Grad dobrih ljudi | Miroslav Mićanović

sedam jabuka

Jutros su sedmorica streljana, obješena,
Jutros su sedmorica nas spavali ko zaklani.
Jutros od iznenadna snijega razbijenih čaša
sedmorica streljana, obješena,
sedmorica uzbuđena, probuđena:
za sedam snovnih žena?
za sedam opalih jabuka?
Sedam obješenih glava.
/Pjesmo, sva si od nemoći i Smrti,
izdajem te za realnu dnevnicu, svakodnevnicu,
među sedmoricom koji su spavali ko zaklani
prozvan u magijskom zraku pred limenu
huntu odlivenih slova, glazbu notiranih misli,
mislim njihovim dužinama,
između dva kruga: cijevi i oka
pjesme i smrti./
Jutros agencije uzvikuju buđenje,
kotrljajuće oblike niz trgovine i trgove,
podjela pobjeglih planova za budne:
za sedam trulih jabuka?
za sedam trulih srca?
Sedam obješenih glava.
Jutros su sedmorica streljana, obješena,
jutros su sedmorica nas spavali ko zaklani.