Grad dobrih ljudi | Miroslav Mićanović

australija, australija

(gdje konačno živjeti)

iskežen divlji jarac
pogano brsti temelje,
zaustavljen u dvonogoj
bolesti razmjerava moju
dob: od kamena do kamena
od bilja do bilja,
zuri u svoje zemlje na dva
jezika, privoljet će se
jednom kontinentu iza sna
u zvonjavi telefona,
odasvud nove odluke:
Tania otkrivena terra rossa,
ona nevješto vrijeme,
spava tek od sinoć na hrvatskom,
uči da je kao more:
s mojim nerazumnim jezikom u uhu
i prstom na pupku,
besmislene vojske soli nagrizaju
farove mesa Čileanke odbjegle
pod moja brončana rebra,
svjetionici šalju S O S
sigurnim kućama u hladu,
već je kasno, daleko sam i nigdje:
g d j e k o n a č n o ž i v j e t i
u čijem snu skončati,
gdje je ta zemlja, sredina otoka, mora,
zbunjen jarac pred ostriganim
prodavačima reklama:
AUSTRALIJA, AUSTRALIJA
ujutro natečen od sumnji
bljujem loše konzervirane zvijezde
pregrizam vlastiti želudac
i ne vidim ništa