Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

Dok putujem kroz zimsku noć, bdjenje rijetkih kuća kao žubor pitomog požara nježno mreška snijeg. Kao u krzno mačke tonem u snatrenje ušuškan topotom konja, tom tankom ljuskom bijele tišine. Kočija klizi kroz noć kao topla milost kroz aortu. Sravnjuje prošlost i krajolik mi pročišćen uvire u san, ne ponirući u košmarno grotlo. Umjesto u budućnost kotrljam se u nešto za što riječ imaju samo ptice, u ono u što se sručuju kada lete na jug kroz slojeve neba koje zaobilazi smrt. Dok putujem kroz usnulu poljsku zimu, kao u loncu božićne noći sve je mekše od kože.