Grad dobrih ljudi | Miroslav Mićanović

uspomene

(nacrt tramvaja)

siguran sam, posve siguran,
kao nepomičnost konja u stepi
iznad glave,
imam pravo na tu smradnu pokretnu
kutiju kao gnjilu ranu
u koju ulazim s bijesom
danima noćima
bez očiju i bez karte
siguran sam, posve siguran,
u to banalno skupljalište
u spomen mene:
kupili smo pšenicu i tebi isto
čaja limuna i jaja
grizem nebo: mesno plavo iznad
(kao koža mrtve mačke u
ljetnoj vodi, dok se u parku psi
njuše, a gospodari skutreni
pipaju udove i vlast, zvižduk:
dolazi)
a ne mogu zaustaviti to otjecanje
vojnika u koru mozga
i lišće (PRAZNO) u krugu bolnice
topi se sladoled
dvije ljubičaste francuskinje
traže jeftin hotel
siguran sam, posve siguran,
u kožne jelene na mađarskom albumu,
u razglednice, rešetke i tri jabuke,
siguran sam, posve siguran,
kožni jeleni na mađarskom albumu,
razglednice, rešetke i tri jabuke,
razbiti, prokleti
pobjeći bez glave