Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

Prije nego što Poljsku pokosi zima, kao val u dnu eksplozije ugasi oči koje se nisu uvukle u brloge i ostruže svaki stršeći puls s mrtvačkog povoja zemlje, penjem se na planinu i gledam selo dolje u kotlini. Kao dah goveda zalutalog u zimskoj noći, iz promrzlih krovova suklja dim i ja se uvlačim duboko u probavu sela, u toplinu kuhinja, u buku kovačnica, u žamor krčmi, u smrad staja. S večeri se upale svjetla i selo se zažari u rovu hladne noći kao Badnjak duboko u glečeru zime. I onda padne noć i selo uroni u spokojan san. Dok ono spava, ja vidim kako puni mjesec budi oštru glad u kljunovima crnih ptica koje kruže nad njim. Čujem zavijanje vukova, taj duboki ponor tuge koji samo pokolj može ispuniti. Duboko u kostima osjećam kako se lome kosti planine i slutim lavinu i slutim odron. Trnem dok gledam zvjezdano nebo, prijeteće kao roj otrovnih pčela. I onda duboko u ponoru noći nazubljeni strah raspara vrijeme i u selo uđe vojska crna kao ugljen iz njemačkih rudnika. Rafal prekine igru i rad, vojska izađe, podnevno sunce osuši crijeva razlivena ulicama. Zatim vrijeme polako zdrobi kamene zidove napuštenog sela i sve preraste trava. Još dugo umorni putnici na tome mjestu podižu šatore i pale vatru za noć, kao u brlog uvlače se u sitni utor u dubokoj potki prostora koji je ostao kao jedini trag da je ovdje nekad živjelo selo.