Ekološki otisak : kako je razvoj zgazio održivost | Dražen Šimleša

2.2. KOLIKO KOŠTA KVALITETAN ŽIVOT?

Indeks ljudskog razvoja (Human Development Index – HDI) mjeri kvalitetu života u nekom društvu, a razvijen je unutar UN-ovog Programa za razvoj (UNDP). Od 1990. godine objavljuju se godišnji izvještaji Human Development Report i, pored pregleda općeg razvoja nekog društva, specifično je što svaki izvještaj ima fokus na određenu temu. Amartya Sen, jedan od autora indeksa, kaže: “Razvoj možemo shvaćati kao proces širenja stvarnih sloboda u kojima ljudi uživaju” (HDR, 2006: 23). Drugi sukreator indeksa, Mahbub ul Haq, na tragu naše knjige ističe kako je “glavni cilj razvoja omogućiti okoliš u kojem ljudi mogu dugo, zdravo i kreativno živjeti” (HDR 2006: 263). Ova dva pogleda dobro oslikavaju pozadinu potrage za kvalitetom života koja ne rastura planet prevelikim ekološkim otiskom.

Upitan je uopće naš široko prihvaćen način kako ocjenjujemo napredak i prosperitet nekog društva. Danas je to najčešće iznad bruto društvenog proizvoda (BDP) koji uporno opstaje temeljnom odrednicom uspjeha određene zemlje. BDP se mjeri kao vrijednost proizvedenih dobara i usluga u nekoj ekonomiji. BDP zapravo računa količinu tokova novca u godini dana. No upravo se tu javlja problem “podcijenjenosti” prirode i resursa pa i kvalitete života ljudi u odnosu na profit. BDP će računati kao pozitivne mnoge proizvode i usluge, odnosno događaje i situacije koje zasigurno ne povećavaju kvalitetu života ljudi na nekom području. Na ekološke nepogode kao što su izljevi nafte iz tankera u more, nepogode u socijalnoj dimenziji društva kao što su kriminal ili liječenje teških bolesti, ekonomija gleda kao na plus, jer u računanju BDP-a donose potrošnju novca. No, rijetki bi se složili da se time povećava kvaliteta života ljudi, osim onih koji na tome ostvaruju ogromne profite. Kada bi primjerice neka država posjekla svoje šume i pretvorila ih u trupce i drvo za prodaju, zaradila bi puno novaca i njen BDP bi porastao, no kakve bi to dugoročne posljedice ostavilo za ljude?

Umjesto da se razvoj određuje isključivo ekonomskim kretanjima preko BDP-a, indeks ljudskog razvoja balansira utjecaj ekonomije u odnosu na druge važne dimenzije nekog društva koje govore o kvaliteti života stanovnika. Kao što nam ekološki otisak pokriva odnos prema okolišu, indeks ljudskog razvoja pokriva socijalnu i ekonomsku dimenziju u nekom društvu, pa kombinacijom ova dva indikatora pokrivamo sva tri nosiva stupa održivog razvoja (okoliš, društvo, ekonomija).

HDI je indikator koji u sebi kombinira rezultate triju područja, čime mjeri kvalitetu života u nekom društvu:

1. mogućnost dugog i zdravog života (mjereno prosječnom životnom dobi);
2. mogućnost edukacije (mjereno stupnjem pismenosti odraslih, dvije trećine čine indikatori edukacije, a jednu trećinu stupanj upisanih u primarnu, sekundarnu i tercijarnu razinu obrazovnog sustava);
3. mogućnost pristojnih uvjeta za život (BDP po glavi stanovnika mjeren paritetom kupovne moći – PPP).

HDI je zbroj spomenutih triju indikatora.

Na ovaj se način ne zanemaruje utjecaj ekonomskog stanja, niti neke pojedine osobe ili društva, ali se u konačni indikator uključuju dimenzije koje puki ekonomski obrazac često previđa kao važne. Premda veća primanja i ekonomski rast često vode i do boljih životnih uvjeta, moguće je da pojedina država ima visok BDP, ali relativno niži HDI, i obrnuto. Primjerice, Hrvatska ima gotovo duplo manji BDP po glavi stanovnika u PPP-u u odnosu na Bahrein (16.027:29.723), ali na konačnoj ljestvici indeksa ljudskog razvoja mala je razlika. Bahrein je na 39., a Hrvatska na 45 mjestu.

Time si zapravo postavljamo najvažnije pitanje – u što države ulažu zarađeni novac? Nekima edukacija i zdravstvo nisu pri vrhu prioriteta. Preciznije, neke zemlje su uspješnije u pretvaranju bogatstva u zdraviji, duži i kvalitetniji život za većinu stanovništva. Etiopija potroši na vojsku 10 puta više nego na zaštitu vode i razvoj vodno-opskrbnog sustava te sustava kanalizacije, a Pakistan čak 47 puta više. Jasno da nije zanemarivo koliko je negdje novaca, ali kvaliteta života je više stvar političke odluke, a ne ekonomskog bogatstva ili siromaštva neke zemlje.[26]

Što se tiče računanja pristojnih uvjeta za život, odnosno ekonomskog dijela indeksa, dugujem objašnjenje za paritet kupovne moći kojim se to područje mjeri. Paritet kupovne moći je metoda uspostavljanja odnosa između dviju ili više valuta pomoću vrijednosti košarice životnih troškova. U tom smislu smatra se kako daje realniju sliku ekonomskog stanja u pojedinoj zemlji od izlistavanja puke zarade. Također, paritet kupovne moći ide u suprotnom smjeru od rangiranja zemalja preko odnosa valuta na tečajevima što se koristi u rangiranju zemalja po BDP-u. Na primjer, dolar potrošen u Kini kupit će više nego dolar potrošen u SAD-u, odnosno više će potrebnih namirnica stati u košaricu.

Kao mjera ekonomskog stanja ni paritet kupovne moći nije bez mana. Kritičari ističu kako PPP može imati problema u realnom prikazu odnosa ekonomskog stanja između pojedinih zemalja, jer ljudi u različitim zemljama konzumiraju različite proizvode i usluge, pa se postavlja pitanje uspoređivanja košarice s istim proizvodima za cijeli svijet. Ono što se u nekoj kulturi smatra poželjnim (vrsta hrane, oblik zabave, određene usluge), u nekoj drugoj kulturi može se smatrati neatraktivnim pa ljudi ne konzumiraju takve proizvode i usluge zbog kulturnih razlika, a ne zbog njihove cijene. Time uspoređivanje košarica može dati nepotpune i nerelevantne rezultate. Nadalje, znanstvenici Sanjay Reddy s Columbia Universityja i i Thomas Pogge s Yalea ističu kako uopće nije ispravno uspoređivati cijene osnovnih namirnica i usluga između pojedinih zemalja, jer su usluge u siromašnijim zemljama jeftinije od usluga u bogatijim zemljama. Zbog toga su mnogi zaključili kako unatoč pokušaju balansiranja, i u ovom indeksu ekonomija igra najznačajniju ulogu.[27]

Ove nam dvojbe samo dokazuju kako je teško mjeriti ekonomsko stanje različitih država, posebno raditi usporedbe između njih. HDI nije bez mana i možda je simpatično primijetiti kako je Island kao dugogodišnji prvak na listi država s najkvalitetnije uređenim društvom 2008. godine završio u teškoj ekonomskoj krizi, bankrotu najvažnijih banaka i uzimanju kredita od MMF-a i nordijskih država.

Kao što ekološki otisak ne uključuje sve oblike pritiska na okoliš i planet, tako niti HDI ne uključuje u svoj završni rezultat sve oblike socijalnih prava i dostignuća. U tom smislu HDI nije sveobuhvatan indeks kvalitete ljudskog života. Ipak, smatram kako njihova kombinacija i nadopunjavanje može dati dobar pregled održivog razvoja u nekom društvu uz dužan oprez i daljnja istraživanja.

Treba dublje analizirati pojedine indikatore unutar indeksa kako bismo precizno uočili gdje bilježimo napredak, a gdje nazadujemo. Primjerice, kupovna moć u mnogim zemljama u razvoju raste, ali smrtnost djece ispod pet godina također je u porastu kada je stavimo u odnos sa stanjem najbogatijih zemalja OECD-a. Sa sigurnošću možemo ustvrditi da smrtnost djece, kao niti jedan drugi indikator, pokazuje kako ekonomski rast ne mora biti povezan s rastom kvalitete života.

HDI iznad 0,8 smatra se indeksom visokog društvenog razvoja. Ispod 0,8 sve do 0,5 smatra se postignućem srednjeg društvenog razvoja, a ispod 0,5 slabim društvenim razvojem. Visok HDI imaju uglavnom zemlje Sjeverne Amerike, Europe te, očekivano, zemlje poput Australije, Japana, i još nekoliko u Južnoj Americi. U Izvještaju o društvenom razvoju 2009. godine prvih pet mjesta su zauzele Norveška, Australija, Island, Kanada i Irska. Srednji HDI ima većina zemalja Južne Amerike i Azije. Najmanji HDI gotovo je u potpunosti rezerviran za zemlje Afrike, što se vidi iz karte:

Ciljevi koje je potrebno zadovoljiti unutar indeksa ljudskog razvoja bliski su Milenijskim razvojnim ciljevima UN-a, tako da danas oni čine sastavni dio Izvještaja o ljudskom razvoju. Čak 180 svjetskih lidera u rujnu 2000. godine potpisalo je osam Milenijskih razvojnih ciljeva koje do 2015. godine treba ispuniti najmanje u 50-postotnoj, a neke i u većoj mjeri. S obzirom na to da smo sada prešli dvije trećine puta, možemo pogledati dokle se stiglo s ciljevima po zadnjem izvještaju (UN, 2008):

1. Iskorijeniti ekstremno siromaštvo i glad

Milenijski cilj zahtijeva do 2015. godine smanjenje broja ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu (s manje od jednog dolara na dan) za pola.

Ističe se kako će uz nastavak sadašnjih trendova cilj biti ispunjen, osim u Zapadnoj Aziji gdje je broj ekstremno siromašnih osoba čak povećan, te u subsaharskoj Africi, premda je po pokazateljima UN-a ondje opao broj ekstremno siromašnih osoba. Broj siromašnih ljudi koji žive s manje od jednog dolara na dan od 1990. godine naovamo smanjio se s 28 posto na 21 posto u odnosu na broj stanovnika na planetu. Tim podacima hvale se mnoge institucije, od UN-a do Svjetske banke. Uglavnom se to smanjenje zahvaljuje kretanjima u Kini i Indiji. Službene statistike navode 1,1 milijardu ljudi u ekstremnom siromaštvu koji žive s manje od jednog dolara na dan.

No, postoji i sljedeća kategorija unutar koje su oni koji raspolažu s manje od dva dolara na dan, gdje se nalazi 2,8 milijarde ljudi. Prilično je nejasno kako netko sa dva pa i više dolara na dan može zadovoljiti osnovne životne potrebe. U svijetu čak 80 posto stanovništva živi s manje od 10 dolara na dan. Posebno nas treba zabrinuti stanje s pothranjenom djecom uzrasta ispod pet godina. Premda je od 1990. godine njihov broj smanjen za petinu na globalnom nivou, pojedine regije poput Južne Azije i subsaharske Afrike bilježe rast. Ako se sadašnji trendovi nastave, Milenijski razvojni cilj koji se tiče djece i pothranjenosti bit će promašen u odnosu na 30 milijuna djece.

Zadovoljenje ovog cilja ugrožava svjetska ekonomska kriza i rast cijena osnovnih prehrambenih proizvoda što je uzrokovalo da broj gladnih premaši milijardu ljudi 2009. godine, a 27 milijuna ljudi je izgubilo posao.

Problem koji se u Milenijskim razvojnim ciljevima spominje ne kao cilj, već se priznaje njegovo postojanje i utjecaj na današnja društva, ogromni je rast socijalnih nejednakosti gotovo u svim zemljama. Krajem 2006. godine 2 posto stanovništva posjedovalo je 50 posto svjetskog bogatstva.

2. Osigurati univerzalnu osnovnu edukaciju

Cilj je do 2015. godine osigurati mogućnost završetka primarne edukacije za svakog dječaka i djevojčicu. Edukacija ljudi treba služiti opremanju potrebnim informacijama i znanjem o suvremenom svijetu, a pristup kvalitetnom obrazovanju povezan je s pravom na zdrav život, jednakopravnost i osnaživanje, posebno manjinskih skupina u društvu i onih koje nemaju moć.

Pismenost odraslih od 1990. godine porasla je sa 75 na 82 posto, smanjivši na globalnoj razini broj nepismenih ljudi za 100 milijuna. I broj djece upisane u osnovnu školu porastao je od 1990. godine i sada za zemlje u razvoju iznosi preko 90 posto, osim u subsaharskoj Africi.

Još je uvijek 73 milijuna djece izvan školskih klupa, od čega je 55 posto djevojčica. U zemljama u razvoju svako peto dijete nakon nekog vremena napusti školu, a također je prilično slab i postotak djece koja nastavljaju školovanje kroz sekundarno obrazovanje. Najugroženija su djeca iz siromašnih obitelji i ruralnih područja.

3. Promovirati rodnu ravnopravnost i ojačati položaj žena

Zadovoljenje ovog cilja nemoguće je bez zadovoljenja prethodnog. Vidjeli smo i prije da djevojčice slabije ulaze u sustav primarnog obrazovanja. Ovdje je cilj eliminirati rodnu neravnopravnost u osnovnom i sekundarnom obrazovanju do 2005. godine, a u cjelokupnom obrazovanju do 2015. godine.

Na nizu primjera iz cijelog svijeta dokazano je kako omogućavanje pristupa obrazovnom sustavu osobama ženskog spola utječe i na njihovu veću ravnopravnost i položaj u društvu. Posebno je to važno za osiguravanje ekonomske neovisnosti. No za razliku od prethodnog cilja, ovdje napredak ide osjetno sporije. Žene i dalje sudjeluju u kategoriji nepismenih s dvije trećine, isto kao i 1990. godine te obavljaju 60 posto neplaćenih poslova. Ostvarenje ovog cilja najavljivano je krajnje pompozno do 2005. godine, što se nije ispunilo pa se sada kao granica ističe 2015. godina.

4. Smanjiti smrtnost djece

Cilj je smanjiti smrtnost djece ispod pet godina za dvije trećine do 2015. godine. Već je istaknuto kako se u velikom broju zemalja u razvoju ovaj cilj sve teže zadovoljava s obzirom na ekonomsku krizu. Podaci za 2006. godinu ističu kako je to prva godina tijekom koje je manje od 10 milijuna djece ispod pet godina umrlo od izlječivih bolesti, ali je i ta brojka zastrašujuća, pogotovo što su gotovo uvijek u pitanju rješivi uzroci kao što su neke zarazne bolesti, pothranjenost ili nedostupnost pitke vode i kvalitetnih sanitarnih uvjeta.

5. Poboljšati zdravlje majki

Cilj je smanjiti smrtnost majki pri porodu za tri četvrtine do 2015. godine.

Još uvijek više od 500.000 žena godišnje umre zbog komplikacija u trudnoći ili pri porodu, uglavnom u subsaharskoj Africi i Južnoj Aziji. Upravo su to i regije s najmanjim broj osposobljenog zdravstvenog osoblja, odnosno regije gdje je zdravstvena skrb slabija nego u ostatku svijeta. Unatoč napretku u drugim regijama, na globalnoj razini po sadašnjim trendovima niti ovaj cilj neće biti ispunjen. Zanimljivo je kako je bolja skrb za majke uvijek povezana i s većom dostupnošću edukacije za žene. To se jasno onda povezuje i s manjim postotkom trudnoća u ranoj dobi žena, kada su još djevojke. Zemlje koje imaju visok postotak izrazito mladih majki, imaju i veći postotak smrtnosti u trudnoći i pri porodu.

6. Borba protiv AIDS-a, malarije i drugih zaraznih bolesti

Plan je zaustaviti širenje AIDS-a i drugih najtežih zaraznih bolesti do 2015. godine. Napori za zaustavljanje širenja AIDS-a donijeli su 2007. godine smanjenje oboljelih i umrlih, mada u mnogim državama broj oboljelih i dalje razara društvo. Sa druge strane, produžio se životni vijek oboljelih pa i tu treba dublje istražiti puku statistiku. 2007. godine 33 milijuna ljudi živjelo je s virusom HIV-a, a dva milijuna je umrlo. Najveći broj zaraženih živi u subsaharskoj Africi, ali je najveći porast oboljenja zabilježen u Istočnoj Aziji i zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Trenutno svjedočimo i “feminizaciji” epidemije HIV-a i značajnom porastu zaraze među populacijom žena. Mnogi koji trebaju lijekove nemaju novca, pa ako se nastave sadašnji trendovi, broj novozaraženih koji trebaju lijekove kretat će se brže od broja oboljelih koji ih primaju.

Određeni uspjesi bilježe se u borbi protiv širenja malarije, ali će biti potrebni dodatni napori ako će se htjeti zadovoljiti ciljevi.[28] Broj oboljelih od tuberkuloze u odnosu na broj stanovnika je u padu, ali ako se uračuna rast populacije i ovdje imamo povećanje broja novih slučajeva. U 2006. godini 1,7 milijuna ljudi umrlo je tuberkuloze.

S obzirom na sadašnje trendove, subsaharska regija i zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza neće ispuniti cilj do 2015. godine.

7. Osigurati održivost okoliša

Cilj je zaustaviti uništavanje ekosustava i implementirati održivi razvoj u državne politike i programe. Unutar četverogodišnjeg istraživanja Millennium Ecosystem Assessment objavljenog 2006. godine, na kojem je radilo 1300 znanstvenika iz cijelog svijeta, zaključak je bio kako je od 24 glavna ekosustava na svijetu, u 15 već dosegnuto stanje iznad održivih granica. Posebno zabrinjava što je najveći gubitak u biološki najraznolikijim područjima.

Posebno važan cilj koji proizlazi iz osiguranja održivosti okoliša je smanjiti za pola broj ljudi koji nemaju pristup pitkoj vodi i kvalitetnim sanitarnim uvjetima. Sve je veći broj područja na planetu ozbiljno pogođenih nedostatkom dovoljnih količina vode za piće i ostale potrebe. Posebno će značajan utjecaj imati smanjenje dostupnosti vode u dvjema najmnogoljudnijim zemljama: Kini i Indiji. Odmah iza njih u ovu skupinu ubrajamo: Alžir, Egipat, Iran, Meksiko i Pakistan.

Trenutno je 1,1 milijarda ljudi bez adekvatnog pristupa pitkoj vodi, a 2,6 milijarda ljudi nema zadovoljavajuće sanitarne uvjete. Ako se trend iz ’90-ih nastavi, ovaj ćemo cilj promašiti za čak 600 milijuna ljudi.

Manje od jedan posto vode na planetu možemo koristiti za svoje potrebe pića, kuhanja, pranja, poljoprivrede i ostalog. Poljoprivreda od ukupne količine uzima čak 70 posto, industrija 20 posto, a kućanstva preostalih 10 posto. Unatoč ogromnoj važnosti u proizvodnji hrane, vodu u poljoprivredi koristimo neefikasno.

Još jedan cilj ovdje je poboljšati stanje za najmanje 100 milijuna urbanih stanovnika siromašnih četvrti do 2020. godine. UN ističe kako smo od 2008. godine po prvi put u ljudskoj povijesti zakoračili u svijet gdje većina čovječanstva živi u gradovima. Od toga čak milijarda ljudi živi u slamovima, dakle trećina urbane svjetske populacije (WWI, 2007).

8. Stvoriti globalno partnerstvo za razvoj

Ovaj se cilj nadovezuje na prvi, samo je fokus stavljen na političke i poslovne aktere. Dakle, cilj je razviti financijske i trgovinske sisteme koji su pravedni te usmjereni na smanjenje siromaštva. Možemo reći kako je bez ispunjenja ovog cilja teže ostvariti i ostalih sedam, jer ih je teško ostvariti bez iskrenog i predanog globalnog partnerstva za razvoj. Razvoj koji bi bio održiv u ekološkoj, pravedan u socijalnoj i balansiran u ekonomskoj dimenziji. U ovom trenutku ne naziru se takvi financijski i trgovinski sustavi, premda svijet vapi za njima. Nedovoljno je razvijena i koordinacija između najvažnijih međunarodnih tijela i agencija, nacionalnih vlada i lokalnih uprava, koje bi zajedno trebale raditi na stvaranju globalnog partnerstva za razvoj, odnosno na ispunjenju Milenijskih ciljeva (Ayre & Callway, 2005).

Slabo se napreduje i s potrebom smanjenja duga najsiromašnijim zemljama te ukidanjem bilateralnih dugova, na što se zemlje skupine G8 svake godine prigodničarski obavežu na sastancima, pa i dalje kroz dužničku krizu traje “tihi genocid” (Jensen, 2004). Međunarodna pomoć se od 2005. godine kontinuirano smanjuje.

I dalje opstaju visoke subvencije poljoprivrednom sektoru bogatih zemalja, što predstavlja još veću opasnost za siromašne od smanjenja humanitarne pomoći. Tako WTO kontinuirano i uspješno obavlja svoju ulogu sprječavanja pravednijih odnosa u trgovini. U srpnju 2006. godine propali su još jedni pregovori u WTO-u o daljnjoj liberalizaciji trgovine, jer bogate zemlje nisu htjele napustiti protekcionističku politiku vlastitih industrija i poljoprivrede. Dovoljno je reći kako su potpore i subvencije prehrambeno-korporativnom sektoru u bogatim država tri puta veće od ukupne međunarodne pomoći koju zapravo koriste za izvoz tih istih svojih proizvoda, samo upakiranih u humanitarnu formu. SAD svoju pomoć u hrani uvjetuje zahtjevom da najmanje tri četvrtine ukupne pomoći dolazi iz te države i da se prevozi njihovim brodovima, čime se zapravo rješavaju svojih viškova pod krinkom humanitarne pomoći. U lipnju 2005. godine humanitarna organizacija Action Aid objavila je studiju Phantom Aid, te su posebno optužili SAD da čak 70 posto svoje pomoći veže za kupnju njihovih proizvoda.

Nevladine organizacije preferiraju donacije u novcu jer tako mogu brže reagirati, a time im se omogućava kupnja lokalno uzgojene hrane ili one koja je najbliža kriznom području.

U rujnu 2007. godine humanitarna organizacija CARE odbila je 45 milijuna dolara donacije u hrani od SAD-a, uz obrazloženje kako konačno moraju zauzeti stav i upozoriti kako takva pomoć više šteti ugroženom stanovništvu, nego što mu pomaže (Tady, 2007). Tvrdi se da se time dugoročno uništava mogućnost razvoja malih farmera i poljoprivrednika u pogođenim zemljama i regiji, a stanovništvo postaje ovisno o pomoći izvana.

No, takve se namjere baš i ne skrivaju. Jedna od organizacija koja upravlja američkom pomoći, USAID, ističe na vlastitim internetskim stranicama kako podržavaju industrijaliziranu poljoprivredu i velike farme, što zapravo istiskuje s tržišta male proizvođače, zagađuje okoliš i pridonosi klimatskim promjenama. Podržavanje takvih aktera znači stvaranje uvjeta koji dovode do povećanja broja ljudi koji trebaju pomoć, jer su ih trgovinska pravila ili klimatske nestabilnosti dovele do stanja ovisnosti o pomoći.

Jedan od zahtjeva unutar Milenijskog cilja je obratiti posebnu pažnju na mlade osobe u zemljama u razvoju. Gotovo polovica od ukupno nezaposlenih osoba otpada na mlade ljude kojih je 2006. godine bez posla bilo 86 milijuna, što je porast od preko 10 milijuna u odnosu na 1996. godinu. Zemlje u razvoju imaju 89 posto svjetske omladine i kao takve posebno su ranjive na kategoriju nezaposlenih mladih ljudi koji u globalno nepravednom svijetu postaju lak plijen lokalnim proscima zaogrnutim novcem, moći ili vjerom.

Unutar posljednjeg Milenijskog cilja dodatno se ističe i potreba za osiguranjem dostupnosti lijekova protiv zaraznih bolesti u suradnji s farmaceutskim korporacijama, kao i pristup novim tehnologijama, posebno onima koje se tiču informacija i komunikacija.

Najtragičnije je što nam za zadovoljenje Milenijskih ciljeva i podizanje kvalitete života ne bi trebale basnoslovne svote novca. Za postizanje opće pismenosti, dostupnosti obrazovanja za djecu iz najsiromašnijih zemalja, osiguranje skrbi za trudnice kao i zdravstvene zaštite za žene te odgovornije planiranje obitelji bilo bi potrebno godišnje svega 68 milijarda dolara. Kako bi se postigao isti napredak u području ekosustava i bioraznolikosti preko globalne akcije pošumljavanja, zaštite plodnog površinskog dijela tla i izvora pitke vode, obnove močvarnih područja te obnove ribljeg fonda bilo bi potrebno izdvojiti dodatnih 93 milijarde dolara godišnje (Brown, 2006). Zajedno je to manje od ukupne svote koju je SAD potrošio samo na okupaciju Iraka u prve četiri godine.

Krajem 2009. godine stanje s osam Milenijskih ciljeva je poražavajuće. Najkritičnije je stanje u regijama subsaharske Afrike i južne Azije, no s obzirom na mogućnosti i neprihvatljive razloge trošenja novca, ne možemo biti zadovoljni niti sa situacijom u drugim područjima gdje indeks društvenog razvoja pokazuje još mnogo prostora za poboljšanja. Trenutno stanje nagovještava kako mnogi ciljevi neće biti ispunjeni do 2015. godine ako se u njihovo ostvarenje ne ulože veći napori od dosadašnjih.[29]

BILJEŠKE

[26] Zanimljivo je kako istraživanja pokazuju da zadovoljstvo vlastitim životom prati ekonomsko bogatstvo samo do određene granice. Premda se potrošnja od tada udvostručila, najviše stanovnika SAD-a koji se smatraju sretnima bilo je 1957. godine. A umjesto dnevne doze sreće, 28 milijuna ljudi u SAD-u svaki dan uzima dozu antidepresiva poput Prozaca, Zolofta, Paxila i sličnih.

[27] Ove manjkavosti dobro rješava drugi indikator Genuine Progress Indicator (Pravi indikator progresa) koji balansira BDP tako da mu dodaje troškove koji idu na štetu okoliša ili socijalnih prava ili uključuje u svoju računicu aktivnosti koje BDP ignorira kao što su čuvanje djece, rad u kući, volontiranje i slično. Primjerice, osobnoj potrošnji stavlja se nasuprot indeks nejednakosti u društvu, izračunavaju se troškovi zagađenja, kriminala i drugih društveno i ekološko negativnih radnji te se njihov zbroj oduzima od BDP-a. Po tome je GPI ekonomska alternativa BDP-u i daje pregled razvoja u nekom društvu koji nije učinjen na štetu drugih i prirode te vidimo kako od ‘70-ih godina prošlog stoljeća unatoč rastu BDP-a, GPI je gotovo stagnirao. Vidjeti: Talberth, J., Cobb, C. and Slattery, N. (2007) The Genuine Progress Indicator 2006 – Tool for Sustainable Development, na URL:http://www.rprogress.org.

[28] U rujnu 2006. godine, WHO je odobrio upotrebu DDT-ja kao sredstva protiv malarije. Direktor Programa ekološke kvalitete Sierra Cluba, Ed Hopkins također je izrazio podršku projektu. Naputak ističe kako je dozvoljeno samo unutrašnje korištenje po zidovima i potkrovljima stambenih objekata. Izričito je naglašena opasnost od korištenja na vanjskim prostorima kao što su šume i polja. Ovaj skandal je prošao gotovo bez ikakve rasprave i propitkivanja.

[29] Jedno od najboljih mjesta za istraživanje trenutnog stanja, ali i objašnjenje uzroka i razloga za siromaštvo, socijalna prava, ekonomsku moć i slično je stranica URL: http://www.globalissues.org/traderelated/facts.asp.