Grad dobrih ljudi | Miroslav Mićanović

oslobođenje skoplja

Išli smo tako, jednom,
moj prijatelj, tako me
je tad sa slanog kamena
zvao,
i njegova djevojka: ona
je pričala o Cezaru
i prodanoj karti,
druge djevojke koja nije
došla,
predstava koju smo išli
gledati, glumljena je na
dvije strane: glumci,
jedan bijeli konj i crni
klavir,
noćni, bio je rujan, vjetar,
prljio je naše noge,
naših šest nogu.
Na kraju igre, zadovoljni,
glumci su prohodali i
glavni je ozdravio,
jedino onaj što čistača je
i Cigana glumio,
i nije ispod koljeničnog
zgloba imao ništa,
na kraju nas pozdravio
sa štakama,
beznog.