Ekološki otisak : kako je razvoj zgazio održivost | Dražen Šimleša

3.1. RATOVI ZA RESURSE

Još daleke 1973. godine Herman Daly postavio je tri ključna pitanja:[30]

1. Kako živjeti na Zemlji ograničenih resursa?
2. Kako živjeti kvalitetnim životom na Zemlji ograničenih resursa?
3. Kako živjeti kvalitetnim životom na Zemlji ograničenih resursa bez destruktivnih radnji?

Još uvijek nismo pronašli odgovore na ova tri pitanja. Odnos prema resursima zapravo se provlači kroz cijelu knjigu pa ovdje i neću previše dužiti. Naše civilizacije uvijek su stvarane i ovisile su o prirodnim resursima. I uvijek se za njih ratovalo. Često nismo svjesni koliki utjecaj prirodni resursi imaju na naše živote i koliko usmjeravaju druge procese. To isto vrijedi i danas unatoč proizvedenoj iluziji o postindustrijskom ili informacijskom društvu, kao da države koje se kite tim perjem ne koriste također prirodne resurse za svoje digitalizirane živote i kao da nisu industrijsko društvo prebacile u zemlje u razvoju i siromašne zemlje, otkuda onda kupuju te proizvode.

Worldwatch Institute ističe kako je zbog konflikata kojima je glavni ili jedan od glavnih uzroka bila borba za resurse, preko pet milijuna ljudi ubijeno samo u ‘90-ima prošloga stoljeća, a između 17 i 21 milijun ljudi je raseljeno. Borba za kontrolu nad naftom, drvnom građom, dragim kamenjem i drugim prirodnim resursima, uzrokovala je oko četvrtine svih ratova zadnjih godina. Zapravo se ratuje za životni stil ljudi u bogatijim zemljama, jer su to sve resursi koje oni uglavnom koriste. I onda je lako lamentirati o postindustrijskom ili informacijskom društvu.

Kada spominjemo ratove za resurse jasno da nam odmah na pamet dolazi nafta, pa donekle i plin, kao i pravci opskrbe i distribucije za ta dva energenta. Agresija na Irak, te opća nestabilnost na Bliskom istoku, kavkasko-kaspijskoj regiji u srednjoj Aziji, zapadnoj Africi i drugdje, uvjeravaju nas u ispravnost stava kako će nafta i dalje biti uzrok mnogih ratova i sukoba i u 21. stoljeću, pogotovo u prvoj polovici.

Jasno je zašto su nafta i plin tako pogodni za izazivanje sukoba. Naša društva su praktički nesposobna funkcionirati bez tih dvaju resursa. Naravno, želja za korištenjem je globalna i raste. Radi se o energentima izrazito neravnomjerne raspoređenosti po svijetu s obzirom da je većina sadašnjih rezervi locirana na području tzv. Strateške elipse koju okružuju regije Bliskog Istoka, Rusije i Srednje Azije. Upravo se zato i radi o područjima koja karakteriziraju političke nestabilnosti i sukobi oko kontrole nad resursima ili izrazito totalitarni oblici vladanja u pojedinim državama, gdje se čvrstom rukom osigurava politička stabilnost. Na euroazijskom području najizrazitije je rivalstvo SAD-a i Rusije, posebno otkada je Rusija donekle povratila snagu iz ‘90-ih i počela koristiti svoje energetsko bogatstvo za političke ciljeve. Možemo reći kako svjedočimo pravom grupiranju političkih saveza i opcija, pri čemu SAD na čelu sa svojim saveznicima želi okrenuti smjer važnih resursa prema zapadu, a Rusija, Kina te Iran prema Aziji. Indija i Kina kao galopirajuće ekonomije općenito ne gube vrijeme niti pokazuju previše obzira u utrci za što više resursa kako bi zadovoljile rastuću potrošnju i pripadajuće emisije CO2 veće od globalnog prosjeka.

U mjeri u kojoj su danas nafta i plin te rute kojima se vrši njihova distribucija i opskrba prve na listi razloga ratova za resurse, tako se slična budućnost predviđa za pitku vodu i plodna polja ako nešto ne promijenimo u načinu na koji svijet funkcionira i kako su društva organizirana. I dok se o ratovima za naftu (Clark, 2005) pa i za vodu (Shiva, 2006) već dosta pisalo, kontrola nad plodnim poljima još uvijek nam se čini nestvarnom, premda mnogi već grabe. Otkada se rast cijena osnovnih energenata i prehrambenih proizvoda slijepio s financijskom krizom, mnoge siromašne zemlje počele su s rasprodajom plodnih površina raznim investicijskim fondovima, državnim agencijama i drugim kradljivcima tla iz bogatih država ili iz novih resursa gladne Kine, Saudijske Arabije i sličnih nadolazećih kopija potrošačkog Zapada. Samo u Africi i Aziji je prodano 15-20 milijuna hektara plodnog tla čime kontrola nad resursima zaista dobiva nove razmjere.

BILJEŠKA

[30] Ovdje je zanimljivo napomenuti kako je Herman Daly smatrao održivim razvojem “razvoj društvenog boljitka bez ugrožavanja ekološkog nosivog kapaciteta” (Wackernagel & Rees, 1996: 33).