Grad dobrih ljudi | Miroslav Mićanović

nema ni svjetla ni ljudi ni noći

 

dogodi se, stvari se javljaju u svom
prvotnom obliku, zašume kao trljanje
suhim šakama zrele jabuke u bilježenju
njene težine i udarenosti,
pred vjetrom punom časnih sestara,
ili u ribarnici dok su ribe na suhom
u očekivanju ikre, noža i vode,
tada ja imam staru moć, krljušti u džepu,
počinjem ne misleći: novo je vrijeme,
i da sve ono što može moj jezik, korak i glas,
ne postoji u tvojim ušima, na vrhu dojki,
uvećavam svoju moć, tražim mikrofone,
popularne emisije, antene i oklopne uređaje,
širim se na letećim novinskim listovima
i odašiljem poruke preko ljude
koji ćete…
ali to već postaje smiješno:
sunce je spalilo moje uši i moj nos,
skinuo sam uniformu, na mjesto gdje sam pucao
u pomične mete i uplašen kopao rovove,
ti si došla i pila pivo, tvorničko ne misleći
o ponavljanju stvari i o hmelju,
tebi to uopće nije poznato,
već ni ja ne želim ovakvu poruku, ovakvu šifru,
nemoguće mi je odrediti izvor rođenog glasa,
ni što bih s njim,
već ne znam ni što je taj trenutak,
ni što bih i da te konačno dozovem:
vratio te na mjesto odakle si došla,
ili bi ti već htjela ostati, gnijezditi se
u čašama iz kojih pijem vodu,
i to već postaje dovoljnost,
ne vrijedi dozivati, barem ne iza leđa,
a dogodi li se, ne rekoh baš ništa novo,
da se stvari ponavljaju,
ali već hrčem u hladu, ispod stabla,
lažeš, ja hrčem, ne zovem, boli me živo,
to nije moj red vožnje, ni moj
polazak ni kraj

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.