Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

 

Kako je jesen preuzimala vlast nad prostorom Poljske, tako se u seoskim krčmama sve češće govorilo o nadolazećoj propasti svijeta. Najviše se strepilo od davnih katastrofa. Najavljivao se početak posljednjega velikog rata, najveće pošasti koja je ostala urezana u tijelima najstarijih seljana. Dolazak hladnog vjetra sa sjevera, onog koji nas podsjeća da je sva materija u konačnici porozna, prizivao je bujice, koje su se jednom promigoljile neopaženo mimo svih osjetila i prkoseći snažnoj gravitaciji seoske svakodnevice, odvukle muškarce s onu stranu istočnih planina. Njihove žene sanjale su da im se polegla tijela stapaju s jednoličnim krajolikom odavno zapuštenih polja i da ih polako prekriva magla koja se mučno probija kroz neljudsku hladnoću. Nisu znale je li to smrt ili samo način na koji se postoji s onu stranu istočnih planina. Onda su prestale sanjati i zaboravile da su imale muževe. Ostala su samo imena za koja više nitko nije znao kome pripadaju, uklesana u zavjetnoj kapelici, upisana u popisu dužnika u krčmi. No ubrzo je i taj pisani trag nestao. Bez uporišta u svijetu i neizgovarana, slova su se urušila u nečitljive mrlje. Za posljednjega velikog rata u Poljskoj su ljudi hrpimice nestajali, ali o tome se nije govorilo. Glasa iskidana muklom strepnjom, svi su tada neprestano govorili o žitu koje će ostati nepožeto i oštro razderati mladi snijeg, krumpiru koji će neizvađen istrunuti i poput gangrene izjesti utrobu zemlje, šljivama koje će neobrane sagnjiti na stablima, njihovu sladoru koji će nepohranjen u staklenke zimnice iscuriti s grana i ljepljiv ugušiti svijet.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.