Ekološki otisak : kako je razvoj zgazio održivost | Dražen Šimleša

C) HRANA

 

Jedan od najvažnijih sektora za budućnost čovječanstva je proizvodnja hrane. Točnije, taj sektor je oduvijek bio najvažniji za čovječanstvo, jer se radi o proizvodnji energije potrebne nama da opstanemo.

Zato nam je važno prezentirati znanja i tehnologije koje nam mogu poslužiti za modele održivog razvoja kao alati proizvodnje dovoljnih količina hrane, a da se pri tome ne uništava okoliš i zdravlje ljudi.

Nadalje, ogromna potrošnja energije zbog transporta hrane kao alat nam nudi lokalno proizvedenu organsku hranu. Prednosti organske proizvodnje mogu se izgubiti ako se hrana transportira tisućama kilometara, zato je važno pronaći lokalne izvore hrane kao prvi korak za manji ekološki otisak. Ne treba, jasno, zanemariti niti ogromne financijske koristi za lokalnu zajednicu. Za svakih 100 dolara koje potrošimo kod lokalno upravljanog biznisa, posla i trgovine, 45 dolara ostaje u zajednici, dok u zajednici ostane svega 14 dolara kad je riječ o trgovačkim lancima. U tom se smislu kao odgovor na izoliranost i usamljenost globaliziranog umreženog svijeta javlja stvarno umrežavanje između živih ljudi na terenu, ponovno uspostavljanje te izgradnja povjerenja u lokalnim zajednicama i u najdubljim pričama razbijanje kapitalističkog odnosa između proizvođača i potrošača. Po čitavom svijetu niču tzv. organizirane zajednice kupaca hrane koji tragaju za lokalnim proizvođačima kako bi ih podržali, a sebi osigurali dobru hranu. Neovisno nalazimo li ih kao u Italiji pod imenom GAS (Gruppi di Acquisto Solidale – Grupe za solidarnu kupovinu) ili u SAD-u pod imenom CSA (Community Supported Agriculture – poljoprivreda podržana od zajednice), zapravo ih sve možemo shvatiti kao, premda neformalne, izrazito svjesne potrošačke zadruge ili kooperative koje područje hrane zajedno s farmerima ponovno vraćaju u svoje ruke. I trbuhe. Radi se o uzajamnoj suradnji lokalne zajednice koja kao svjesno organizirana potrošačka skupina podupire lokalne proizvođače hrane pristankom na kupovinu njihovih proizvoda. Ne samo da se daje pristanak, nego se on daje unaprijed. Pod tim mislimo da svaki potrošač prije početka sezone sadnje iznese svoje potrebe u hrani, te na temelju toga uplaćuje novac koji proizvođači procijene potrebnim za proizvodnju te hrane. Time se olakšava proizvodnja hrane malim proizvođačima, koji se vrlo teško nose s pritiskom velikih proizvođača i korporacija, jer ovi potonji mogu dati manju cijenu za svoje proizvode. U najdubljim pričama, razlika između proizvođača i potrošača dodatno se gubi pa ovi koji inače samo kupuju, ne samo da nadgledaju proizvodnju te su upućeni u sve sezonske poslove i eventualne probleme, nego vrlo često sudjeluju i kao ispomoć u proizvodnji vlastite hrane.

S obzirom na pozicioniranje većine potrošača u gradovima i na otisak koji oni čine za konzumiranje hrane, kao jedan od važnijih modela aktera za održivi razvoj u budućnosti će biti i korištenje gradskih i prigradskih površina za tu namjenu. FAO je 2005. godine objavio studiju u kojoj se ističe kako čak 700 milijuna ljudi dobiva hranu od urbanih i prigradskih farmi. Radi se svjetskom pokretu urbanih vrtlara i vrtlarki koji postižu velike uspjehe u gradovima širom svijeta, od Kube i Tanzanije do Kanade i SAD-a. Wayne Roberts iz Vijeća prehrambene politike Toronta ističe kako “urbana poljoprivreda postaje nova granica javnog zdravstva” (WWI, 2007: 53). Ne samo da narod proizvodi finu i zdravu hranu, nego urbani vrtovi imaju jak utjecaj na osjećaj pripadanja i zajedništva, toliko izgubljen u globaliziranim velikim gradovima, pa čak i utjecaj na smanjenje kriminalnih oblika ponašanja u kvartovima i naseljima.

Prije sam naveo kako hrana i transport imaju zajednički problem – od tisuća kilometara koji se zbog pravila globalne ekonomije trgovine nepotrebno nižu kako bi hrana stigla na naš stol do činjenice kako potrošači u bogatim državama više ne mogu kupiti osnovne živežne namirnice ako ne sjednu u automobil i odu u veliki supermarket. Prema britanskom Ministarstvu transporta, sustav narudžbe i dostave uštedio bi na transportu 70 posto potrošnje goriva individualnog odlaska u kupovinu (Monbiot, 2006). Dodatni razlog je što maloprodajni lanci 20-25 posto svoje energije potroše na struju, a gotovo 64 posto se potroši na hlađenje hladnjaka i klimatizaciju prostora pa se uslijed ljeta smrzavate ako želite kupiti jogurt (Monbiot, 2006).[47] Najbolja opcija bila bi kad bismo mogli pronaći lokalnu hranu koja je proizvedena ekološkim metodama. Ako ipak trebamo kupiti proizvod koji nije moguće nabaviti u našoj lokalnoj zajednici ili bioregiji, trebamo pokušati odabrati proizvode koji imaju etiketu “pravedne trgovine” (fair trade), gdje se osigurava veća količina profita od prodajne cijene nekog proizvoda izravnim proizvođačima. Važno je – proizvodi “pravedne trgovine” osiguravaju životna primanja za više od 5 milijuna ljudi iz 58 siromašnih zemalja. Umjesto da za nas šivaju tenisice u bijednim uvjetima ili prskaju cvijeće pola po sebi pola po zraku, unutar pravedne trgovine proizvode robu čijom kupovinom mi podržavamo njih.

Od količine hektara pod ekološkom poljoprivredom te certificiranog održivog šumarstva koje je na globalnoj razini 2005. godine iznosilo 51,2 milijuna hektara, važniji je podatak kako je na takvim farmama radilo čak 623.147 ljudi u 120 zemalja.

Uglavnom, nitko ne spori ogromne prednosti u zaštiti okoliša i zdravlja ljudi, te manje potrošnje resursa, no jedna od najvećih rasprava vodi se oko pitanja koliko u smislu prinosa organska poljoprivreda može biti konkurentna konvencionalnoj? Uglavnom se ističe kako organska poljoprivreda ne može dostići prinose konvencionalne poljoprivrede i u skladu s tim ne može nahraniti sve više rastuće stanovništvo. No, velik broj istraživanja na terenu to demantira (Vasilikiotis, 2006):

1. Sustav održive poljoprivrede na Sveučilištu Davis

Istraživanje je uspoređivalo četiri tipa poljoprivrede ovisno o rotiranju usjeva i unosu energije: sustav konvencionalne poljoprivrede s rotacijama svake dvije i svake četiri godine, sustav organske poljoprivrede i sustav proizvodnje hrane s malim unosom energije. Osmogodišnje istraživanje pokazalo je kako organska poljoprivreda i sustav s malim unosom energije imaju ravnopravan prinos u većini testiranih usjeva (rajčica, kukuruz, grah), a u određenim uvjetima i veće prinose. U početnim godinama prinosi iz konvencionalne poljoprivrede su veći, ali ta se prednost smanjuje kako se sustav organske poljoprivrede iz godine u godinu razvija i daje veće prinose.

2. Ispitivanje poljoprivrednih sustava na Institutu Rodale

Ispitivanje prinosa za usjeve soje i kukuruza počelo je 1981. godine, a uspoređivan je konvencionalni pristup s dva organska. U prvom organskom sustavu dušik se unosio u tlo tradicionalnim putem nanošenja stajnjaka – gnojiva koje se sastoji od životinjskog izmeta pomiješanog s organskim materijalom. U drugom sustavu dušik se unosio zelenom gnojidbom, dakle sadnjom biljaka koje daju tlu dušik te se onda njihovo korijenje zaore u tlo. Prinos kukuruza bio je isti u svim trima sustavima (manje od 1 posto razlike), ali su utjecaj na opterećenje okoliša i zagađenje bili za 60 posto veći u konvencionalnom sistemu. Također, tlo u konvencionalnom sustavu bilo je u gorem stanju što se tiče bioraznolikosti i kvalitete. Prinosi soje također su bili visoki u svim trima sustavima s bliskim prinosima. No, istraživanje je pokazalo različite rezultate 1999. godine, kada je bila velika suša u tom području i prinosi organskih sustava bili su gotovo duplo veći. Zaključak je bio kako je tome razlog što kroz određeni broj godina organski sistemi stvaraju održivije sustave koji puno više zadržavaju vlagu i općenito čine tlo kvalitetnijim.

3. Broadbalk eksperiment na Stanici za eksperimentiranje u Rothamstedu u Velikoj Britaniji

Riječ je o prostoru gdje se najduže istražuje u poljoprivredi, više od 150 godina. Tako se počelo i s usporedbom organskog pristupa gnojenjem životinjskim stajnjakom i konvencionalnog pristupa gdje se gnoji kemijskim sintetičkim sredstvima. Prinosi pšenice bili su neznatno veći u organskom pristupu, a kao i u prethodnim slučajevima i ovdje je kvaliteta tla nakon nekoliko godina bila osjetno veća u organskom sustavu.

4. Istraživanje šest sveučilišta iz središnjih saveznih država SAD-a gdje se proizvodi najviše hrane

To je istraživanje trajalo od 1978. godine, a ispitivali su se prinosi žitarica i soje. Ni u jednom slučaju prinosi s organskih polja nisu bili manji, a u nekim slučajevima bili su i veći, posebno ako je godina bila sušna.

5. Istraživanje na farmama u Kaliforniji

Riječ je o istraživanju na više od 20 farmi u Kaliforniji na kojima se proizvodila rajčica. Rezultati u prinosima bili su slični, ali se i ovdje uočila značajnija kvaliteta tla na organskim farmama u pogledu prisutnosti ugljika i dušika. Konvencionalne farme morale su iz godine u godinu unositi sve veće količine umjetnih kemijskih gnojiva kako bi održale potrebne količine tih elemenata.

Jules Pretty i Rachel Hine iz organizacije Centre for Environment and Society, analizirajući podatke 9 milijuna farmera iz 52 zemlje, zaključili su kako organska poljoprivreda može konkurirati konvencionalnoj u prinosima. Pri tome su izdvojili četiri održive metode koje su se najčešće spominjale kao presudne:

• Kompostiranje i unošenje humusa na tlo,
• Rotiranje kultura i plodored,
• Zelena gnojidba – korištenje leguminoza, grahorica i ostalih biljaka koje na sebe fiksiraju dušik te ga na taj način unose u tlo,
• Miješane kulture – sadnja vrsta koje štite jedna drugu zajedno (Haggis, 2007).

Ova nam istraživanja pokazuju kako je konvencionalna poljoprivreda potpuno nesposobna proizvesti dovoljne količine hrane ako se oteža i smanji unos kemijskih sintetičkih gnojiva. Istraživanje na Sveučilištu Davis pokazalo je kako bi u tom slučaju prinos opao za 36 posto. Znamo koliko je proizvodnja kemijskih sintetičkih gnojiva ovisna o unosu jeftinih fosilnih goriva, što će biti sve teže osigurati. Također, u ocjenjivanju prinosa konvencionalnog pristupa, rijetko se uračunaju vanjski troškovi koje takav pristup donese, kao što su zagađenje vode, tla i zraka. Nesposobnost moderne poljoprivrede da nas dugoročno kvalitetno prehrani bez daljnjeg uništavanja ekosustava i planeta očitana je i u šestogodišnjem istraživanju UN-a (2008) Agriculture at a Crossroads.

Dodatno, premda slabo razmatrano u literaturi i medijima, pojam vitalnosti hrane označava energetsku vrijednost hrane koju jedemo, količinu važnih elemenata i sastojaka. Konvencionalna poljoprivreda proizvodi hranu koja ima slabu vitalnost, a to znači da čak niti velike količine hrane kakva se konzumira u bogatim društvima ne donose dovoljnu količinu vitamina i potrebnih minerala. Zato imamo čitavu paletu potrebnih sastojaka i dodataka upakiranih u tablete.

Unatoč očito neutemeljenim kritikama o manjim prinosima, tržište organskom hranom godišnje raste 30 posto. To pretvara organsku proizvodnju hrane u isplativ biznis, pa čak i supermarketi čine veliki pritisak na proizvodnju zahtijevajući brži dolazak većih količina robe na police. Jasno, to uzrokuje smanjenje kvalitete organske hrane, pa čak po nekim svjedočenjima i smanjenje standarda za certificiranje.

Riječ je o nastavku shvaćanja hrane kao robe, ovog puta organske, koja je započela svoj razvoj upravo iz suprotnih motiva. Nije bez razloga i sve češći odlazak proizvodnje organske hrane u zemlje gdje je jeftinija radna snaga kao što su Meksiko i Kina. Time se jasnije pokazuje namjera ne da se zaštiti okoliš ili ojača lokalna zajednica proizvodnjom zdrave hrane, već da se minimaliziraju troškovi proizvodnje te ostvari dodatna zarada na prodaji skupe organske hrane. To je ujedno pokazatelj kako mnogi vide organsku hranu kao trgovinsku robu, a ne životnu potrebu i opredjeljenje.

Taj je pritisak doveo i do pogoršanja socijalne dimenzije u sektoru organske proizvodnje hrane. Istraživanje provedeno u SAD-u pokazalo je kako na većini velikih farmi na kojima se proizvodi organska hrana, odnos prema radnicama i radnicima nije ništa bolji od iskorištavanja i diskriminacije na velikim konvencionalnim farmama. Sve što je veliko teško je održivo, neovisno govorimo li o ekološkoj, socijalnoj ili ekonomskoj održivosti.[48] Farmer Jim Cochran lijepo je zaključio: “Svi se brinu kako se tretiraju kukci, ali nikoga nije briga kako se tretiraju radnici” (Mark, 2006). Njegova Swanton Berry Farm bila je prva organska farma u Kaliforniji koja je potpisala ugovor sa sindikatom United Farm Workers.[49]

Iz do sada izrečenog o ogromnoj potrošnji energije u konvencionalnoj poljoprivredi, podaci za organsku proizvodnju hrane pokazuju još jednu važnost, posebno u godinama koje dolaze, sa sve većim cijenama fosilnih energenata i u kontekstu potrebe za smanjenjem ekološkog otiska. Na organskim proizvodima moguće je uštedjeti i do 65 posto energije, najviše zbog nekorištenja umjetnih gnojiva (Whitefi eld, 2004).[50]

U Švedskoj je unutar istraživanja o razlikama između organskog i masovnog industrijaliziranog uzgoja goveda, ustanovljeno kako organski uzgoj prirodnom prehranom i držanjem goveda na pašnjacima emitira 40 posto manje stakleničkih plinova i troši 85 posto manje energije (Fanelli, 2007). Za proizvesti 1 kilogram žitarice konvencionalnom metodom potrebno je 0,4 kWh energije, a organskom poljoprivredom 0,072 kWh energije. Masovna proizvodnja mlijeka troši tri i pol puta više energije od organske proizvodnje (Haggis, 2007).

Još jedan važan razlog zbog kojega bismo trebali podržati ekološku proizvodnju hrane je povećanje broja zaposlenih u našoj zajednici. U istraživanju koje je proveo Soil Association pokazano je kako u Velikoj Britaniji organska poljoprivreda stvara 32 posto više poslova nego konvencionalna poljoprivreda. U smislu održivog razvoja male farme i mali proizvođači hrane iznimno su nam važni kao uspješni modeli, jer po jedinici površine imaju veći prinos od velikih farmi. Peter Rosset iz organizacije Food First, ističe kako se najproduktivnija farma prostire na 10-25 hektara, dok je farmom veće površine prilično teško održivo gospodariti.

Objasnili smo dva najvažnija koraka koja trebamo napraviti na osobnoj razini ako želimo smanjiti ekološki otisak u području hrane. Drugi se nadovezuju na ta dva osnovna. Primjerice, ako jedemo sezonsku hranu znači da će ona biti lokalnog porijekla, a uglavnom ćemo je, budući da će biti svježa, u tom slučaju i kuhati. Hrana koja je već pripremljena ili polupripremljena iznimno je nezdrava, a u njoj su gotovo iscijeđeni svi vitalni dijelovi koji su nam iz hrane potrebni. Kao da žvačemo nekakvu smjesu da popunimo prazninu u našem želucu. Našem tijelu i općem stanju organizma potrebno je nešto bolje.

U knjizi se nisam mislio previše udubljivati u izravne analize zašto je potrebno smanjiti količinu mesa koju konzumiramo ako ga se nismo spremni potpuno odreći iz etičkih razloga. Proizvodnja mesa je danas jedna od destruktivnijih radnji po okoliš i klimu. Ekološki otisak nam to zorno pokazuje s iznesenim podacima kako nam je za prehranu baziranu na velikom unosu mesnih proizvoda unaprijed otisak veći za preko 2,5 puta od osobe čija prehrana je bazirana na unosu biljnih proizvoda.

 

 

BILJEŠKE

[47] Odnosi se na veletrgovine u Britaniji, ali je slično i u drugim zemljama budući da veletrgovine izgledaju i funkcioniraju prilično slično.

[48] Tužno je i da su potrošači sve manje zainteresirani za uvjete u kojima rade ljudi koji za njih proizvode robu i usluge. Prema istraživanju koje je vodio Phil Howard s UC – Santa Cruza, potrošači su smjestili radnička prava tek na peto mjesto vlastitih prioriteta vezanih za prehrambenu proizvodnju. Radnici su tako pali čak iza prava životinja koje su ulovile četvrto mjesto. Kalifornijski institut za ruralne studije pobrojao je u svom istraživanju nekoliko jeftinih mogućnosti za poboljšanje radnih uvjeta na farmama.

[49] Čak je i danas jedina farma u Kaliforniji koja ima kolektivni ugovor koji propisuje sve: od plaća, preko medicinskog i mirovinskog osiguranja do godišnjih odmora. Kada radnici odrade 500 sati na farmi, u mogućnosti su početi s kupovanjem dionica farme te tako postati suvlasnici. Takva predanost zadovoljenju socijalne dimenzije rezultira s 15 posto većim cijenama od drugih organskih farmera.

[50] 80 posto svjetske emisije N2O također potječe od poljoprivrede – od umjetnih gnojiva. Godišnje se proizvede 150 milijuna tona umjetnog gnojiva, što je jednako ukupnoj količini koju ekosustavi proizvedu kroz prirodne procese.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.