Ekološki otisak : kako je razvoj zgazio održivost | Dražen Šimleša

4. VJEŽBANJE

 

Ted Trzyna (1995) ističe kako se kod shvaćanja održivog razvoja moramo upitati tri pitanja:

1. Održivi razvoj zahtijeva suradnju i prožimanje mnogih različitih disciplina – kako možemo prevladati barijere zmeđu njima?

Prvo pitanje dobro sažima problem opsežnosti s kojim se susreće održivi razvoj. Održivi razvoj kao koncept zahtijeva holistički pristup i pogled na svijet. Samim tim je potreban multidisciplinaran pristup te znanja iz brojnih društvenih i prirodnih znanosti. Ovdje se javlja problem što holistički pristup i pogled na svijet još uvijek guramo od sebe na margine te se uglavnom partikularno educiramo za određena područja. Tako postajemo specijalisti ili grublje rečeno fahidioti samo za svoje područje i nismo u stanju sagledati cijelu sliku. Održivi razvoj zahtijeva komunikaciju, suradnju i zajednički rad na rješavanju nagomilanih problema u okolišu i socijalnoj dimenziji društva.

2. Održivi razvoj je, uz ostalo, socijalni proces i pitamo se – što unutar njega djeluje?

Socijetalnost održivog razvoja dodatno “komplicira” njegovu aktivnu primjenu, jer se ne može propisati univerzalni lijek koji će funkcionirati u svim zemljama i za sva društva. Zato, umjesto opće pilule od koje bi imali čitav niz simptoma, potrebno je upoznati lokalne zajednice i njihove specifičnosti, te na osnovu toga predlagati rješenja koja su utemeljena u kontekstu i stvarnim potrebama.

3. Održivi razvoj je iznad svega moralni princip – kako ga možemo ugraditi u procese odlučivanja?

Socijalni procesi neodvojivi su od moralnih principa određenog društva. Procesi koji prevladavaju u našim društvima počivaju na antropocentričnim i profitno orijentiranim principima. Uključivanje holističkih principa i svjetonazora koji počiva na razvoju okrenutog prema poštivanju prava budućih generacija bit će jedan od najtežih zadataka pred praktičnom primjenom održivog razvoja. To će značiti kako smo zaista zakoračili nekoliko stepenica unaprijed i u emocionalnoj i u kognitivnoj dimenziji naše vrste.

Iz ovako postavljenih pitanja iznosim stav kako nas zanima pristup održivom razvoju koji je holistički, ostvariv i primjenjiv u našim društvima, te u socijalnoj dimenziji etički podebljan.

Zato u ovom poglavlju tragamo za alatima kojima možemo vježbati održivi razvoj, ali i za akterima koji koriste te alate, odnosno već danas vježbaju.

Bez obzira što kažem kako tek vježbamo održivi razvoj, akteri koji se već znoje i duboko dišu za održivost mogu nam biti putokaz, dobri vodiči, uspješni razvojni modeli. Alati koje ćemo prikazati mogu biti dio široke lepeze za prakticiranje održivosti i kao takvi pogodni za nadopunjavanje, poboljšavanje i prebacivanje u druge priče.

Vidjet ćemo kako zapravo imamo više alata za primjenu održivog razvoja, a manje onih koji vježbaju, što nas samo još jednom vraća na važnost jačanja svijesti i educiranja.

Riječ je o tome da je upravo zbog opsežnosti, pa i zahtjevnosti održivog razvoja kao koncepta, te zbog cjelokupnog sustava prepreka koje smo spominjali, danas zaista teško biti potpuno predan i uspješan akter za održivi razvoj. Ipak, kako je rečeno, one koji su bili dovoljno hrabri već danas započeti s vježbanjem, treba ohrabriti za taj svjesni odabir razvojnog smjera, posebno zato što je prvi korak prema aktivnoj primjeni održivog razvoja iskrena želja i svijest o potrebi razvoja koji bi bio održiv. Nakon prvog koraka slijedi vrijednosno utemeljena i praktična edukacija za održivi razvoj koja kao rezultat ima ostvarivanje ciljeva u stvarnom prostoru i vremenu, u stvarnom životu. Riječima teoretičara organizacije Etiennea Wengera, tragamo za “zajednicama prakse” (Capra, 2002: 108), neovisno radi li se o inicijativama i projektima civilnog društva, gradskim projektima ili državnim strategijama.

Prvo ću prezentirati koji nam sve alati stoje na raspolaganju za vježbanje održivog razvoja, odnosno za širenje prostora održivosti na osobnoj razini u najvažnijim područjima koja utječu na naš ekološki otisak:

 

 

Vjerujem kako ovo nije previše revolucionarno za bilo koga od vas. To su sve više manje poznata rješenja na koja nailazimo u većini knjiga o održivom razvoju. Jasno, priznajem i kako ona ovime nisu isrcpljena i vjerujem kako svatko od vas može dodati još pokoju mogućnost.

Dvije su mi stvari ipak bitne. Prvo, a što često previđamo i time gubimo iz vida koliko je važan svaki naš doprinos manjem ekološkom otisku, jest povezanost između predloženih alata.

Neki alati su stvar za sebe, ali mnogi utječu jedni na druge i međusobno se potpomažu, baš kao i u ekosustavima. Sve je isprepleteno i prošarano. Ako koristimo javni prijevoz ili bicikl, manje ćemo energije, ali i otpada trošiti za naš transport. Ako kupujemo manje stvari koje bacimo nakon par mjeseci, također smanjujemo i potrošnju energije i otpada. Sa shvaćanjem međupovezanosti alata za manji ekološki otisak, dobivamo cijelu sliku našeg djelovanja pred sobom i lakše pletemo mrežu održivosti.

Drugo što je bitno za izdvojiti u ovoj tablici je kako raspored alata nije slučajan, odnosno kako alati na vrhu imaju veći utjecaj na smanjenje našeg ekološkog otiska. Znači, smanjenje potrošnje energije ili efikasan i održiv dizajn imaju više utjecaja nego korištenje štednih žarulja. Slično, recikliranje daje brojne koristi, ali prvo što trebamo je smanjiti količinu otpada. Moje drugo ja koje brije na vegetarijansku spiku uvijek se ljuti što manje mesa nisam stavio na prvo mjesto u tablici, ali što ću kad se uglavnom hranimo eko-certificiranom hranom koja je prešla stotine i stotine ugljičnim dioksidom certificiranih kilometara. Jednostavno, prevelik je utjecaj na klimu koju ta hrana prijeđe i korist koju dobijemo u lokalnoj zajednici izgubi se u globalnim prostranstvima kojima se putuje do osviještenih potrošača u bogatim zemljama. To jasno ne znači kako štedne žarulje ili recikliranje ne trebamo prakticirati, uostalom nalaze se u tablici, ali trebamo biti svjesni učinka naših akcija i djelovanja.

Upravo je veći dio problema našeg odnosa prema održivom razvoju i promjenama koje danas trebamo poduzeti to što najčešće idemo linijom manjeg otpora i odabiremo rješenja za koja će poteći najmanje kapi znoja. Biramo rješenja koja ne zahtijevaju stvarne promjene našeg ponašanja i životnog stila. Kada god netko dirne u naš komfor, imamo potrebu reći kako ćemo ipak sačekati tehnološko rješenje. No, gadno se varamo ako mislimo spriječiti uništenje ekosustava na planetu, ekonomsku krizu ili klimatske promjene isključivo kupnjom energetski efikasnih uređaja ili recikliranjem papirića.

Zapravo, da potpuno otvorim karte, smanjenje potrošnje energije ili štednja te efikasan i održiv dizajn trebaju biti najvažniji i prvi korak u svim područjima neovisno govorimo li o energiji, hrani, otpadu ili drugome. Bez toga nema održivog razvoja i očekivanje ičega drugog kao spasenja samo je još jedna od mnogih iluzija koja čeka da je razbijemo.

Taj pristup Amory Lovins (1990) naziva “energijom negavata”, što dolazi od spajanja dviju riječi – negiranje vata, što konkretnije znači stvaranje uvjeta i življenja gdje manjom potrošnjom, ekološkim dizajnom i energetskom efikasnošću smanjujemo potrebu za proizvodnjom novih vata, odnosno nove energije. Lovins svojim ukupnim radom, a posebno radom na Institutu Rocky Mountain, godinama pokušava pokazati na koji način ostvariti “proizvodnju nevata” i izbjeći gradnju novih elektrana na fosilna goriva.[33] U kontekstu financijske isplativosti ili troškova proizvodnje određene vrste energije, koncept se vodi mišlju kako je najbolja ona vrsta energije koju uopće ne moramo proizvesti. Potrebna nam je energija koja nije isključivo u funkciji još većeg rasta potrošnje.

Problem visokopotrošačkih društava jest upravo to – prevelika potrošnja, te u skladu s tim i potreba za ogromnim financijskim ulaganjima ako žele čak i manji dio svoje energetske potrošnje zadovoljiti iz obnovljivih izvora energije. Primjerice, Goodstein (2004) iznosi podatak kako bi nam bilo potrebno 200.000 četvornih kilometara površine solarnih fotonaponskih ćelija ako bismo htjeli zamijeniti korištenje fosilnih goriva, a imamo dovoljno solarnih ćelija za 10 četvornih kilometara. Slično, ako bi Velika Britanija željela 10 posto svoje potrošnje zadovoljiti iz obnovljivih izvora energije, a polovinu toga energijom vjetra kojim obiluje, trebala bi izgraditi 1.600 novih velikih vjetrenjača snage 3 MW. No, s obzirom na vrijeme izgradnje i postavljanja jedne tako velike vjetrenjače, to je trebalo početi raditi početkom 2004. godine uz puštanje u pogon svaki tjedan po pet vjetrenjača, da bi cilj bio zadovoljen 2010. godine (Haggis, 2007). Kao što znate, to se nije dogodilo. Jednostavno, tamo ljudi previše troše. Ovdje ljudi previše troše. I svugdje se previše troši gdje god se busamo u prsa svojom velikom civiliziranošću i kulturom, dok skrivamo u njedrima krađu resursa i energije pred drugim, tobože neciviliziranim ljudima.

Zato ćemo ponoviti kako je iluzorno očekivati praktičnu i potrebnu primjenu održivog razvoja, dok ne učinimo korak broj jedan: smanjimo potrošnju energije kroz štednju, smanjenje gubitaka i korištenje načela ekološkog dizajna u najvažnijim sektorima naših društava kao što su energetika, proizvodnja hrane, transport, zgradarstvo i drugima.

 

 

BILJEŠKA

[33] Lovins je prvi put upotrijebio koncept “nevata” za vrijeme jednog svog govora 1989. godine. Ono što je zanimljivo što mu je ideja sinula slučajno. Naime, na tekstu koji je čitao, krivo je bilo otipkana mjera za energiju megavati, pa je stajalo n umjesto m i Lovins je pročitao negavati i pokrenuo cijeli koncept. Samo proizvodnjom negavata u sektoru struje u zgradarstvu Lovins ističe mogućnost uštede rada čak 120 prosječnih elektrana u SAD-u.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.