Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

(…) Kada se nepokretnost duge zime probije kroz zidove i kožu, krvotok se uspori u mučno gmizanje katrana kroz žile. Tada nam preostane samo otpiti dug gutljaj rakije, sa zebnjom uliti otrov u tijelo. Oganj nam učas oljušti srce i krv, kao vijest o pobjedi, radosna prokola. Ali brzo nam potom oštra i bezimena strepnja razdere utrobu i iskida svaki pokret i misao*. Izmučeni, usnemo san u kojem Zemlju pokosi tama dublja od najcrnje noći i kao bliska prijetnja neminovnog kraja svijeta duboko brujanje ispuni zamračeno nebo i rastjera anđele.

* U osnovi te strepnje je strah da će se u noći zimskog solsticija, kada se Zemlja najviše udalji od Sunca, sila koja je drži u orbiti prekinuti i Zemlja će se strovaliti u hladnu i tamnu dubinu svemira u kojoj baš ništa neće preživjeti. Taj strah od ljetnog do zimskog solsticija kao zaraza polako prožima svijet i uvlači se u sve što se rađa u toj polovici godine.