Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

 

U kratkim popodnevima poljske zime pogled nam se uplete u prazne krošnje i ostane tamo zarobljen sve dok se na svijet svom silinom ne sruči gromada noći i izbriše tu suhu razgranatost. U bistrim noćima punog mjeseca koje se oprezno slijevaju na krajolik, labirint krošanja odolijeva i pogled nam ostane zarobljen danima. Primamljivost obezlišćenih stabala nije morbidna, ne privlači nas život koji više nije, već život koji još nije. Pogled se omata oko raspucane kore s opreznom nježnošću nametnika koji se brine za domaćina. Ono što ne vidimo pod korom nije smrt, već prezimljavanje. Zimi se Sunce udalji od Zemlje i voda u zraku se ulijeni u sporo migoljenje izmaglice i još dublje u ledenu koru kojom krošnjama klizi posivjelo nebo. Sve to život pod korom stabala oslobađa nužnosti rasta i zavođenja. Život drveća tada je najslobodniji, u zimskoj kontemplaciji zauzima sve moguće forme. Kada se za nekoliko mjeseci Sunce ponovo približi Zemlji, oljuštit će niski pokrov sivog neba i krajolik će ponovo zadobiti vertikalnost. Povučena naglim nadimanjem svijeta, tkiva će iscuriti kroz raspucanu koru stabala. Poplava zelenila nas će rastrčati po prirodi. Ali, tek ako u tim proljetnim lutanjima naiđemo na obezbojene lagune zaostale u naglom povlačenju zime, uvidjet ćemo da klorofilni tragovi vegetacijske ofenzive ne uspijevaju ispisati više od „ja sam stablo“. S nostalgijom ćemo se prisjetiti guste razgranatosti teksta koji smo danima pogledom iščitavali iz praznih krošanja koje su ispunjavale skučeni svijet poljske zime. Užitak koji ćemo tada pokušati evocirati užitak je čitača, fantazija o knjizi ispisanoj nepoznatim pismom koja sadrži sve moguće priče, knjizi čija je nepronicljivost garancija njezine neiscrpnosti.