Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

AHILEJ IZ POLJANA

 

Iz Dragalića smo se povukli kilometar istočnije, uspostavivši liniju obrane u selu Poljane, gdje smo, na naše iznenađenje, zatekli dosta Srba koji nisu uspjeli izbjeći. Uglavnom su to bili starci i žene, ali bilo je i desetak muškaraca u punoj snazi. Što zbog upitne lojalnosti, što zbog, kako će se pokazati, pogrešnog uvjerenja zapovjedništva da će njihovo prisustvo navesti četnike da manje tuku po nama, odlučeno je da se to stanovništvo nikamo ne premješta; naređeno nam je da ih smjestimo u dvije kuće sa solidnim podrumima, muškarce i žene odvojeno, te da ih držimo pod stražom. Osim što smo muškarce koristili za kopanje rovova, uglavnom smo prema njima postupali korektno. Unatoč tome, starci su pred nama bojažljivo spuštali pogled, oni mlađi gledali bi nas kriomice s jedva prikrivenom mržnjom, naročito nakon što su dvojica poginula na rovovima, a žene… Njihovo se ponašanje nije razlikovalo od ponašanja muškaraca, ali bila je tu i Dragana, koja je na stvari gledala posve drugačije.

– Pa dobro, kakvi ste vi to ustaše!? A!? Nit koljete nit silujete, šta je to ljudi s vama!? – protestirala je ona već drugi dan, izletjevši iz podruma, rukama gurajući stražara. Nas nekolicina stajali smo podalje, ne vjerujući svojim očima. Ne zbog toga što je rekla – naslušali smo se mi već u tim prvim danima rata svakojakih čudnih pitanja i izjava – nego zbog njezina izgleda. Visoka oko metar i osamdeset, crne kose što joj je dopirala skoro do dupeta, koje je već samo bilo čudo za sebe, a ispod te kose sijevale su divlje, tamne oči na licu magične, zamamne ljepote. Takvu bi djevojku čovjek zamijetio i među gomilom ljepotica koje od toga prave posao, a kamoli ne u selu na prvoj liniji, gdje su jedine žene bile ustrašene babe glava sakrivenih u marame.

Iako su njene riječi zvučale kao poziv, nismo silovali Draganu. Bar ne odmah. A i kad se to prvi put dogodilo, kad smo je doveli u našu bazu i obavili posao s njom, teško se to moglo nazvati silovanjem.

– A gdje su drugi? Zovite još ustaša! Za sve kod Dragane ima mjesta – rekla je ona gledajući nas svojim tamnim, začuđenim očima i mi nismo mogli da je ne poslušamo. Dragana, ta divna luđakinja čije se ludilo savršeno uklopilo u naše i sveopće ludilo, bivša žena seoskog učitelja koji se na drugoj strani ratišta proglasio vojvodom, postala je ljubavnicom bojne, ljubavnicom svih nas; i nema niti jednog među nama koji nije uskoro povjerovao da ga ona voli, baš kao što nije bilo niti jednog koji je nije obožavao. Uredili smo za nju najbolji podrum u selu, s dvije prostorije, i opremili ga što smo mogli bolje. U njemu nas je dočekivala ona, žena čudo, boginja ljubavi i gastronomije, majstorica slušanje i utjehe, s čijih je putenih ali profinjenih usana silazila čista poezija. Bez nje nam je uskoro bilo teško zamisliti rat. A s druge strane, uz nju nam ništa nije bilo teško. Ni svakodnevni napadi, ni ranjavanja, ni pogibija prijatelja, ni hladnoća. Daleko od toga da je sve bilo idealno, bilo je tu i ljubomore, tuča, potezanja oružja, čak i pucnjave, naročito u početku. Jednog dana u njezinu smo podrumu zatekli neku drugu ženu, izbezumljenu od straha. Nije znala reći ni tko je ona, ni kako se zove, a kamoli gdje je Dragana. Vijest se munjevito proširila ratištem i dovela do prave pobune; na samoj liniji nije ostao skoro nitko, svi su pohrlili pred Draganin podrum; došlo je do međusobnih optužbi i malo je nedostajalo da se međusobno poubijamo. Srećom se tu našao zapovjednik i na njegov je prijedlog formirana komisija koja je, nakon kraće istrage, utvrdila da je Draganu oteo Snješko, momak iz saniteta; odveo je u svoj stan u gradu, a odande je na prijevaru doveo neku drugu Srpkinju kao zamjenu. Naravno, istog smo dana vratili Draganu natrag. No, upravo je taj događaj doveo do toga da stvar s njom uredimo na pravi način; odredili smo termine i precizna pravila kojih smo se svi morali pridržavati. Otad nije bilo nikakvih problema, a naš dio bojišta postao je najstabilniji na čitavu ratištu, pa smo čak i povratili neke izgubljene položaje, unatoč nedostatku naoružanja i katastrofalnoj opremljenosti. O Dragani su čuli i u glavnom štabu, ali se nisu bunili jer smo bili jedina bojna koja nije tražila smjenu niti pravila ikakvih problema oko toga.

Prvih dana studenog, baš sam bio izašao iz Draganina podruma, kad se na mene obrušilo nešto golemo, i ugrizlo me za predio između ramena i vrata. Nije taj ugriz bio jak, ali je bio iznenadan i dogodio se sleđa, pa sam trgnuo pušku s ramena, s namjerom da ubijem napadača, ma tko on bio. Na moje zaprepaštenje, susreo sam se oči u oči s konjem. Dotad me u životu grizlo svašta, psi, mačke, zmije, svinje i ljudi, čak i jedan hrčak, ali konj nikada, niti sam ikada čuo da je nekoga ugrizao konj. Doduše, već na prvi pogled shvatio sam da nemam posla s običnim konjem, meni dragom životinjom, nego s abnormalnim primjerkom vrste koji ne samo što me gledao izazivački, poput pijanca koji traži kavgu, nego je još ispuštao zvuk nalik psećem režanju.

– Mir, Anarhe, mir! A ti bolje sklon taj štap, inače ću te i ja morat ugrist – reče monumentalan momak koji se, iskočivši iza napola srušena zida, odjednom stvorio kraj konja. Nije on bio tako visok, ali mu je građa bila impresivna, tenkovska; osim toga, pokreti su mu bili gipki i odmjereni, puni suspregnute snage, a vrat i lice kao načinjeni od najtvrđeg drveta. Dok sam razmišljao kako ću njemu teško naplatiti onaj ugriz drugačije nego rafalom, na njegovoj sam poderanoj crnoj uniformi, između povješanih bombi, ugledao hrpu bedževa – Sex Pistols, Clash, Black Flag, Dead Kennedys. Zbog njih sam vratio pušku na rame.

– Panker? – upitao sam.

– Vječni.

– Svejedno bi trebo razmislit o tome da mu staviš brnjicu.

– A kako bi onda grizo? Nas dvojica smo takvi, da ne grizemo, ne bi nas ni poslali ovamo.

– A je l’? A koji si onda ti?

– Ja sam Ludi Konj. Poslali su me da sredim protuoklopni vod. Nego reci, je l’ ovdje stanuje Dragana?

– Tu je. Ali ne možeš tako banut. Moraš se upisat.

– Pa zato sam i došo, da se upišem – reče on i krene naprijed, jednostavno me odbacivši u stranu. Nije to učinio namjerno, bio je to njegov tenkovski način kretanja, a ja sam se samo odbio od njega. Tako je on, prije nego što sam mu stigao objasniti pravila igre s Draganom, već ušao unutra. A njegov konj se ispriječio pred ulazom i ponovno zarežao na mene.

Rezignirano odmahnuvši rukom, zaputio sam se na liniju. Usput sam razmišljao što reći Ferdi, momku iz mog rova, i kako mu objasniti da se za vrijeme njegova termina netko već nalazi s Draganom. Srećom je, netom što sam tamo stigao, počeo neprijateljski napad, pa nisam morao ništa objašnjavati.

Napad smo odbili za nepuna dva sata, ali je povremeno puškaranje potrajalo skoro do zore. Uspio sam odrijemati možda sat vremena prije nego što je rokačina ponovno počela. Zasuli su čitavu liniju. Minobacači, haubice, bestrzajci. Imao sam dojam da nam se rov raspada, da se zemljani zidovi približavaju i da će nas zgnječiti. Zatim na nekoliko trenutaka sve utihne, a onda tišinu propara grmljavina tenkovskih motora. Provirio sam na trenutak i vidio da kreću na naš lijevi bok, koji je bio ranjiviji jer je zbog močvarnog područja bilo nemoguće iskopati dublje rovove. To je za nas u sredini značilo kratkotrajni predah, ali je u slučaju žešćeg napada lako moglo doći do probijanja linije.

– Bit će gadno danas, do kurca. Sve mi se čini da ni danas neću kod Dragane! Ali koji je ovo kurac!? Kakva je ovo budala? – reče Ferda.

– O čemu pričaš?

– O budali na konju.

– Na konju? To je onda Ludi Konj.

– Konj je svakako lud. Ali ja govorim o budali na konju. Ali šta je ovo, pa kuda on to nju vodi!? – reče on, istinski zaprepašteno, pa izađe van iz rova.

– Ferda, vraćaj se unutra, skinut će te snajper!

– Mamicu mu jebem! Pa kuda on to nju vodi!? – vikao je on ne obazirući se na moja upozorenja, pa sam skočio da ga uvučem natrag u rov. Međutim, kad sam vidio što ga je toliko uznemirilo, i ja sam izbečio oči. Bio je to, kao što sam i mislio, Ludi Konj. Poput kakvog ulana iz 1. svjetskog rata, prošao je kraj naših rovova jureći na lijevi bok prema kojem je nadirala tenkovska formacija. Iskreno rečeno, za to nam se živo jebalo.

Ali prokletnik nije bio sam. Iza njegovih leđa, čvrsto pripijena uz njega, sjedila je Dragana.

– Prokleti kradljivac! Otimač i lopov, bandit bez karaktera i osjećaja! – poviče Ferda pogledavši me sa suzama u očima.

– Pa sad, ako ćemo pravo, nisam baš vidio da ju je svezo… – primijetio sam tiho, ali dovoljno glasno da to Ferdu dovede na ivicu bijesa.

– A-ha! Šta ti znaš o tome pičko!? Pričaj! – reče on zabivši mi cijev u trbuh. I opet su me od priče spasili četnici. Oko glava nam zasviraše meci. Sklonili smo se u kanal, gdje sam mu u kratkim crtama prepričao jučerašnji događaj s Ludim Konjem. Ferdu je moja priča istinski ogorčila, a i mene je, dok sam pripovijedao, počeo obuzimati bijes i osjećaj učinjene nepravde. Uskoro je krenuo napad i na naš dio linije, najžešći dosad, i sljedećih smo nekoliko sati proveli u bjesomučnoj pucnjavi, nošeni samo jednom mišlju: da sve to što prije okončamo i obračunamo se s Ludim Konjem. Ironija je u tome što je upravo on najzaslužniji što smo tog prijepodneva obranili položaje. Uništio je šest tenkova i doslovno sam zaustavio napad na lijevi bok, gdje je bilo najgore. Popodne su ponovno pokušali na tom dijelu, ali nakon što je punker još četiri tenka poslao na otpad, morali su se povući. Sutradan je ratište mirovalo, ali je u našim rovovima ključalo. Ludi Konj nije  se vraćao. Poslani su izvidnici i donijeli vijest koja je sve ogorčila. Ludi Konj ukopao se na maloj uzvisini pedesetak metara ispred lijevog boka, odakle se moglo nadzirati skoro čitavo ratište i zahtijeva da mu se tamo pošalje još protuoklopnih sredstava, dvije gajbe piva, hrana i nekoliko pakiranja kondoma.

Ta je vijest izazvala toliko uzbuđenje da je u našem rovu održano hitno vijećanje.

– Pa dobro, je l’ taj luđak nas zajebava!? – grmio je Ferda – Kad misli vratit Draganu, a?

– Ne misli je vratit. Rekao je da ona ostaje s njim – reče mali izvidnik.

– A je l’!? A kolko dugo?

– Zauvijek – odgovori mirno ovaj.

– Zauvijek!? Kako to misliš zauvijek, pička ti materina!? – poviče Ferda zgrabivši ga za prsa i skoro ga podižući s poda. Ali mali se izvidnik nije dao zajebavati. Trgnuo je pištolj i zabio ga Ferdi među rebra.

– Skidaj te šape s mene, majmune! Ja samo prenosim šta je čovjek reko.

– Dobro, dobro! Ispričavam se, prijatelju, ali bijesan sam, strašno sam bijesan! E pa ovako ćemo, momci! Kad gospodin želi da mu se to dopremi? – upita on izvidnika.

– Večeras, kad se smrači.

– Sjajno! E pa, fino ćemo mu to dopremit, ubit gada lopovskog i vratit našu Draganu! Šta je, šta me gledate!? Pa to je isto ko da nam je mazno pušku, ko što nam puška treba, i Dragana nam treba, je l’ tako!?

– Ima samo jedan mali problem – reče mali izvidnik – Neće nitko od nas to dostavljat.

– Nego ko će? – upita Ferda.

– On će poslat konja. Konj će to obavit. Samo njemu vjeruje, tako je rekao. I još je poručio da se ne zajebavate i da se uopće neće dvoumit primijeti li išta sumnjivo. I ja ti kažem da neće. Tip je opak, Ferda. Vidio si šta je danas izveo – reče mali izvidnik, misleći najbolje. Ali tek je tim dirnuo Ferdu u živac.

– Opak, a? E pa ja sad iz ovih stopa idem vidit kolko je opak! Ako neko hoće sa mnom, može.

Rov se počeo prazniti. Povikao sam:

– Hej, momci, usporite malo! Slušajte, jasno je ko dan da je Ludi Konj momak s kratkim vijekom trajanja. Već smo imali takvih, ludih, žestokih, kurčevitih! I gdje su oni sada!? Nema ih! Ja vam kažem da ni ovaj neće dugo trajat. I nema nikakvog smisla da se koljemo s njim. Ja ne sumnjam u to da ćemo ga na kraju razvalit, ali je veliko pitanje koliko će nas najebat prije toga. I što je najvažnije, Dragana je s njim. Ako napadnemo rov, veliki su izgledi da će i ona nastradat.

Ovim sam riječima pokolebao ekipu. Ferda se vrati i upita:

– A šta ti predlažeš, pičko? Da sagnemo glavu i povučemo se?

– Ne. Kad dođe konj, poslat ćemo mu sve što traži. Ali po slat ćemo mu i poruku: neka vrati Draganu, ili će snosit posljedice.

– Kakve posljedice, o čemu ti pričaš!? Ima samo jedan način, pička mu materina!

– Ima, Ferda! Ali taj se način može opet izvesti na dva načina: glup i pametan. Koji ćemo onda, momci!?

Momci su se ipak odlučili za ono drugo. Kad je stigao konj, nadmen i ohol, natovarili smo na njega sve što je panker tražio, a na paketić kondoma zalijepili smo poruku. Anarh se vratio dosta brzo i, ako je to ikako moguće, još nadmeniji, donoseći povratnu poruku, pisanu Draganinom rukom. Bila je to poruka kakvu nitko nije očekivao i koja nas je sve šokirala.

– Momci, ona nas ostavlja… – rekao sam okupljenima.

– Ostavlja, kako to misliš ostavlja!?

– Tako! Ostavlja! Evo, piše da je Ludi Konj njezina izgubljena polovica, da ga voli i moli da joj oprostimo…

– Sve nas ostavlja?

– Sve.

– I mene?

– I tebe.

Ferda je rezignirano sjeo. I drugi su namah klonuli. Izlazili su van, u mirnu noć, i razilazili se po rovovima. Do maloprije su bili horda žedna krvi, a sad su postali malodušni verteri. Ferda se iz sjedećeg položaja spuzi u ležeći. Pitam ga hoću li ja prvi stražariti.

– Ma kakvi stražarit. Ionako neće nikog kurca bit. Spavaj, jebeš i rat i sve…

Nisam mogao spavati. Izašao sam iz rova, u jarak. Kroz neobično toplu noć dopirali su udaljeni jecaji. Draganini jecaji sladostrašća. Nisam, doduše, bio siguran pričinja li mi se to samo, ali parali su mi mozak. Kao za inat, četnici su se primirili, kao da su ostali bez municije. Ili možda i oni slušaju.

– Je l’ ti šta čuješ, a, Ferda?

– Čujem!

– A možda nam se samo pričinja?

– Možda! Ali svejedno čujem!

To mučenje se nastavilo i sutradan. I prekosutra. Ponekad bi vidjeli Ludog Konja kako se šulja po ničijoj zemlji, ali čak i tad bi čuli Draganine krike. A od četnika ni glasa, pičke kao da su pomrle. Žudjeli smo za rokačinom, priželjkivali granate, detonacije, grmljavinu tenkova. Napokon se i to dogodilo. Trećeg ili četvrtog dana ujutro, jedan je precizan snajperski hitac skinuo ludog pankera, a drugi njegova oholog konja. Linija se odjednom probudila, kao radosna zvijer, i nije prestala divljati čitav dan. Navečer smo Ferda, ja i mali izvidnik otišli izvući tijelo Ludog Konja. Jedva smo se izborili za to – nije bilo ni jednog čovjeka koji nije želio ići. Konja smo ostavili. I nju smo ostavili. Kad smo pokupili tijelo, dvadesetak metara udaljeno od rova, mogao bih se zakleti da sam čuo kako nas doziva. Sva trojica smo je čuli, ali nitko nije reagirao. Momci s lijevog boka pričali su mi da su čuli njezine pozive i poslije, a kad im je to nakon nekoliko dana dosadilo, razvalili su bivši pankerov položaj s nekoliko projektila. Tako je skončala Dragana. A opet, poslije, mnogo poslije, naš mi je zapovjednik rekao da je apsolutno nemoguće da je itko čuo njezino dozivanje zato što ju je Ludi Konj vratio u štab već drugi dan navečer, prije pogibije, i to radi razmjene: navodno je razmijenjena za pet naših vojnika. Osobno nimalo ne vjerujem u tu priču. Mislim da je baš onako kako tvrde dečki s lijevog boka. Mislim da je kurva skončala u onom rovu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.