Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

 

Kad ožiljci urastanja zacijele i ja se glatko i bešavno umijesim u gusto tijesto, taj spori val kojim se vrijeme valja kroz Poljsku, prestanem sanjati. Tada izmislim neki izgovor i otputujem u obližnji gradić. Tamo večeram sam i prespavam u konačištu. U tuđem krevetu odsanjam čitav tuđi život. Probudim se krepak i poletan i, kao da pripadaju nekom drugom suncu, dodirnu me prve zrake zore i kroz otvoren prozor zapljusne strani žamor s kojim se gradić budi.* Čim se probudim, krenem nazad. Dok se vraćam, jutro nabubri u pejzažu, rosa ispere posljednje taloge noći iz dubokih pora kostiju i u daljini ugledam selo. Dok ga tako promatram kako se budi iz mirnog sna u radosnu vrevu igre i rada, preplavljuje me snažan osjećaj gubitka, kao kada se gubi ono što jedva da postoji.**

 

 

 

* Malo toga osvježava ustajali život kao osjećaj izmještenosti nakon buđenja u tuđem krevetu u drugom gradu.
** Ništa kao dom u daljini s druge strane pogleda ne oduzima ono što nikad nismo posjedovali.