Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

TREN KAD SAM PRIZIVAO NAJJAČEG PISCA NA SVIJETU

 

Otkako je nestao Romeo i prepustio mi mjesto najslavnijeg pisca u gradu, ja sam napustio naše zajedničke baze i opet se preselio kod Liputina. Za to sam imao najmanje dva dobra razloga. Prvi je strateški položaj Liputinove terase, najbolji u gradu, koji omogućuje da iz daljine primijetiš tko ti se približava s juga, zapada i istoka, bilo da je to prijatelj, lažni prijatelj, neprijatelj, pivski grebator, duhovni žicar, kamatar, murjak poput Đere ili Korote, književnik-amater ili netko još gori. Ako je vrijeme loše i sjedi se unutra, tu su čak četiri izlaza kroz koja se može šmugnuti, dva naprijed i dva natrag, od kojih prvi vodi u vrtove i dvorišta, a drugi u haustor što opet izlazi na korzo. Jer, kad izlazi u javnost, najslavniji pisac u gradu mora biti oprezniji od kriminalca: potonji, na kraju krajeva, mora paziti na svoje kolege po struci kojima se zamjerio i, eventualno, na muriju, a onaj prvi na sve gore nabrojene kategorije. Upravo je nevjerojatno koliko neprijatelja može steći i koliko si sranja može natovariti na glavu čovjek koji ostane u svojoj sobi i piše.

Drugi, ne manje bitan, razlog za promjenu baze bio je što je Liputin ponekad davao na teku. Ne uvijek, i ne tako rado kao nekad, ali moglo ga se nagovoriti. Naročito ako mu se ispriča dobra priča. Ali morala je to biti vraški dobra priča, Liputinovi su kriteriji postali mnogo viši nego u sarajevskim danima, i neću slagati kad kažem da je za moje sazrijevanje kao pisca borba za teku kod Liputina bila najbolja škola.

Međutim, tog je dana Liputin dobio na kladionici, bio je izvrsne volje i dao mi je teku bez ikakvih drugih zahtjeva.

– Nemoj samo preko dvjesto kuna – rekao je donijevši mi tri piva, pa se zavukao nekamo otraga. Sjedio sam na terasi i gledao kako zadnji državni podanici mile kućama. Bilo je 15.30 i nastupalo je savršeno popodne u Fridrihsdorfu. Sunčano, ubitačno toplo. I pusto. Bilo je to moje najmilije doba u Fridrihsdorfu, kad su korzo i glavni trg pusti kao da ih je načinio kakav pisac homofob bez osjeta mirisa koji na svoj grad baca smrdljive bombe što ne čine nikakvu materijalnu štetu, ali zato na neko vrijeme sve živo natjeraju da se zavuče u jazbine i zakračuna vrata i prozore. Bar dva sata ovdje se neće pojaviti ni jedna mrska živa duša iz onih nepoželjnih kategorija. Doći će samo oni koje ja prizovem.

Jedno, drugo pivo. Taman sam načeo treće, kad sam je vidio kako dolazi sa sjevera, zaokreće na istok kod sata, zaustavlja se i gleda plakate ili osmrtnice na oglasnom stupu, pa polako, vrlo polako kreće u pravcu Liputinove terase. Naravno, ona neće sjesti, niti ja želim da sjedne, ona će proći, i proći će polako, izazivat će slatku čežnju, slabiju i ugodniju od žudnje, draškat će misli, poticati maštarije. Još joj ne mogu vidjeti lice, ali po hodu čiju je divlju eleganciju život ponešto ublažio, oduzevši joj drskost, raspoznajem da više nije djevojka, nego žena, i to žena koja može biti samo divna. Sad bih zapravo morao zatvoriti oči, pričekati dok zvuk njezinih potpetica ne prođe kraj mene i zamre, pa ponovno otvoriti oči i gledati je kako odlazi. Obdarivati to zamamno tijelo stotinama zamišljenih lica. Ali ne činim to. Gledam širom otvorenih očiju dok crte njezina lica postaju sve oštrije u fokusu mog pogleda. Nisam se prevario: ona jeste divna.

– Kurva, bajo, kurva – čujem u uhu Alijev glas. – Na misu ide.

– Ma šta pričaš, kakva kurva? To ne može bit.

– Kurva, kad ti kažem. Poslije crkve kupi mušterije. A na misi se naslađuje. Jebe se sa svima čije su žene na misi. One to znaju, ali ne mogu ništa. A i šta bi? Pa pogledaj je, bajo, bolja je od Šeronstonke!

Odmahnuo sam tad rukom, ne vjerujući, a odmahnuo sam i sad, iako mi je zapravo svejedno. Kurva ili ne, ona je predivna žena, koju sam prizvao u ovo pusto popodne, oslobođeno valjda samo zato da bi se ona ovuda prošetala, pronijela svoje tijelo, godine, ljepotu, tugu, tajnu u očima, u držanju tijela, načinu hoda. Žena-čudo. Žena-slika, koju uopće ne želim, osim da je gledam sad i još nekoliko trenutaka, prije nego što zauvijek nestane. Prolazila je kraj mene sporo, ne gledajući me, a znao sam da me već snimila i procijenila jer joj se držanje tijela neznatno promijenilo, kao da joj je tijelo jedva vidljivo zaplesalo i još usporilo kretanje.

Ali koji je sad ovo kurac!? U čitav se prizor – koji kao da se sporo kretao u isparenjima vrućine zajedno sa ženom – ugurao još netko. Muškarac u kratkim hlačama, prljav, odrpan i neobrijan, možda pijan. Mogao je imati pedeset godina. U rukama je nosio buket suhog cvijeća zataknut u vazu. Hodao je dva metra iza nje, na vrlo smiješan način, podižući noge visoko i nekako čudno poskakujući, kao da želi ubrzati korak. Čini se da mu je namjera bili dostići je, ali u tome nije uspijevao iako je, bar je meni tako izgledalo, ona hodala sporije od njega. Muškarac pritom nije gledao za ženom, nego u mene, namigujući i dobacujući mi nekakav nemogući osmijeh.

Gledao sam za njima sve dok nisu nestali. Odjednom sam pomislio da pred sobom imam materijal za najbolju priču na svijetu, ali kad sam je pokušavao razviti, ni jedan smjer nije me odveo nikud. Stalno sam se vraćao na prvotni fascinantan prizor. I otkud je ispao taj tip? Zašto ga nisam odmah vidio? Imaju li to dvoje uopće ikakve veze? Odjednom sam pomislio da možda i nemaju, da se dogodio nekakav rascjep stvarnosti i vremena i da ta žena i taj muškarac koračaju kroz korzo u posve različitim popodnevima, a ja da sam slučajni svjedok koji ih vidi zajedno. Žena zaista prolazi sad, a muškarac je odavde prošao još jučer, noseći svoju vazu sa cvijećem.

– Ma mislim… Koji kurac!? – povikao sam bijesan na sebe zbog takvog trabunjanja. – Jebote, što bi na mom mjestu napravio najjači pisac na svijetu!?

Čim sam to izrekao, dobio sam društvo. Za mojim stolom osvanuše stari Buk, Ranko, Fjodor Mihajlovič i Daniil Ivanovič. Okrenuo sam rundu za sve.

– I što, onda ste vi ti najjači? – upitam ih.

– Ili je to… – reče Buk.

– Ili smo samo bili u blizini – reče Fjodor Mihajlovič. – A o čemu se radi? Gdje ste zapeli, Zorane Milanoviču?

– Želim otkriti tajnu! Tajnu ove slike! – rekoh prepričavši im prizor kojem sam bio svjedokom. – Želim je prokljuviti i pretočiti u priču! A za to mi treba veza. Ja je ne vidim. Ona ne primjećuje njega, što, to mogu priznati, i nije čudno. Ali sve sam više uvjeren da ni on ne primjećuje nju, i da ta prividna jurnjava za njom nema veze s njom, i da to cvijeće nije uopće namijenjeno njoj. Kao da doživljavam dva različita dana, kao da gledam neku sliku preko čijeg je jednog dijela netko naslikao nešto drugo.

Saslušavši me pažljivo, Fjodor Mihajlovič otpije dobar gutljaj karlovačkog i utone u duboko razmišljanje.

– A meni se čini da to i nije stvar literature. Prije bih rekao da je to slikarski problem – reče Ranko pa ustane i odšeta do izloga, gdje se posveti proučavanju plakata. Bilo ih je nekoliko, za fišijadu, za malonogometni turnir i za koncert hardcore-punk-bendova. Čitao ih je pažljivo, od riječi do riječi. Baš ga zaokupilo.

– Nije baš od pomoći, a? – rekao sam pokazujući na njega.

– Ma nije to, nego obožava plakate – reče Buk. – Slušaj, starac, žena je jebena hidrogenska bomba, odvest će ga u prvi haustor i natjerati da eksplodira. Ako je tip solventan, naravno. Ako nije, cvijeće neka baci, a onu vazu neka iskoristi za dobar ručni rad. Samo neka pazi, da ne prođe ko ja.

– Ali problem je u zidu! Između njih je zid! Barijera! Ona mi ne dopušta da odem u tom pravcu.

– Umišljaš, starac! A vidi ovu šemu: žena je bomba, a on je lud i propalica. Dakle, tip mi se sviđa i želim da je pojebe, želim da ima kurac koji će joj izaći kroz grlo. Sutradan će biti bijela i hladna, ali njene mrtve usne tražit će još! A on će dolaziti svaki dan i jebati je sve dok joj se tijelo ne raspadne u komadiće.

Okrenuo sam se Harmsu, koji je dotad šuteći ispijao pivo i pušio jednu za drugom iz moje kutije.

– A što vi mislite, Daniile Ivanoviču?

– A, slušajte, ja ne mislim uopće, ali čemu silovati to? – Ostavite kako je. Čemu spajati i krpati? Samo ćete pokvariti taj ipak divni besmisao – reče Daniil Ivanovič, a meni se to učini dobrim savjetom. I pljesnem rukama, a moji pomagači nestadoše kao što su se pojavili.

Svi osim jednog. Buk je još uvijek sjedio.

– Nikud ja ne idem dok ne popijem – reče on. – I da ti pravo kažem, umjesto što tu kenjaš bezveze, bolje ti je da odeš za njom i dobro je izjebeš. Nakon toga ćeš znati. Sve će ti biti jasnije – reče on, iskapi kriglu do kraja i istog trena ne stane.

Tek tad sam se sjetio da nisam čuo mišljenje Fjodora Mihajloviča. A i čemu? Ne moraju sve priče imati svršetak.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.