Ekološki otisak : kako je razvoj zgazio održivost | Dražen Šimleša

2.3. GDJE SE S LAKOĆOM KVALITETNO ŽIVI?

I ekološki otisak i indeks ljudskog razvoja daju nam dobar pregled onoga što mjere. Ekološki otisak i indeks ljudskog razvoja ne pokrivaju sva područja održivog razvoja i ne daju potpunu sliku. Zato je super kombinirati ih i staviti na jedno mjesto. Važan dio knjige daje nam odgovor na pitanje postoji li danas država u kojoj je ostvaren visok indeks ljudskog razvoja, a da se to dogodilo i događa u okvirima biokapaciteta te države i planeta?

Trebamo spomenuti da su autori ekološkog otiska odrana shvatili kako ekološki otisak ima manu “neočitavanja” kvalitete života određenog stanovništva, te su navodili indikatore koji mjere kvalitetu života i na temelju tih podataka vizionirali mogućnosti koje stoje pred svakim društvom.

Kada spojimo ekološki otisak i HDI dobivamo četiri moguća scenarija (Chambers, Simmons i Wackernagel, 2004):

• zemlja je zadovoljila kvalitetu života, ali po cijenu pretjeranog iskorištavanja vlastitih i tuđih prirodnih resursa (primjer bogatih, ekonomski razvijenih država);
• zemlja nije zadovoljila određenu razinu kvalitete života, a sačuvala je prirodne resurse (karakteristično za pojedine zemlje Južne Amerike);
• zemlja nije zadovoljila određenu razinu kvalitete života, a nije niti sačuvala prirodne resurse (mnoge zemlje Afrike);
• zemlja je zadovoljila određenu kvalitetu života i sačuvala je prirodne resurse (hm?).

Pogledajmo kakav raspored imamo kada usporedimo položaj država u odnosu na oba indikatora:

Vodoravna crta granica je globalnog održivog ekološkog otiska od 1,8 gha. Države iznad crte imaju neodrživ ekološki otisak, države ispod crte imaju ekološki otisak unutar granica održivosti. Okomita crta granica je zadovoljenja visokog društvenog razvoja od 0,8 gha. Države desno od crte imaju visok društveni razvoj, a države lijevo od crte nemaju. Ovaj grafikon u analitičkom smislu možemo smatrati temeljnim dijelom rada. On nam prilično brutalno govori o podijeljenosti današnjeg svijeta, a i o golemim koracima i odlukama koje stoje pred nama ako želimo krenuti s iskrenim pristupom održivosti. Sve zemlje koje imaju zadovoljavajući HDI, imaju prevelik ekološki otisak u globalnim hektarima. Većina ne samo da iskorištava prirodne resurse siromašnih, upravo onih koji nemaju zadovoljavajući HDI, već prekoračuju limite biokapaciteta i unutar granica vlastitog teritorija pa se i tu nalaze u ekološkom minusu. S druge strane, postoji čitav niz zemalja koje imaju održiv ekološki otisak, ali kvaliteta života stanovništva ispod je svih pristojnih razina, stoga to ne možemo smatrati održivim. Grafikon nas treba zabrinuti, jer nam pokazuje veliku prazninu unutar pravokutnika koji bi trebao spojiti održivi ekološki otisak i visoki indeks ljudskog razvoja. Tek je nekoliko malih točkica koje dolaze iz Latinske Amerike i Karipskih otočja uspjelo doći na rub tog područja, na samu granicu poštivanja potrošnje resursa i energije te visokih razina kvalitete života. Možemo tu izdvojiti Peru s ekološkim otiskom od 1,8 i indeksom ljudskog razvoja 0,806 ili Ekvador s ekološkim otiskom 1,9 gha i indeksom ljudskog razvoja 0,806. Dok ne treba biti previše sumnjičav kako životni stil većine stanovnika većine latinoameričkih zemalja ne ide preko održivosti biokapaciteta planeta, treba naglasiti kako su obje zemlje na samom rubu između srednjeg i visokog društvenog razvoja. I sam UN je u svojim izvještajima odvojio države iz gornjeg ranga visoke društvene razvijenosti, gdje je pozicionirano 38 država, s onima koje su dobile rezultat preko 0,8 gha, ali su se poredale ispod. Tako su primjerice Peru i Ekvador pozicionirani na 78. odnosno 80. mjestu, a već tri mjesta niže počinje rang srednjeg društvenog razvoja. Zato treba pomnije iščitavati puke brojke i zapravo je nejasno zašto države nisu poredane u više rangova, a ne samo tri, jer bismo površno gledano mogli istovremeno i Norvešku i Kolumbiju hvaliti kako su ostvarile visok indeks društvenog razvoja.

Državama koje su se približile pravokutniku koji spaja ekološki otisak i indeks ljudskog razvoja treba odati priznanje, jer kriteriji koje koristimo u računanju ova dva indikatora nisu zanemarivi, a posebno to vrijedi za Peru i Ekvador koji su još i u ekološkom plusu, znači imaju manji otisak od iznimno bogatog biokapaciteta koji nastanjuju, uz napomenu kako taj kapacitet, posebno u vidu hrane i šuma, koristi cijeli svijet, ponajviše bogate i potrošačke zemlje.

Pozitivno je što na globalnoj razini možemo uočiti trendove kontinuiranog rasta u kategorijama koje mjere društveni razvoj. No, situacija s ekološkim otiskom stoji nažalost drugačije, jer kod skoro svih zemalja zadnjih godina možemo iščitati značajni rast ekološkog otiska i opadanje snage biokapaciteta, a to vrijedi i za spomenute države. Posebno užasne priče dolaze iz Perua koji je očito odlučio uništiti svoj biokapacitet u ime drugih osvajača. Peruanska vlada dala je posve nekontrolirano naftnim korporacijama ugovore za istraživanja u svojim tropskim šumama. Trenutno u peruanskom dijelu Amazone naftne korporacije obavljaju istraživanja na gotovo 40 milijuna hektara. Samo za naftu odobreno je 39 koncesija, od čega 31 u zadnje tri godine. S obzirom na to da se radi o područjima koja nastanjuje brojno urođeničko i autohtono stanovništvo, ovakva politika peruanske vlade uzrokuje i kršenja ljudskih prava tih skupina. Nestade održivi razvoj jednim potezom na papiru, jednom slijepom političkom odlukom.

Na ovaj se način možemo suočiti s bolnom istinom našeg današnjeg razvoja, a ta je kako dosad nismo bili u stanju zadovoljiti ili osigurati društveni razvoj, a da to ne učinimo na štetu biokapaciteta drugih država i cijelog planeta.

To nam daje upozoravajuće poruke što se tiče stanja i trendova indikatora kojima možemo mjeriti održivi razvoj na globalnoj razini. Ni indeks ljudskog razvoja niti ekološki otisak nisu indikatori koje je lako promijeniti, posebno u kratkom razdoblju koje je obilježeno već započetim trendovima.

Predviđanja UN-a ističu da bismo do 2050. godine mogli zahtijevati od prirode dvostruko više nego što ona može regenerirati.

Ekološki otisak ne prognozira budućnost, nego nas upozorava na sadašnjost. No, ujedno je i alat, pa njegovim izračunom dobivamo smjerove i modele koje bismo trebali slijediti ako želimo osnažiti našu održivost. Pitanje je imamo li mi dovoljno ljudskog potencijala da te alate koristimo?