Ekološki otisak : kako je razvoj zgazio održivost | Dražen Šimleša

3.4. NEDOSTATAK SVIJESTI I ZNANJA

Najveća prepreka za održivi razvoj jest neznanje i nedovoljna razina svijesti za njegovo prihvaćanje i primjenu, posebno među elitama koje upravljaju našim društvima. Otud sve počinje. Sve prepreke započinju svoj put iz ovog izvora. Ovdje su temelji naše nesposobnosti da se pogledamo u ogledalo, da zbrojimo dva i dva, da zakočimo neodrživu jurnjavu prema ničemu.

Apsurdno je koliko je održivi razvoj prisutan kao pojam u javnosti i, kako smo rekli na početku, deklarativno prihvaćen, a koliko se često obični ljudi osjećaju bespomoćno i nesposobno za praktičnu primjenu održivog razvoja. Nikada nam kao danas nisu bili dostupniji mediji i nikada kao danas nismo bili izloženi tolikoj količini informacija, a opet nema jasne i kontinuirane javne diskusije o brojnim rješenjima za najozbiljnije probleme današnjeg svijeta.

Ne radimo dovoljno na podizanju svijesti i ne educiramo ljude, pa ih onda zatrpavamo zastrašujućim naslovima o sudnjem danu, potapanju gradova i post-apokaliptičnim scenarijima. Onda je jedne godine aktualno globalno zatopljenje, a druge godine globalno zahlađenje. Zavisno što se prodaje. Zavisno kakva je temperatura vani. U The Economistu, u broju od 20. travnja 2006. godine, zaključuju kako ne trebamo biti zabrinuti jer će se uslijed globalnog zatopljenja ubrzati otapanje leda te će tako i nedostupna područja na Arktiku postati lako iskoristiva za crpljenje nafte. Tu je zaista od silnih plinova zamućena svijest.

Jasno je da kada neosviještenu i neobrazovanu osobu plašimo, jedino što ćemo od nje dobiti je strah i povlačenje u sebe, pasivnost i apatiju. To je najbolje opisao u knjižici Kako potrošiti svijet, Robert J. Samuelson: “U debati oko globalnog zatopljenja postoji velika provalija između retorike javnosti koja je na rubu histerije i ponašanja javnosti koje je na rubu indiferentnosti” (Šimleša, 2008: 75).

Već i površan pogled na prepreke za održivi razvoj očito pokazuje kako nam nedostaje i svijesti i znanja da se suočimo s tim preprekama te nađemo i ostvarimo praktična rješenja za njih. Mi baš kao da volimo trpati stvari pod tepih. Odličan je primjer za to i teorija o granicama rasta (Meadows et al., 1972) koja je doživjela brojne kritike u ‘80-ima i ‘90-ima zbog pretjerivanja i “mizantropskog pesimizma”. Mnoge teze iz knjige o iscrpljivanju nekih resursa, smanjenju proizvodnje hrane i sličnome pokazale su se kalendarski netočnima, a autorima su zamjerali zbog pretjerane sumnje u sposobnost, znanje i prilagodljivost ljudi. Teza o granicama rasta uvijek je imala dobre temelje, ali je nadgradnja pucala upravo u našoj nespremnosti da scenarije budućnosti shvatimo uvjetno. Djelomično su sami autori olakšali kritičku oštrinu prema sebi, jer su se upustili u nevjerodostojne prognoze za koje nisu mogli imati potpune podatke, a i prevelik broj varijabli utječe na rezultat mjerenja što ga dalje smještamo u vremenski prostor. Naravno, većinu kritika proizveo je nerealan tehnološki optimizam nakon naftnih šokova ‘70-ih i možemo reći kako je tezi o granicama rasta vanjska patina obnovljena tek zadnjih godina s prihvaćanjem teze o dosezanju vrhunca iskorištavanja nafte i drugih resursa. Inače bi zasigurno granice rasta ostale tavoriti na dnu kakve škrinje, kao da pripadaju ropotarnici povijesti umjesto zdravo razumskom razmišljanju o ograničenosti prirodnih resursa i našem životnom stilu.

Zato ne trebamo gajiti iluziju kako možemo očekivati išta kvalitetno od urušavanja sustava dok nemamo ništa kvalitetno da ga zamijeni. Jednostavnije rečeno, ako nismo osviješteni i educirani za održivi razvoj, onda uslijed urušavanja sustava zbog neodrživosti teško možemo očekivati da ćemo se promijeniti preko noći i osvijestiti se. Tu zasad moram skrušeno priznati kako je logična posljedica da tamo gdje nema dovoljne svijesti i znanja o trenutnim problemima, odnosno rješenjima, pozitivne pomake više dobivamo od urušavanja samog sustava, nego zbog organizirane inicijative ili politike. Primjerice, kupovina ogromnih neekonomičnih vozila, tzv. terenaca, u razdoblju 1975.-2004. skočila je sa 16 na 56 posto svih prodanih vozila u SAD-u. To je za plakanje, preko polovine svih vozila koja su se tada prodavala u SAD-u bila su cestovne krstarice kojima bi donedavno plašili djecu. Onda je nafta poskupjela do suludih razina pa je kupovina terenaca malo splasnula, jer ta vozila imaju čudnu narav da troše benzin kao da je besplatan. Onda je došla i financijska kriza pa je General Motors najavio gašenje daljnje proizvodnje svojih terenaca Hummer, koji su jedni od najmanje ekoloških automobila na svijetu. Eto, kao pravi naivni ekolozi možemo slaviti što je industrijska revolucija počela jesti svoju ogromnu djecu.

Obrazovanje za održivi razvoj postaje danas ključni alat u pokušaju implementiranja praktičnih i primjenjivih rješenja koja mogu za početak ublažiti utjecaj prepreka, a dugoročno nam osigurati manji ekološki otisak. Ako ne počnemo, upitna nam je i kvaliteta života. Jasno, ne treba sumnjati u sposobnost preživljavanja ljudske vrste, ali s obzirom na mogućnosti koje stoje pred nama i koje mi zapravo u sebi nosimo, to nam i ne bi trebala biti velika utjeha.

To je vizionarski objasnio Cifrić (1994: 8) stavom kako “duhovne vrijednosti hedonističke kulture mogu mijenjati samo iskustvo i pouke katastrofe ili dugotrajna ekološka edukacija”. Na nama je izbor kako ćemo učiti. Obrazovanje za održivi razvoj ima ulogu sprječavanja ili makar ublažavanja razvijanja scenarija “učenja” iskustva nakon katastrofa. Lay (1998: 55) obrazovanje definira kao “proces sustavne proizvodnje i širenja novih znanja”, a u tom smjeru odgoj i obrazovanje za održivi razvoj jest “proces sustavnog stvaranja i širenja vrednota i znanja u funkciji mijenjanja mišljenja i ponašanja suvremenih socijalnih aktera prema višoj održivosti, obzirnosti i uravnoteženosti” (1998: 59).

Za prakticiranje i oživotvorenje održivog razvoja potrebna nam je povezanost znanja i vrijednosti. U toj svjesno-obrazovnoj simbiozi, razvijanje svijesti što se pretače u vrijednosti predstavlja “toplu silnicu”, a širenje znanja predstavlja “hladnu silnicu” u tom procesu. Važne su i jedna i druga, održivi razvoj ne postoji bez njihovog sljubljivanja. Toplina nam je potrebna u smislu razvijanja emocija i vrijednosti za planet, njegovu budućnost i stanje njegovih stanovnika. “Hladna” znanja su nam potrebna za realiziranje projekata i programa za održivi razvoj tamo gdje su najnužniji i gdje će dati najplodnije rezultate. Iz hladnih silnica znanja i vještina te toplih silnica osjećaja i vrijednosti proizlazi i određeno ponašanje i djelovanje u smjeru održivog razvoja.

I obrazovanje i osviještenost zahtijevaju promjenu našeg svjetonazora i vrijednosti, što je puno zahtjevnije od potrage za tehnološkim rješenjem energetske krize ili klimatskih promjena, na što danas više usmjeravamo svoje mentalne, financijske i voljne energije. Trzyna ističe kako najveći izazov održivog razvoja nije znanstveni ili tehnološki, već onaj koji zahtijeva promjenu ljudskog ponašanja. Stephen Viederman smatra kako je to moralni princip gdje je manje važno što, a puno više kako. Najveći problem u kretanju prema održivijem svijetu stvara “kulturna inercija” (Frel, 2006). Frel pri tome misli kako je prevelik broj ljudi i dalje uljuljkan u obećanja politike ili tehnologije.

James Kunstler, autor najpoznatiji po svojoj “proročko crnoslutnoj” knjizi Long Emergency (2005), apelira da u razgovorima o energetskoj krizi pažnju usmjerimo na psihološku dimenziju, a manje na tehnološku ili geopolitičku. Po njemu, trebamo pronaći “vokabular i sintaksu” koju će moći razumjeti i prihvatiti i najveći ignoranti. Znači kroz osviještenost do jasne i precizne edukacije za praktičnu primjenu održivog razvoja.

Trebamo dakle biti svjesni kako svjedočimo stalnim opstrukcijama razvoja osviještenosti u javnosti o problemima koje donese smanjenje dostupnosti fosilnih energenata i klimatske promjene. Ako ih se i prizna kao probleme na kojima treba raditi, zaključak je da se sve prepusti stručnjacima koji će pronaći tehnološko rješenje, a mi i dalje možemo pasivno lutati u svojoj potrošačkoj svakodnevnici. Kao da smo ovisni o sustavu koji nas uništava i spremni ignorirati destruktivnost sustava dok je ne osjetimo na vlastitoj koži. Problem je što je sustav od nas načinio debelokošce koji će igrati unaprijed dodijeljene uloge i koji sve rjeđe pokazuju emocije.

Stanley Cohen je, istražujući našu sklonost da žmirimo pred očitim činjenicama, napisao knjigu Stanje negiranja (2001) u kojoj se uglavnom bavio ignoriranjem patnje drugih ljudi pored nas. Cohen je izdvojio tri vrste negiranja:

1. Doslovno negiranje

Skloni smo tome u rijetkim situacijama, kada baš nešto nikako ne želimo priznati čak niti samima sebi, često kod nasilja u obitelji ili ignoriranja da jedan od članova ima problema s ovisnošću.

2. Interpretativno negiranje

Ovdje priznajemo postojanje problema, ali mu dajemo drugačiju interpretaciju. Drugačijim interpretiranjem ne koristimo se kako bi negirali problem, već smanjili vlastitu odgovornost verbalno-kognitivnim smicalicama.

3. Implikativno negiranje

Također priznajemo problem, ali nismo u stanju prepoznati njegovu važnost i potrebu da reagiramo. Iz priznavanja problema tražimo izlaz tako da mu dajemo drugačije značenje.

Za temu knjige možemo navesti primjere negiranja kojima svatko od nas pribjegava. Dapače, budući da se radi o potrebi da našu individualnu svijest i znanje prebacimo u djelovanje na opće i globalne probleme i prepreke, dodatno nam cijeli prelazak otežavaju i neki drugi fenomeni koji se javljaju u društvu kao što je poznati “efekt promatrača”. S obzirom da je cijeli svijet zahvaćen problemima destruktivnog ekonomskog sustava koji se temelji na pravocrtnom rastu i gomilanju profita, klimatskim promjenama i uništavanja svjetskih ekosustava te ugrožavanjem osnovnih ljudskih prava, u globalnoj gomili ljudi pribjegavamo efektu pasivnog promatrača koji čeka da netko drugi nešto poduzme.

Uzmimo kao primjer ekološki otisak kojeg trebamo smanjiti. Možemo ga doslovno negirati i reći kako nas to zamara, kako to uopće nije tako i kako ekološki otisak niti ne postoji, već svi znamo kako postoji samo otisak cipela. Interpretativno negiranje bilo bi kada bismo priznali da nije baš fer to s ekološkim otiskom, ali su ljudi kojima krademo njihov biokapacitet sami krivi za svoj položaj jer nisu dovoljno radišni, skloni su korupciji, a i malo su divlji pa je i logično da su siromašni. I, molim te, kud baš od svih ljudi nađeš mene s tim gnjaviti, vidi samo susjeda Rasipnjikovića kakav auto ima i kako se oblači, pitaj njega prvo pa ako on nešto poduzme, onda ću ja vidjeti. Implikativno negiranje je najopakije i tu bismo moguće rekli kako je taj ekološki otisak problem, ali zar ne mislimo da je važnije zaustaviti glad u Africi ili smanjiti nezaposlenost u našoj zemlji ili….

Stvaranje stanja negiranja najefikasnija je prepreka za osvješćivanje želje za promjenom i usvajanjem novih znanja koja su nam potrebna za održivi razvoj. Tu smo se zacementirali u ponavljanju svakog dana bez podizanja pogleda i čekamo da se nešto dogodi samo od sebe ili da netko drugi pokrene val na kojem ćemo i mi zajahati. Negiranju smo svi skloni i ono često služi kao obrambena metoda koja je u nekim situacijama i razumljiva. Ono što je opasno kada negiranje postane obrazac ponašanja i kada postane dio naših najdubljih vrijednosti jest da je to najbolji način komuniciranja s okolinom. Time postavljamo naizgled uspješne zamke vlastitoj savjesti koju pokušavamo umiriti od čeprkanja po stvarnosti, ali dugoročno većina ljudi završi u dubokom stresu ili bolestima duše i tijela. Potrebu da na održiviji način razvijamo sami sebe i naša društva ne bismo smjeli ignorirati, stoga nam se potraga za osviještavanjem i znanjem predstavlja kao prvi korak prema održivom razvoju.