Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

 

Te godine kasna se jesen odužila. Kiša bi ovdje uvijek padala cijeli studeni, ispirala sloj po sloj topli premaz jeseni i otupljivala oštrinu krajolika da bi pokret kojim će se po njemu razliti snježni pokrov bio blag i bezbolan. Ali te godine prosinac je odmicao bez snijega i Poljska je neogrnuta tonula na dno zime gdje joj se tama ovijala oko golih kostiju. Kiša nije stala mjesecima. Više nismo čuli njezin žamor koji se kao oštri strah utopio u bijelu tišinu. Raskvašeni okoliš gubio je obrise, urušavao se u rijetku, ustajalu kašu. Rastočen kišom, svijet je malo-pomalo nestajao, sve dok me jednog jutra s one strane prozora kao prizor izbrisanog prostora nije dočekala oštra ploha ukočenog sivila. Ipak, na obodu praznine jedva vidljivo opstalo je plaho lelujanje, kao paučina koju plete dah jedinoga preživjelog na bojnom polju poslije pokolja. Kao tok vode u vodi, sivi dim drhturavo se uspinjao u visinu sivog neba. Čitava Poljska skutrila se u tu jedinu preostalu razliku, posljednji prigušeni pokret koji je sam teglio tešku gromadu tromog vremena. Ubacivao sam drva u peć i tako na životu održavao svijet, u zdvojnom bdijenju čekao da kišu zamijeni snijeg pa da se zakotrlja posustalo vrijeme i nabubri usahnula Poljska.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.