatim oni nogometaši; dojurili su s istoka, neko se vrijeme odmarali pred Liputinom, a onda se trčećim korakom zaputili prema jugu. Pred izlogom se tad pojavi brkati policajac razdrljene košulje u društvu tipa koji je na sebi imao samo gaće i patike; policajac je živo gestikulirao pokazujući pištoljem prema birtiji, ali je ovaj drugi, koji se Romeu činio poznatim premda ga nikamo nije mogao smjestiti, još življe odmahivao glavom i bejzbol-palicom zamahivao prema parku. Čini se da je njegovo gledište prevladalo jer su se na kraju uputili u tom smjeru.

Liputin energično dođe do stola.

– Slušaj ti! Neko od nas dvojice mora odavde! Ili…

– Ti ćeš – odgovori mirno Romeo. Osim ako nećeš malo južnjačke. Ti sigurno ovo nisi nikad probo, je li da nisi? Sve spizdiš u kladionici, nesretniče!? Ha! Ha! Ha!

Debeljuškasti Liputin, koji je, kao i mnogi drugi, iz nepoznatog razloga zazirao od produbljivanja sukoba s Romeom, ljutito izađe van, pa zaključa birtiju. Zauzevši položaj ispred stakla, prkosno je gledao u mjesto gdje se otprilike nalazio Romeo jer ga nije mogao vidjeti, vrteći djetinjasto one ključeve oko prsta.

– Ej, gazda, pa ti to mene zaključo!? U birtiji, mene!? E, šime, baš si mi naštetio!? – poviče Romeo pa se premjesti iza šanka, gdje se posveti uništavanju birtijskih zaliha.

Liputin, čovjek s mukom, izbačen iz vlastite birtije, tad ugleda onu dvojicu kako se vraćaju iz parka. Policajac, koji je još više raskopčao košulju te mu je trbuh ispao van, bio je sav zasopljen, a i Tužni Patak, premda gol, počeo se preznojavati jer ga je iznutra tukla ljuta brlja udaračica.

– Vi nekog tražite? – upita birtijaš nekako obzirno i sućutno jer mu se učini da i ta dvojica vuku nekakvu muku. Njima se pridruži i momak bez bijelog BMW-a, čija je muka postala nešto manja jer je bio pronašao auto, ali ne i ključeve.

– Da, gazda! Tražimo Romea! – odgovori Tužni Patak.

– Daaa, a zašto? – upita Liputin oprezno, u slučaju, mada malo vjerojatnom, da su to Romeovi prijatelji.

– Da ga prebijemo! – odgovori policajac.

– Da mu dušu izvadimo! – pojača prijetnju Tužni Patak, a onda u jednom dahu prepriča događaje iz Presoflexa, još ih nakitivši.

Liputin cupne od oduševljenja.

– Pa on je tu! Tu, kod mene, baš tu! Evo, tu! – zabubnja on debeljuškastim prstom po staklu. – I ne može nikud jerbo sam ga zaključo!

– Jesam ti reko da je tu!? – obruši se policajac na Tužnog Patka, ali se ovaj izmače i prisloni glavu uz staklo. To isto učine policajac, Liputin i momak bez ključeva bijelog BMW-a, koji je u međuvremenu zaključio da bi se oni mogli nalaziti baš kod tog Romea.

– Ja ga ne vidim – reče Tužni Patak.

– Ni ja – reče policajac.

– To je zbog stakla. To je takvo staklo. Ali zato on vidi nas. I možete mislit šta nam sad pokazuje!?

Prizor četvorice ljudi s mukom, čela prislonjenih uz neprozirno staklo birtije, bio je dovoljno upečatljiv da ga primijete i nogometaši, koji su ovaj put u punom broju dotrčali iz smjera sjeverozapada. Nakon kraćeg vijećanja, svi oni zajedno nahrupe u birtiju.

– Ja ga i dalje ne vidim – reče Tužni Patak.

– Ni ja – reče policajac.

– Ma nije mog… Pa nije valjda tol’ko drzak i bezobrazan, pička mu materina!? – poviče Liputin i odjuri nekamo neobično hitro.

A Romeu je ubrzo dosadilo iživljavanje nad zalihama pića pobijeđenog neprijatelja, naročito zato što to ovaj nije mogao vidjeti, pa je prešao u drugu prostoriju odakle se stubištem popeo na kat, gdje je Liputin imao raskošan stan. Tu zatekne njegovu kćer, divlju klinku koja se baš bila vratila iz komune za liječene narkomane, a životni joj je hobi bio sjeckanje Liputinovih živaca. U tu je svrhu isprobala skoro sve, od alkohola u trinaestoj do heroina u šesnaestoj, od dečki koje su rado viđali jedino zatvorski čuvari do krvoločnih pasa s kojima je dijelila i stol i postelju, te joj je u posljednje vrijeme ponestalo ideja. Baš te večeri nije znala što bi izvela, pa ju je Romeova pojava doslovce oduševila jer je znala koliko ga stari mrzi. Njih su se dvoje spustili u dvorište, posudili auto tate Liputina i njime izjurili na korzo, raspolovivši potjeru na dva dijela. Neki od njih napokon spaze Romea i udare u bjesomučnu i besmislenu trku za njima.

– Ovi tebe traže, Romeo. Čula sam ih još prije pod prozorom. Vidi morona, pa oni stvarno misle da će nas sustići! – reče mala nagazivši gas.

– A meni se opet čini da oni traže sebe, lijepa djevojčice! Zar tebi oni ne izgledaju kao da svi skupa vuku nekakvu veliku muku, a!? Nogometaši koji trče oko ponoći, socrealistički policajac s pištoljem, tužni polugoli čovjek s palicom, pa i taj tvoj stari kockar kojeg jednom riječju izbaciš iz birtije njegove rođene!? Slušaj, sad sam se sjetio, izbaci ti mene tu kod Ajduka, ima tu neko jato bilih tića koji naprosto vape da im Romeo riješi njihovu muku – reče on podižući svoj tovar s pićem.

Kad je nešto poslije Romeo bile tiće zaista riješio njihove muke, neko je vrijeme zadovoljno i očinski promatrao kako se oni radosno okrepljuju, i sam povremeno otpijajući iz južnjačke, a zatim upadne u ugodan, lijep i zaslužen san, u kojem ga je posjetio Duša i dugo mu nešto govorio svojim hrapavim glasom, punim obzira i razumijevanja. Bilo mu je žao što to mora prekinuti buđenjem, ali tu nije bilo pomoći jer on nikad nije bio neki spavač; u zoru ustane iz fotelje, otpije gutljaj južnjačke i izađe van.

A vani su ga dočekale pojave kojima se nije mogao načuditi. Najprije ga na izlazu iz haustora zaskoči neka mala, uvali mu žvaku i odmah nestane u mračnom ulazu zgrade. Zatim je, hodajući inače praznim korzom, neprestano nailazio na uspavane ljude. Debeli policajac koji spava na klupi; na njegovim dlakavim prsima hrče onaj Patak u čijoj je šupi od birtije ostavio brdo novca; taj je Patak bio samo u gaćama, a na glavi je imao policajčevu šapku. Dalje, što na klupama, što u cvjetnjacima, što pred izlozima trgovina, spavali su momci u trenirkama i dresovima NK Sloge, nalik na stanovnike Pompeja što ih je okamenio Vezuv. Pa onda neki momak na krovu bijelog BMW-a. Također spava! To ga poče ozbiljno ljutiti. – Koji je kurac tim ljudima!? Zašto oni spavaju? Zašto vi spavate!? Od čega ste samo tako umorni, da mi je znati!? Pa jebem mu miša maloga, gledajte mene! Danima pijem i rješavam tuđu muku, pa odspavam dva sata i mogu opet, i mogu sve! E, moji dečki! I vi i cijeli ovaj grad otišli ste u kurac!

I Romeo zaključi da je vrijeme da se ode. Negdje na more.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.