Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

 

Konstrukcija Poljske bila je najugroženija ljeti. U proljeće i na jesen sve se ukuhavalo u gustu juhu, u kipuću pjenu rasta, rada i preobrazbe. Zimi smo praznine koje bi se otvarale od bezdogađajnosti punili pričama i staklenkama zimnice. Ali ljeti, ljeti se Poljska približavala samoj granici nestajanja. Podne, taj trenutak prozračnog potopa, kad bi se sunce poput požara razlilo krajolikom, rastezalo se i Poljska se razrjeđivala do krajnje molekularne osamljenosti. Sve sile koje su pokretale čestice od kojih je bila sazdana Poljska ulijenile bi se, razvodnile do blage slutnje koja nije mogla uspostaviti nikakav teritorij. Kao na preeksponiranoj fotografiji sunce je brisalo sve razlike i sagorijevalo jednu po jednu poru tame u koje se kao sjemenka ukopavao gusti tekst Poljske. Poljska je ljeti postajala potpuno ispran rukopis za koji znamo da ga nikad nećemo moći pročitati, ali njega od entropije prazne stranice, a nas od beznađa svijeta bez razlika čuva samo slutnja da je nekad, u nekoj prošlosti ili budućnosti, nešto značio. Omara se prelijevala poljima poput snijega, ali za razliku od njega nije prekrivala nikakva zamišljena tajna događanja. Ljeto je bilo gusta, topla i tupa, anestezirajuća kiša od koje je sve postajalo mekano i lelujavo. Da bi preživjela, Poljska je tonula u ljetni san kao u uzavreli ocean koji joj je omekšavao kosti i pretvarao je u sluz koja se bez otpora prepuštala suncu. I cijela je Poljska polako postajala tanka opna, tanja i od najnježnijeg jezika. Zatim bismo se jednog jutra probudili sklupčani i zasuti zvukom rijetke, hladne i reske kiše koja je punila kaverne praznine što ih je u tijelu Poljske ostavila zaraza ljeta.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.