Grad dobrih ljudi | Miroslav Mićanović

nema ni svjetla ni ljudi ni noći

dogodi se, stvari se javljaju u svom
prvotnom obliku, zašume kao trljanje
suhim šakama zrele jabuke u bilježenju
njene težine i udarenosti,
pred vjetrom punom časnih sestara,
ili u ribarnici dok su ribe na suhom
u očekivanju ikre, noža i vode,
tada ja imam staru moć, krljušti u džepu,
počinjem ne misleći: novo je vrijeme,
i da sve ono što može moj jezik, korak i glas,
ne postoji u tvojim ušima, na vrhu dojki,
uvećavam svoju moć, tražim mikrofone,
popularne emisije, antene i oklopne uređaje,
širim se na letećim novinskim listovima
i odašiljem poruke preko ljude
koji ćete…
ali to već postaje smiješno:
sunce je spalilo moje uši i moj nos,
skinuo sam uniformu, na mjesto gdje sam pucao
u pomične mete i uplašen kopao rovove,
ti si došla i pila pivo, tvorničko ne misleći
o ponavljanju stvari i o hmelju,
tebi to uopće nije poznato,
već ni ja ne želim ovakvu poruku, ovakvu šifru,
nemoguće mi je odrediti izvor rođenog glasa,
ni što bih s njim,
već ne znam ni što je taj trenutak,
ni što bih i da te konačno dozovem:
vratio te na mjesto odakle si došla,
ili bi ti već htjela ostati, gnijezditi se
u čašama iz kojih pijem vodu,
i to već postaje dovoljnost,
ne vrijedi dozivati, barem ne iza leđa,
a dogodi li se, ne rekoh baš ništa novo,
da se stvari ponavljaju,
ali već hrčem u hladu, ispod stabla,
lažeš, ja hrčem, ne zovem, boli me živo,
to nije moj red vožnje, ni moj
polazak ni kraj