Ekološki otisak : kako je razvoj zgazio održivost | Dražen Šimleša

1.1. KAŽE LI RAZVOJ ODRŽIVOSTI DOBRO JUTRO KAD SE SRETNU?

 

Ako bih od svih kritika upućenih održivom razvoju morao birati najgluplju i najbedastiju, vjerojatno bi to bila ona koja kaže kako su održivost i razvoj nespojivi koncepti, jer održivost se tobože čini statičnom, a razvoj se drži dinamičnim. A vjerojatno bih odabrao tu kritiku ne zato što mislim da se održivi razvoj ne smije propitkivati, dapače, već zato što bi me ta najviše rastužila budući da puno govori o tome kako pristupamo najvažnijim problemima s kojima se kao vrsta suočavamo. Održivost je poput – čega li… prirode – statična, a razvoj je poput… valjda onda kapitalizma – dinamičan. Ali zar se svjetski ekosustavi, bogati životom i bioraznolikošću ne razvijaju? Zar u svijetu prirode nema dinamike? Ili mi smatramo prirodu statičnom jer je zapravo ne razumijemo, jer politički, ekonomski i društveni sustav koji smo stvorili mora umrtviti životnost koja izbija iz svake pore prirode kako bismo se mogli nesmetano i u nedogled “razvijati”? I to bez grižnje savjesti. Bez savjesti. Kao da priroda i ekosustavi stoje, hladni i bez osjećaja, čekaju paralizirano i ukočeno da ih zgrabimo, prožvaćemo i pljunemo. Pogled na održivost kao statičnost zrcalo je našeg očitog sljepila prema smjeru kojim kročimo i sljepila prema shvaćanju prvotnog posrtaja na tom razvojnom bauljanju.

Banaliziranje i relativiziranje svega što se ne može upregnuti u linearni smjer progresa tako postaje prepreka osjećanju i spoznaji da je život u prirodi dinamičan. On buja i skuplja se, mijenja svoje oblike i boje, prilagođava se i pretvara u novo, nastaje i nestaje, diše i zastaje… i pritom u svojim temeljima njeguje održivost. To je ono što Fritjof Capra (2005) jednostavno i pametno naziva “dinamičnom ravnotežom”.

Vjerujem kako je upravo ta ravnoteža ono što svrbi um koji ne trpi granice rasta. Kako god to nazivali i koliko god se iscrpljivali ili samozadovoljavali u filozofskim raspravama, moramo pronaći razvoj koji će biti održiv, koji će nas održati na životu. Jednostavno tako.

Našao sam da su pobrojali čak 72 definicije održivog razvoja (Rogers, Jalal and Boyd, 2006). Najpoznatija je sigurno ona tadašnje Svjetske komisije za okoliš i razvoj, koja se zove i Bruntland komisijom, a koja na razvoj gleda kao na “proces u kojem su sadašnje generacije u stanju zadovoljiti sve svoje potrebe, ne ugrožavajući zadovoljavanje potreba budućih generacija” (WCED, 1987: 46).[1] Meni je i ovdje sve jasno, ali opet neki kao da su jedva čekali i nastavili s onim tužnim banaliziranjem i relativiziranjem, umjesto da se odmah krenulo s ostvarivanjem ciljeva.

Ovdje je pak kao kamen temeljac besplodnom teoretiziranju poslužilo spominjanje budućih generacija, a posebno potreba budućih generacija, pa je proizišlo da je najveći problem održivog razvoja to što mi u ovom našem vremenu ne možemo znati kakve će biti potrebe budućih generacija. Stoga oni pristojniji kažu kako nam je teško praktično pojmiti tu održivost, jer će možda ljudi u budućnosti imati neke druge potrebe, a oni malo iskreniji i brutalniji kažu kako im uopće ne pada na pamet brinuti se za buduće generacije jer, shvaćate tijek misli, što su oni napravili za nas da bismo se mi brinuli za njih? Danas još uvijek imamo problem s empatijom i solidarnošću prema ljudima koji nam prostorno nisu blizu, a kako ćemo onda suosjećati i štititi prava ljudi koji su nam vremenski daleko?

Rupert Read (2009) u svom vizionarskom tekstu o budućim generacijama točno zaključuje kako je takva hladnoća i bezosjećajnost prema nekome tko nam nije blizu posljedica objektifikacije svega živoga. Po njemu, nećemo se drugačije početi ponašati dok onima koji nam nisu blizu ne priznamo zaštićena prava u pravnom smislu kakva danas imaju brojne skupine i pojedinci. Premda Read jest na dobrom tragu iz razvojno-humanističkih pobuda, ostaje nam i temeljna pobuda da održivi razvoj ne projiciramo u budućnost, već se njime bavimo ovdje i sada.

Iz tih je razloga meni najprimjereniji onaj pogled na održivi razvoj koji su zajednički donijeli Svjetska unija za zaštitu prirode (IUCN), UN-ov program za okoliš (UNEP) i Svjetski fond za prirodu (WWF): “Održivi razvoj je proces unaprjeđivanja kvalitete ljudskoga života koji se odvija u okvirima tzv. nosivog kapaciteta održivih ekosustava” (Lay, 1998: 35). I to je to. Ako ne živiš unutar nosivog kapaciteta ekosustava kojeg trošiš nisi održiv – ni za buduće generacije, niti za svoju vlastitu, niti za samoga sebe. To je ujedno ono što nas najviše i zanima u knjizi – kako osigurati ili unaprijediti kvalitetu života, a da to bude u okvirima onoga što nam naš planet nudi?

Ako održivi razvoj pojmimo u kontekstu naše sadašnjosti koju okružuje “nosivi kapacitet održivih ekosustava”, stojimo čvrsto na zemlji. U tom se slučaju bavimo našim sadašnjim vrijednostima i životnim stilom koji generira održivi ili ne održivi razvoj i mičemo se od prostora futurističkih špekulacija i nagađanja. Ako svedemo održivi razvoj na nas same, budućim generacijama ostavljamo slobodu izbora, ali slobodu koja se neće odvijati u svijetu zagađenih i poremećenih odnosa u ekosustavima. Poremećenost ekosustava uvijek vuče za sobom i poremećene ljudske odnose. Buduće generacije bi nam zasigurno bile zahvalnije kada bismo se umjesto naklapanja o njihovim potrebama i uvjerenjima, više bavili time kako da svoje vrijednosti i potrebe zadovoljavamo u okvirima održivosti.[2]

To je malo dublje i polagano, ali precizno kako on to zna i voli, kao temeljne istine održivosti posložio Richard Heinberg u tekstu Five Axioms of Sustainability (2007):

1. Bilo koje društvo koje najvažnije resurse koristi neodrživo mora propasti.

Heinberg u pomoć zaziva Josepha Taintera i Jareda Daimonda, dvojicu velikih autora koji su se bavili prošlim civilizacijama. Tainter je autor klasika Kolaps kompleksnih društava (2007) u kojem je dokazivao kako smanjivanje socijalne kompleksnosti u nekom društvu postaje pogodan teren za kolaps tog društva, jer se pri tom razbijaju socijetalne veze, komunikacija vlasti i naroda, te se općenito parcelizira život i društvo fragmentira na presitne dijelove. Kasnije je Jared Diamond u knjizi Collapse: How Societies Choose to Fail or Succeed (2006) tezu razvio dalje do stava kako je neodrživ odnos prema resursima (samo)uništio sva društva u prošlosti našeg planeta. Osim u slučaju utjecaja neke vanjske sile ili agresije, u prošlosti su sve civilizacije i sva društva propadala u trenutku kada su sama uništila temelje svog opstanka, a to je pretjerano i neodrživo iskorištavanje najvažnijih resursa. Najvažniji resursi uvijek su oni esencijalni za naš život kao što su voda, hrana, šume i energija.

Ovisnost o najvažnijim resursima (koje, ne zanemarimo tu sitnicu s obzirom na pouke iz prošlosti, koristimo neodrživo) vrijedi i za današnja društva unatoč svim prenemaganjima o postindustrijskom ili informacijskom dobu. Razlika je jedino u tome što danas visoko kotira iluzija kako nismo ovisni o prirodi, već o tehnologiji.

2. Rast populacije mora se uskladiti s rastom stope potrošnje resursa.

Globalni rast stanovništva pao je s 2 posto godišnje 1970. godine na 1,2 posto u 2004. godini. Po sadašnjim stopama rasta, 2050. godine trebalo bi biti oko 9 milijarda ljudi na planetu. Zabrinjavajuće je da će povećanje broja stanovnika biti ograničeno uglavnom na zemlje u razvoju, a velik broj bogatih razvijenih zemalja već sada doživljava opadanje broja stanovnika. Heinberg ističe kako se mora zaustaviti sadašnji rast stanovništva jer previše trošimo. Malo je prenaglio u zaključivanju, jer upravo zemlje u razvoju i siromašne zemlje, gdje ima najviše stanovnika, manje opterećuju svjetske ekosustave i planet, nego stanovnici bogatijih zemalja kojih je brojčano manje. Ali oni gaze ogromno i gaze globalno, a prevelik broj ljudi na malom području prijetnja je lokalnim ekosustavima i okolišu.

3. Ako društvo teži održivosti, korištenje obnovljivih resursa ne smije ići iznad stope prirodne obnove.

Veliku zbrku stvara trpanje svih obnovljivih resursa u istu ladicu. Postoje obnovljivi resursi koji su potrošivi, kao što su stabla, voda ili riblji fond. Našim neodgovornim korištenjem možemo ih trošiti više nego što se oni mogu obnoviti. Dakle, treba istražiti maksimum iskoristivosti do točke neugrožavanja sposobnosti obnove. To je danas u mnogim dijelovima doseglo, a negdje i prešlo točku nakon koje nema povratka.

4. Ako društvo teži održivosti, korištenje neobnovljivih izvora energije mora se smanjivati, a stopa smanjivanja mora biti veća ili jednaka stopi njihova iscrpljivanja.

Heiberg ovdje ističe kako je izvjesno da će razvojem tehnologije buduće generacije pronaći efikasnije mogućnosti iskorištavanja neobnovljivih izvora energije, ali da to ne smije stvoriti pomisao kako je to moguće unedogled. Jednostavno, zalihe neobnovljivih izvora energije ovise o tome koliko ih trošimo. Ovo je i baza Protokola iscrpljivanja nafte koji je prvi elaborirao geolog Colin Campbell, a Heinberg nastavio razrađivati. U skladu s Protokolom zemlje uvoznice nafte trebaju smanjiti uvoz, a samim time i potrošnju usporedno sa smanjenjem naftnih zaliha. Također, izvoznice nafte trebaju smanjiti iscrpljivanje kako se naftna polja prazne.

5. Održivost zahtijeva da proizvodi i elementi koje ljudi ispuste u prirodu budu minimalizirani i što manje ugrožavajući za funkcioniranje biosfere.

Sa stajališta razvoja koji teži biti održiv, doslovno zaprepašćuje količina otrovnih tvari, štetnih kemijskih spojeva i otpada svih vrsta od kojih se neki neće razgraditi niti u sljedećih tisuću godina. Kao da se trudimo zagaditi svaki kutak prostora, svaki djelić života, od vlastitih tijela do svemira. Neskriveno rušilaštvo u onima koji na zagađivanju ostvaruju ogromne profite ponekad poprimi i oblike degutantne maštovitosti koja je zapravo odraz totalne bahatosti.

Jeste li znali da postoji fungicid Earthcide kojim se zalijevaju travnjaci ili služi kao zaštita sjemena za, primjerice, kupus? Earthcide? Je li to neka bolesna šala? Je li to nekome tko daje imena stvarima koje nas truju pregorio čip za dobar ukus? Sad i ja svašta pišem – netko tko truje hranu koju jedemo i okoliš u kojem živimo ima dobar ukus?! Kad sam to pročitao nisam mogao vjerovati i išao sam provjeravati. Umjesto da uživam u neznanju, sad znam i da Earthcide ima kemijsku strukturu C6Cl5NO2. To zbilja postoji, netko to proizvodi i prodaje pod tim imenom, zarađuje i baš ga briga. A što osjeća osoba koja kupi otrov nazvan Earthcide i pospe ga po travi gdje će mu se igrati dijete ili valjati pas koji onda uđe u kuću i legne na sofu, dok mu je glavna zanimacija buljenje u televizor? Nevjerojatno!

Važno je biti svjestan kako su svi aksiomi koje je poredao Heiberg zapravo međusobno povezani i, kao što nas holistički pristup održivom razvoju i uči, nepoštivanje samo jednog od njih utječe i na ukupnu održivost nekog društva.[3]

 

 

BILJEŠKE

[1] Termin održivi razvoj prva je upotrijebila Barbara Ward na jednoj ekološkoj konferenciji u SAD-u 1968. godine, a održivost se prvi put spominje 1712. godine kod Hansa Carla von Carlowitza koji je pojam definirao unutar šumarstva i održivog gospodarenja šumama.

[2] Moguće je naići i na druge sinonime i opise održivog razvoja poput “obzirni razvoj”, “uravnoteženi razvoj”, “trajni razvoj”, “razvoj sposoban za budućnost”, “razvojnoj paradigmi na duge staze” (Lay, 1998, 2001).

[3] Heinberg ističe kako priznaje kritiku da se u pet aksioma nedovoljno govori o socijalnoj jednakosti, ali da smatra kako je nemoguće zadovoljiti ovih pet aksioma u jako podijeljenom društvu, a vrijedi i obrnuto.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.