Grad dobrih ljudi | Miroslav Mićanović

bez naslova ili ni slova o ljubavi

Molbu smo poslali u travnju
(kad su u srca zavalili smetovi snijega)
potpisujući se ozbiljnošću zaljubljenih:
“… nadajući se da ćete nam izaći u susret
unaprijed Vam zahvaljujemo i drugarski Vas po…”
Iz podzemlja pjevali su korovi divljih anđela
i smrzli se jutarnji novinski psi
a dvanaest ludih apostola
u pješčano-žrtvenim sandalama
raznose u bijelim bocama evanđelje,
svi oni dijele moju uvjerenost
i zakonsko (životno) pravo na nju:
topla muškost puši se poslije piva
u žutoj bolesti snijega.
Izdajemo potjernicu s visokom nagradom
ja i moj sustanar (stanovnik ekvatora)
i (ja) slučajni podnebljenik panonskog blata,
pjesnici nam se pridružuju (žalosni)
lovci uzvika, glasova,
mlohavih i ižvakanih opušaka govora ulice.
Mislili smo o njoj prije jela i poslije,
dozivali na svim jezicima uz priručnike “bez muke”,
žrtvovali se pregibom ranjenog koljena,
pretvarali zasluge, odličja i medalje u čireve,
izbjegli pokajničke bolničke krugove,
transliterirali starohrvatske tekstove,
sve i sve, da bi nam se ukazala,
a mi smo spremni i čisti:
razodjevene psovke sobe čekaju pokoj i smirenje,
ptice su emigrirale u naša grla,
pjevat ćemo himne zahvalnice,
stojimo ukočeni i počešljani kao datumi
u revolucionarnim kalendarima,
naoružani nestrpljivošću
mirišemo na barut i strast.
Molbu smo, kao što se vidi iz priloženog
poslali u travnju,
(kad su u srca zavalili smetovi snijega)
… molimo njenu toplinu i njenu vječnost
koju često nazivljemo Istinom…
volimo
molimo
grijalicu