Projekt Poljska | Ivan Šamija
*
Ponekad se ljeti na Poljsku spusti oluja. Noć se privuče kao teretni vagon pun ugljena. Visoko gore oblaci se mahnito miješaju oponašajući slavnu bitku, sve bitke odjednom. I niz nebo se sjuri vjetar. Sve ono što nije duboko uraslo ili gusto udomljeno razbježi se na sve strane. S posebnim žarom vjetru se prepuste tkanine. Tepisi prebačeni preko prečki za klofanje, uštirkane plahte obješene na užad za sušenje, pernati popluni prostrti preko prozora, šarena jata kuhinjskih krpa, baldahini i cerade, plavi kombinezoni i grimizne halje, oštri habiti i glatke podsuknje, rupci i stolnjaci, gaze i pregače, sve se razleti pogledom. Kao da su kuće poludjele od vjetra odgrnule sav suvišni pokrov. U pomamnom nabiranju i vijorenju, nadimanju i prepletanju tkanine preplave krajolik kao oživljeno izumrlo carstvo bića, ni biljno ni životinjsko. Zaslijepljen tim teatrom šepurenja, tek kasnije primijetim visoku smreku pred prozorom, njezinu naviku s kojom se povija na vjetru kao da vježba smrt svega. Smreka ne primjećuje ludilo oživjelih tkanina, zna da taj spektakl neće završiti raspadom, iscuriti pod zemlju, ugustiti se u naftu, ugasiti čvornatu bol žednog korijenja. Shvatim tada i sam da u tom gibanju tkanina nema ničeg doli razmetljivog viška vjetra, pukog nadahnuća, loše poezije koja prepuštena propada površinom jezika*. Polako izgubim interes za događanja u donjim slojevima i uronim uvis u ponor oluje. Na putu tamo pogled mi se zadrži u žutom ljeskanju visokog prozora susjedne vile. Dugo promatram nadimanje zastora na tom prozoru koji u sporim valovima turobne sonate krvari olovne oblake obiteljskog popodneva u olujno nebo kao teške topovske kugle u prozračni polusan jezerskog jutra. Gibanje tog zastora duboko uraslog u pljesnivu tamu, u muk obiteljske nesreće koja kola visokim salonima suprotnost je bezglavoj prepuštenosti odmetnutih tkanina vjetru. S prezirom duge povijesti vijori zastor u oluji kao crnom lavinom poraza napunjena jedra jedrenjaka koji ponire uz vjetar. U mreškanju zastora čitam razgranat zapis koji se mučno probija iz ugruška ukopanog dublje od jezika, zapis o melankoličnoj postojanosti nedjeljnih obiteljskih ručkova, o svjetlu Božića koje se pali u bliskom luku aorte, o čvrstim navikama koje kao gliste kopaju dane u gustom kavezu sudbine. Ima u gibanju tog zastora iskustva starih stabala koja znaju kako će skončati svijet i prepuste se smrti kao zujanje ljetne livade večernjoj kiši. S mirnim užitkom promatram zastor i smreku, koji u tihom savezništvu odolijevaju oluji, zastor svojom gustom udomaćenošću u sudbinu obitelji, a smreka dubokom uraslošću u krvavo klupko evolucije.
* kao mlada zraka proljetnog sunca koja proklizi krijestom vala, a da ne prodre u grobnu noć podmorja
Sadržaj
Poljska je pokušaj(Bruno Schulz)
Poljska je vrijeme
Bilo je to vrtlarstvo
Poljska nije moj svijet
Uvijek kada bi ti se obrazi
Proljeće u Poljskoj
Za ovaj eksperiment
Poljska je bila i soba
Prvih dana ljeta
Ponekad se ljeti
Konstrukcija Poljske
U noćima kada zidovi
Poljske okućnice
To se događalo prvih jesenskih dana
O poljskim gradovima
Poljska je pogled
S one strane kuhinjskog prozora
Poljska nije samo pogled
Istrošio sam sve olovke
Mirni reljef poljske ravnice
Kiša tu ne prestaje
Poljske oranice
Kako je jesen preuzimala vlast
U Poljskoj nitko nije putovao
Kada se uvarak poljske jeseni
Kada se nepokretnost duge zime
Dani se vidno skrate
Kada se potop poljske noći
U najzabačenije rukavce Poljske
Prije nego što Poljsku pokosi zima
Te godine kasna se jesen odužila
Poljska je bila suvišna
Prvi snijeg
Dok putujem kroz zimsku noć (1)
Dok putujem kroz zimsku noć (2)
Zimi bi ponekad
Snježni pokrov
U Poljskoj se svaki kauzalni lanac
U kratkim popodnevima poljske zime
Jedne osobito hladne poljske zime
Tijek poljskog vremena
Pogrebi su ovdje
Ponekad se pred zoru
Kada ožiljci urastanja zacijele
U igri država-grad-selo
Što je Poljska?
Impresum