Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

U Poljskoj nitko nije putovao vlakom. Oštar strah u trenu bi poharao selo kad bi se kao potres iz daljine dokotrljao zvuk željeznice, ta potmula tutnjava koja je urušavala spokoj krvotoka razbijenog u ledene kristale koji bi resko rasparali žile. Jednog dana znatiželja mi je nadvladala strepnju i potražio sam jezgru tog straha. Na kraju obrasle staze kojom odavno noga nije kročila dočekao me zaboravljeni ranžirni kolodvor zarastao u travu i šiprag. Na zapuštenom tlu hladno je blistao čelik teretnih vagona, uglancanih kao da su tek izašli iz tvornice. Dok sam promatrao taj prizor, umjesto otrovnog košmara masakra i ludila o kojem su govorili najstariji seljani, osjećao sam samo olovni teret zlokobne tišine koja mi je gnječila pluća. Kao da su najkrvoločniji demoni, koje je ovamo privukao miris gustog zla slijepljenog s teškim rurskim čelikom, pobjegli izmučeni besmislom vječnog ponavljanja užasa koji se zbio u tim vagonima.