Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

 

Ponekad se pred zoru popnem do groblja usječenog visoko u planinu iznad najviših kuća nastanjenih živima. Čekam da se svjetlost razlije s istoka pa da pogled kao čežnju u krilima lastavice pustim u daljinu. U taj rani čas, okrijepljen džepovima mraka koje mlado jutro još nije raspršilo, pogled dopire do kraja svijeta. Vidim cijelu Poljsku pravilno razdijeljenu na izorana polja i voćnjake, isti red koji dijeli ovo groblje. Gledam kako se sela bude u odmjeren ritam radova na zemlji i oko kuće, u potpunu svrhovitost svakog pokreta, tu predanost s kojom se pripremaju za smrt, a da joj ne izgovore ime. I dok tako promatram prostranstvo kao vladar posjede u doba mira i blagostanja, preplavljuje me snažna slutnja. Uvire kroz pogled, ali znam da joj izvor neću naći u onome što gledam, kao što zakone aritmetike neću naći pod kožom krava na pašnjaku dok ih pomno brojim. Slutim da se s onu stranu dalekih planina koje omeđuju svijet ne nalazi potpuno ništavilo, već nešto drugo za što u oskudnom jeziku Poljske ne postoji ime i što je posve različito od svega što ovdje postoji, ali se kroz to može nastaviti dalje. U mliječnoj tišini grobljanskog jutra oplahnjuje me slankasti lahor i pogled mi prožima slutnja da iza dalekog ruba horizonta postoji nešto jednako neopisivo i još utješnije od zagrobnog života.