Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

Prvi snijeg bi u Poljskoj uvijek napadao početkom prosinca, u muklom i skrivenom središtu duge zimske noći, naglo kao da se razlio pejzažem. Samom događaju, toj preobrazbi krajolika nikad nitko nije svjedočio. Zaspali bismo sklupčani pod pernatim poplunima i sanjali svečanost na kojoj su nam davno umrli bake i djedovi u vrčeve ulijevali mirisno vino, glasno se smijući vunenim smijehom od kojeg je bilo ispleteno djetinjstvo. Probudili bismo se usred noći, pripiti i uronjeni u neobjašnjivu toplinu, kao u klijetki srca bake dok na Badnjak priča priču unucima. Nevoljko bismo otrljali san s očiju i uzbuđeni doteturali do prozora, znajući što će nas tamo dočekati. Suhu naoštrenost prizora koji smo ostavili u prozorskom okviru pred počinak, prizora koji je grubo grebao pogled izbojcima osušenih grana, šiblja i travki koje su posvuda probijale iz tla, zamijenila je blaga valovitost jednolično bijelog reljefa koji se sporo kotrljao unedogled. Snijeg nam je zacijelio pogled, ali ga nije anestezirao. Kao radoznalost koja treperi na mirnoj površini mudrosti, snijeg je svjetlucao kao da po njemu pljušti mjesečina. Zavladao je muk i čuli smo samo brujanje neke spore radosti, kao da je bijela tišina polegla na Poljsku i kristali svjetla se uvukli u crnu košnicu zime.