Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

Jedne osobito hladne poljske zime, zatočen u krhkom mjehuru topline kojim me omatala stara kaljeva peć, počeo sam skupljati porculansko posuđe. Svake subote rano ujutro u jednolično bijelu tišinu akvarelski nježno bi se ucrtala pruga prigušenog huka stare željeznice. Nedugo zatim pred vratima sam nalazio naslagane pakete. Nelagodu koju su mi izazivali moje ime i adresa, često pogrešno napisani tuđim rukopisom, te strane fizionomije vladara i biljaka na poštanskim markama nadvladalo bi uzbuđenje dok sam se s proceduralnom strašću kirurga probijao kroz slojeve kartona, papira, tkanine i na svijet polako izvlačio lomljive predmete. Prinosio sam ih prozoru, a umorno zimsko sunce, lijeno se dokotrljavši niz snježni brežuljak i promigoljivši kroz pore mraza nataloženog na staklu, prolazilo je kroz njih kao da ne postoje. Opčinjen bih dugo promatrao kako im kroz rastegnutu membranu prozirnih tijela teče plavi kobalt, blago i precizno kao krvotok svetog grifona na samrti. Onijemio u brisanom prostoru zime, pustom kao mir u središtu eksplozije, tražio sam jezik u plavim šarama razlivenim krhkom porculanskom opnom. Gledao sam kako pjena Bengalskog zaljeva škropi puna jedra ribarskih džunki. Brojio ljuske na tijelima riba i zmajeva koji su se razmetljivo uvijali oko izduženih vrčeva. Divio se ždralovima kojima je niz perje strujila tišina tanja od porculana u koji su urasli. Tonuo u spokoj polegao na svilene haljine princeza u tajnom vrtu carske palače. Ipak, od svih prizora najdublje su me opčaravali oni iz biljnog svijeta. Gusto prštavilo punih plodova u sredini tanjura raspletalo se na putu do njegova oboda u fine niti ukrasne apstrakcije. Upravo tamo, u ponavljajućem ritmu ornamenta, uranjao sam do samog dna tamnog ponora i tamo pronicao u tajnu biljnog jezika, tajnu koja mi je u stvarnom svijetu uvijek izmicala.