Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

Proljeće u Poljskoj započne naglo. Zima se stropošta u provaliju i krajolik se ospe žutom zarazom forzicija. Još prije forzicija pojave se visibabe, jaglaci i šafrani, ali oni rastu na rubu zime, ulaze u njezin teritorij i zima ih ponekad pregazi u svom posljednjem nasrtaju. Tek s forzicijama dani nabujaju osjećajem nepovratnosti i neumoljivosti*. Ujutro prije nego što ustanemo, još u plićaku sna, planiramo kako iscijediti esenciju proljeća, proniknuti u tu tajnu rasta, razmnožavanja i preobrazbe. Ali čim izađemo, oblak peluda preplavi nam svijest i raspline svu disciplinu. Zamršeni koordinatni sustav ogoljelih krošanja potone pod pjenom zelenila koja je naglo nabubrila i mi zalutamo pri svakoj šetnji, svakom pogledu kroz prozor. Proljeće je bujica koja nas bezglave razbacuje rastegnutom mrežom sve duljih dana i mi se prepuštamo ugodi koja nam se slijeva površinom osjetila. Fronta proljeća, ta granica gdje bismo možda otkrili njegovu tajnu, stalno nam izmiče. Žuti osip forzicija povuče se naglo kako se i pojavio, nestane pod graciozno razbarušenim preljevom nježno procvjetalih šljiva, jabuka i trešanja. I dok teškim naporom umirimo pogled, slatko protrnuo od ružičasto-bijelog pljuska u krošnjama, voćke tajnu formulu sirupa, koji se cijedio iz rastvorenih cvjetova, već sakriju u mesnatu čahuru usplođa. Kao posljednja prilika ostanu nam cvjetovi bazge, mirisna omama koja struji uz zarasle staze i rubom šume, tim graničnim područjima gdje se još održavamo na površini proljetne poplave. Beremo ih u košare, potapamo vodom i ostavljamo u dvorištima da sunce iz njih iscijedi esenciju proljeća. Svako malo umačemo i oblizujemo prste, nestrpljivi da slatki ekstrakt čvrsto zatvorimo u staklenke prije nego što se s ljetnim solsticijem trulež uvuče u tok vremena.

* tim temeljnim atributima proljeća