Grad dobrih ljudi | Miroslav Mićanović
prijetnja mojoj ozbiljnosti
Ne smijem ti sve reći, ali vjeruj,
to je kao kad sanjaš: vrata, kredenac, prozor
i oluci te kradu,
ali sad te ne mora nitko buditi,
zlo se izjednačilo sa snom,
buđenje sa rastom malignih stanica.
Nepomičnost koštanih koljena,
ne uzmiče pred zabrinutom rukom
i pijavicom na znojnom čelu,
dlanovima što nevješto, sa strahom,
popravljaju krajeve plahte.
Ne smijem ti sve reći, ali vjeruj,
to je kao kad sanjaš: i ti vjeruješ u zlo
i čekaš (a svijet zeleni)
i čekaš (a svijet zeleni)
drugi zaustavljaju riječima običnim,
skrivenim, u kavi, cvijeću,
tvoje saznanje (znanje) o tome.
Ne smijem ti sve reći, ali vjeruj,
otac s adresom instituta u novčaniku,
misno odijelo izgubilo je sjaj
u pogrešnim tramvajima,
imaš dvadeset godina:
izbjegao si ospicama, rijeci i drvetu,
zmiji ispod temelja i luku otrovne strijele
zamočene u dječjoj vatri,
utroba se miri s tabletama,
znaš da te ne smije voljeti ni jedna žena,
nervozno zastaju usnama pred tobom
one koje su te znale i “što sada i kako si”
imaš dvadeset godina:
sakri pred zračenjem u mreže očišta
viđene krajolike i hrani se ikrom putovanja.
Ne smijem ti sve reći, ali vjeruj,
trebalo bi izaći pod sunčanu kišu,
trebalo kamenovati male sumnje u ljubav,
trebalo bi vidjeti odlazak snage u kosu i zaborav.
Ne smijem ti sve reći, ali vjeruj,
Budimpešta nije pomirena s tvojom nepomičnošću,
Csontvari (čita se Čontvari) i Vasarely
čekaju tvoje čuđenje
i uznemirenost zraka u tvojim prstima.
Ne smijem ti sve reći, ali vjeruj,
to je kao kad sanjaš, vrata, kredenac, prozor
i oluci te kradu,
ali sad te ne mora nitko buditi,
zlo se izjednačilo sa snom,
ali ti bi pomiren pio u Pečuhu, Ribljem salašu,
da mlako vino hlapi sa mravima u zemlji,
starac u Mohaču trči na Dunav i viče:
“Vaš život je veseo, a moj grob dugačak.”
Na žicama gitare krstare brončani pauci,
zvoni podrumska kasa “National” na ubačene valute,
raspitivao bi se o njenoj starosti i podrijetlu.
Miran i plemenit lažljivo produžuješ zubima pjesmu,
ne smijem ti sve reći, ali vjeruj,
ne želim ti sve reći, ali vjeruj,
ne smijem ti sve reći, ali vjeruj,
to je kao kad sanjaš: vrata, kredenac, prozor
i oluci te kradu,
ali sad te ne mora nitko buditi,
zlo se izjednačilo sa snom,
buđenje s rastom malignih stanica,
trebalo bi pjesmu produžiti, odužiti, razdužiti, zaslužiti,
kamenovati, raskamenovati, otkamenovati,
zakamenovati,
zaustaviti prije trnja prijetnju,
oteti pjesmi zdravu k
r
v
i mirisati naranču na bolničkom ormaru:
pobijeđenu
nepojedenu
Sadržaj
DOVOLJNO JE NA TRENUTAKdovoljno je na trenutak
o tome ja ne odlučujem
čudno je to čudo
ljetopis
početi, svakako početi od
marija o svojoj budućoj zemlji
tri dana
PUČIŠKI ZBORNIK
ULAZIMO U NOĆ, a zastave su pale
ŠTO SE TO DOGODILO S RUKAMA MOJIM, vosak
KUĆA KOJU SMO POČELI GRADITI, svrha
VRAŽJI OKOT OTOCI, farovi u moru
HITRO SE SPREMAŠ, znaš (znaš)
POSLIJE LJUBAVI
poslije ljubavi
kako ja to živim bez tebe
bježanje tramvajem od srca
jelena na žici
bez naslova ili ni slova o ljubavi
nema ni svjetla ni ljudi ni noći
prijetnja mojoj ozbiljnosti
školska lektira
teta emilija
(djetinjstvo)
pogrešan dan
tko žurio vrat slomio
u mojoj zemlji
ZGOVOR
grad dobrih ljudi
(pjesma)
uhapšen čovjek
oslobođenje skoplja
sedam jabuka
zgovor
uputstvo za upotrebu telefona
australija, australija
(gdje konačno živjeti)
počinjem pisati pjesmu (o ocu)
ne ulazi sa zapaljenom cigaretom
(molim urednike za riječne rudnike
i grafičare da velika slova ne oti
/skuju/masno, pjesma je bez para
/bola/besparolna/)
GRAD
ivo
učitelj
ono što bi ti htio
uspomene
(nacrt tramvaja)
skok
rs
(muška snaga)
grad
Impresum