Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

 

Ponekad se ljeti na Poljsku spusti oluja. Noć se privuče kao teretni vagon pun ugljena. Visoko gore oblaci se mahnito miješaju oponašajući slavnu bitku, sve bitke odjednom. I niz nebo se sjuri vjetar. Sve ono što nije duboko uraslo ili gusto udomljeno razbježi se na sve strane. S posebnim žarom vjetru se prepuste tkanine. Tepisi prebačeni preko prečki za klofanje, uštirkane plahte obješene na užad za sušenje, pernati popluni prostrti preko prozora, šarena jata kuhinjskih krpa, baldahini i cerade, plavi kombinezoni i grimizne halje, oštri habiti i glatke podsuknje, rupci i stolnjaci, gaze i pregače, sve se razleti pogledom. Kao da su kuće poludjele od vjetra odgrnule sav suvišni pokrov. U pomamnom nabiranju i vijorenju, nadimanju i prepletanju tkanine preplave krajolik kao oživljeno izumrlo carstvo bića, ni biljno ni životinjsko. Zaslijepljen tim teatrom šepurenja, tek kasnije primijetim visoku smreku pred prozorom, njezinu naviku s kojom se povija na vjetru kao da vježba smrt svega. Smreka ne primjećuje ludilo oživjelih tkanina, zna da taj spektakl neće završiti raspadom, iscuriti pod zemlju, ugustiti se u naftu, ugasiti čvornatu bol žednog korijenja. Shvatim tada i sam da u tom gibanju tkanina nema ničeg doli razmetljivog viška vjetra, pukog nadahnuća, loše poezije koja prepuštena propada površinom jezika*. Polako izgubim interes za događanja u donjim slojevima i uronim uvis u ponor oluje. Na putu tamo pogled mi se zadrži u žutom ljeskanju visokog prozora susjedne vile. Dugo promatram nadimanje zastora na tom prozoru koji u sporim valovima turobne sonate krvari olovne oblake obiteljskog popodneva u olujno nebo kao teške topovske kugle u prozračni polusan jezerskog jutra. Gibanje tog zastora duboko uraslog u pljesnivu tamu, u muk obiteljske nesreće koja kola visokim salonima suprotnost je bezglavoj prepuštenosti odmetnutih tkanina vjetru. S prezirom duge povijesti vijori zastor u oluji kao crnom lavinom poraza napunjena jedra jedrenjaka koji ponire uz vjetar. U mreškanju zastora čitam razgranat zapis koji se mučno probija iz ugruška ukopanog dublje od jezika, zapis o melankoličnoj postojanosti nedjeljnih obiteljskih ručkova, o svjetlu Božića koje se pali u bliskom luku aorte, o čvrstim navikama koje kao gliste kopaju dane u gustom kavezu sudbine. Ima u gibanju tog zastora iskustva starih stabala koja znaju kako će skončati svijet i prepuste se smrti kao zujanje ljetne livade večernjoj kiši. S mirnim užitkom promatram zastor i smreku, koji u tihom savezništvu odolijevaju oluji, zastor svojom gustom udomaćenošću u sudbinu obitelji, a smreka dubokom uraslošću u krvavo klupko evolucije.

 

 

 

* kao mlada zraka proljetnog sunca koja proklizi krijestom vala, a da ne prodre u grobnu noć podmorja