Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

 

Poljske okućnice bile su kao stroge muzičke forme. Između letava ograde pogledom smo uvijek osluškivali isti pravilni ritam uredno obrezanih ruža penjačica, tulipana, zumbula, karanfila i maćuhica. Ali ponekad bi nas duge šetnje kasnog ljeta, u koje smo se upuštali da ne potonemo u tugu koja je polako ispunjavala lakune što ih je za sobom ostavio suhi požar kolovoza, odvele do samih rubova naselja. Tamo sam se jednom prilikom nakon dugog vrtloženja u labirintu uličica i staza našao u njegovu tihom središtu. Kao tinjajući fenjer na zaraslom grobnom humku, kroz visoku željeznu ogradu na vrhu brežuljka nazirala se oronula vila okružena gustim tropskim raslinjem. Kokosove palme i filodendroni, aloje i frangipani, oleandri i aralije, tamarindi i pahire, mangustani i albicije žustro su se pretapali u mahnitom ritmu koji je napadao vid do prezasićenosti i pretvarao se u čisti bijeli šum. Ali prije nego što me je poplavio taj val zapjenjene razlistalosti, sa samim prvim pogledom na vrt osjetio sam da sam iznevjeren. Umjesto jarkih boja iz knjiga o amazonskoj prašumi kojima sam se kao raketama šarenog vatrometa borio protiv teškog sivog neba poljskih zima koje je prijetilo da me zgnječi, dočekali su me izblijedjeli, isprani tonovi kao na staroj, istrošenoj fotografiji. Dugo sam ošamućen promatrao taj neobični vrt i osjetio trnce blage nelagode, kao da me promatra neki ostarjeli, umorni pogled. I tada sam shvatio tajnu obezbojenosti vrta. Pogled je pripadao pustolovu, istraživaču bijelih mrlja na karti još neprovrelog svijeta. Na jednom od pohoda, sam u dubini prašume i vlastitog ludila, našao se u njihovu središtu i opsjeo ga je demon čiji se sav jezik sastojao od riječi strašnijih nego smrt. I tada je pobjegao ovamo, gdje nije bilo riječi za tu stravu koja ga je obuzela. Kako se polako oporavljao u Poljskoj, tom jeziku u kojem smrt ima težinu lokve koja ostane nakon prve jesenske kiše, s njegova tijela ljuštile su se sjemenke i iz njih je izrastao vrt koji sam upravo promatrao. U početku, dok mu je sjećanje na pustolovine u dalekim tropima još živo kolalo tijelom, vrt je prštao šarenilom. Ali kako se s vremenom daljina taložila, a sjećanje tonulo u razvodnjenu nostalgiju i isparavalo u maštariju, tako da na kraju sam nije znao je li život prije Poljske stvarno proživio ili ga je samo pročitao nekad davno u dječjim knjigama, tako su boje u vrtu nestajale. Promatrajući vrt, osjećao sam kako se kroz pogled u mene ulijeva melankolija gusta i puna riječi kao poljska jesenska kiša i gasi taj prozračni i nijemi požar tuge kasnog ljeta.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.