Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

 

O poljskim gradovima prvi put sam čuo od seljaka koji su tamo odvozili kola natrpana ciklom. Uvijek bi se vraćali praznih džepova, ali svaka cikla na broju. Tjedan dana bi prošlo prije nego što bi ih vlastite žene prepoznale. Govorile bi: lica su im se ispremiješala kao puzzle. A oni sami o svemu ne bi rekli ni riječ. Tek bi nakon mnogo godina, već požutjeli od alkohola, spomenuli okus ženske puti u lokvama piva*. I tada bi im na tren zasvjetlucale oči kroz mutnu koru i nabrekla spolovila. I oni sami bi zabljesnuli. Kao zvijezde pred smrt.

 

 

 

* „Oni se zagrliše, njeno malo tijelo gorjelo je u njegovim rukama, i oni se kao u besvijesti – iz koje se K. neprestano, ali uzalud pokušavao spasiti – otkotrljaše nekoliko koraka dalje, lupiše tupo o Klammova vrata, a onda se nađoše ležeći u jednoj lokvici piva i smeću koje je prekrivalo pod. Tu prođoše sati, sati u kojima je K. stalno imao osjećaj da luta ili da je već toliko daleko u tuđini kao nijedan čovjek prije njega, u tuđini u kojoj čak ni zrak nije kao zrak u zavičaju, u kojoj se od tuđinštine čovjek mora ugušiti, i protiv čijih se bezumnih omamljivanja ne može učiniti ništa drugo nego ići dalje, dalje lutati.“ (Franz Kafka, Dvorac)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.