Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

Za ovaj eksperiment morao sam falsificirati evoluciju. Bestežinske kapi prve proljetne kiše kotrljaju se sporo niz listove paprati i dozivaju filodendrone, najniži vegetacijski sloj brazilske prašume, poprište nesreće od koje sam pobjegao u Poljsku. Zato sam u Poljskoj spriječio evoluciju paprati i jednosupnica, izbrisao neparne cvjetne formule. Jedino dopušteno mjesto samoće u Poljskoj pripitomljeno je mekim tapetama gostinjske sobe. Samoća se otapa u toplim porculanskim šalicama i isparava u književnost. Sve ono što ovdje ne posjedujem, proljetnu poplavu rasta u prozorskom okviru, upario sam da spriječim užas susreta sa stranom samoćom prirode, stravičan bol kiselinom izgrizene leđne moždine koji nam prostruji tijelom kada nam se u pogled koji se lijeno prelijeva zelenim dnom prašume zarije krvava zublja rascvale bromelije. Poljska je prozračna kupola, široko natkriljuje život poput tanke stijenke tropskog staklenika u botaničkom vrtu. Ali evolucijska cenzura provedena u njezinu začetku strukturu joj čini šupljikavom. Svaki pedalj svake neizmišljene šume gušći je i sadržajniji od cijele Poljske. U zakržljalom evolucijskom stablu ovoga izmišljenog svijeta nikad nije izrasla grana saprofitnih bakterija, pa suho otpalo lišće nikad ne istrune. Taloži se iz jeseni u jesen i polako zatrpava eksperiment.