Ekološki otisak : kako je razvoj zgazio održivost | Dražen Šimleša

5.1. EKOLOŠKI OTISAK HRVATSKE

Dosta smo se naputovali po svijetu, naširoko i nadugačko, meridijani i paralele. Svuda pođi, kući svojoj dođi. To je jedna poslovica. Druga kaže kako je svugdje lijepo, a doma najljepše. Sada ćemo probati istražiti koliko je kod nas lijepo kada pričamo o ekološkom otisku i kvaliteti života.

Prema službenim podacima Global Footprint Networka, ekološki otisak Hrvatske je 3,34 gha. Iz te brojke jasno se iščitava kako i naš ekološki otisak prelazi dopuštenu granicu od 1,8 gha za svakog stanovnika i stanovnicu planeta, premda treba istaknuti kako Hrvatska ima manji otisak od zemalja EU. Dodatno treba istaknuti kako Hrvatsku donekle “spašava” i velik biokapacitet, odnosno bogatstvo ekosustava u odnosu na broj stanovnika i otisak koji ostavljaju iza sebe. Zadnji javno objavljeni podaci Global Footprint Networka biokapacitet Hrvatske stavljaju na 1,8 gha. Prema tome, ekološki minus Hrvatske iznosi 1,54 gha.

Tu je važno objasniti jednu od većih tajni ekološkog otiska koju smo čuvali za našu priču i namjerno izostavili u poglavlju o ekološkom otisku, jer zapravo odlično opisuje razinu kaljuže u koju Hrvatska iz godine u godinu tone. Naime, ekološki otisak od 3,34 koji Hrvatska ima, naziva se još i ekološkim otiskom potrošnje. To je dakle ukupna potrošnja resursa i naš pritisak na domaći i svjetski ekosustav.

Taj ukupni otisak dobivamo sljedećom formulom:

EOp = EOpr + EOu – EOi .

EOp je ekološki otisak potrošnje ili ukupni ekološki otisak (3,34gha) i rezultat je odnosa između:

• EOpr (ekološki otisak proizvodnje 2,28 gha) što je ukupni otisak koji imamo iskorištavanjem svih resursa i bioproduktivnih područja unutar granica Hrvatske;
• EOu (ekološki otisak uvoza 3,74 gha) što je ekološki otisak koji uvezemo od drugih zemalja i trošimo njihove resurse neovisno govorimo li o energiji, hrani, robi široke potrošnje ili sijenu, granama i lišću što je, kao, u Hrvatskoj nemoguće (teško mi je to reći) proizvesti, već sakupiti i upotrijebiti;
• EOi (ekološki otisak izvoza 2,68 gha) što je ukupni otisak koji izvezemo u druge zemlje i koje stanovnici tih zemalja potroše.

Dakle, kada zbrojimo ekološki otisak proizvodnje i ekološki otisak izvoza te oduzmemo otisak koji uzimamo od drugih zemalja, dobijemo konačni ukupni ekološki otisak potrošnje. U poglavlju o ekološkom otisku objašnjeno je zašto je važno uključiti u računanje otiska i trošenje biokapaciteta drugih zemalja i ljudi, posebno danas u globaliziranom svijetu. Tu nam sad nekoliko sitnica bode oči i cijepa srce zbog brige za održivu budućnost naše plavo zelene kiflice. Prvo je da bismo bili u ekološkom minusu čak i da računamo samo koliko proizvedemo, odnosno koliko otisnemo pečat na vlastitim poljima, šumama, morima, vodama, pašnjacima i ostalome što čini biokapacitet nekog područja. Veći nam je ekološki otisak proizvodnje od biokapaciteta. Drugo, što ne samo da bode i cijepa, već sjecka i brusi, jest prevelik utjecaj ekološkog otiska uvoza i znam da vam sada nisam otkrio toplu vodu, jer već godinama trubimo u prazno o neodrživoj uvozničkoj orijentaciji Hrvatske, ali eto kao neka utjeha da i ekološki otisak također bilježi to što znaju svi vrapci na grani, koje srećom ipak ne uvozimo. Bar ne kao sijeno, grane i lišće. Znači uvezemo oko jedan globalni hektar po glavi stanovnika i zapravo ga uzmemo nekome drugome. Izračun ekološkog otiska Hrvatske, Croatia 2003 National Accounts – Global Footprint Network “2006” Edition također potvrđuje kako drmnemo nekih 30 posto izvana u našem ekološkom otisku. To je logična posljedica dugogodišnje politike uništavanja proizvodnje, zapuštanja vlastitih resursa u poljoprivredi i ovisnosti o uvozu energije – da ne nabrajamo dalje.

Godinama nas je spašavao izrazito snažan biokapacitet u odnosu na broj stanovnika i na relativno malu površinu po kojoj se rasprostro, ali zadnji podaci ekološkog otiska kažu da nam se i biokapacitet umorio te se smanjuje u svim područjima. Rekli smo kako je biokapacitet Hrvatske 1,8 gha po stanovniku, što je jednako svjetskoj razini. Tu jedino što još preostaje kao vršak nekadašnjeg ponosa i slave jesu šume u Hrvatskoj koje su, premda također s tendencijom smanjivanja, zadržale visoku bioproduktivnost s obzirom na kvalitetu i veličinu teritorija kojeg zauzimaju. Produktivnost šuma u Hrvatskoj (0,98 gha) veća je od svjetskog prosjeka koji iznosi 0,74 gha po glavi stanovnika. Od ukupnog teritorija Hrvatske, šumama je pokrivenost 37,5 posto teritorija, što iznosi više od dva milijuna hektara. Važno je naglasiti kako te prostore karakteriziramo kao ekološki učinkovite šume, a pod šumama i šumskim zemljištima je dodatnih 327.630 hektara neobraslog proizvodnog šumskog zemljišta, te 74.063 hektara neproizvodnog ili neplodnog šumskog zemljišta. Zajedno je pod šumama i šumskim zemljištima ukupno 43,5 posto teritorija (MZOPUG i Ekonerg, 2007) i to Hrvatsku, posebno s obzirom na veličinu teritorija, stavlja na posebno mjesto globalne karte. Iznimno je važno istaknuti kako se od ukupne površine, čak 95 posto smatra prirodnim šumama. Također, sve državne šume imaju međunarodno priznat certifikat o održivom gospodarenju koji izdaje Forest Stewardship Council. Iz tih razloga trebali bismo cijeniti koristi koje nam daju naše šume[61] koje apsorpcijom pokrivaju 19,5 posto emisije ugljičnog dioksida. Tu se dakle krije i petina našeg otiska za energiju koje drage i brižne šume odmah posaugaju u sebe bez da i trepnemo i naklonimo se iz zahvale.

Od resursa bogati smo šumama i vodom i oni, jasno, na sebe vežu iznimno bogatstvo bioraznolikosti te ih trebamo čuvati u korist budućih generacija, pa čak i izvan Hrvatske, jer imamo i više nego dovoljno za svoje potrebe uz uvjet održivog gospodarenja tim resursima.

Poseban je problem što u skladu sa svjetskim trendovima kontinuirano smanjujemo biokapacitet, a povećavamo ekološki otisak te ekološki minus, što se vidi ako pogledamo rezultate iz nekoliko zadnjih izvještaja:

Kao i u svim državama svijeta koje znaju i žele njegovati kult potrošnje i kod nas najveći udio u ekološkom otisku zauzima energetski dio, dakle područje potrebno za emisije CO2 od korištenja fosilnih goriva. Odmah iza slijedi područje proizvodnje hrane. U Hrvatskoj zajedno zauzimaju čak i više od svjetskog prosjeka, preko 80 posto ukupnog ekološkog otiska Hrvatske. Samim tim je u našem slučaju još jasnije kako su nam područje energije i područje proizvodnje hrane presudni za smanjenje ekološkog otiska.

Od listopada 2009. godine, kada je Sabor izglasao Strategiju energetskog razvoja Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu Strategija) prihvaćajući Nacrt bijele knjige, Hrvatska ima strateški dokument koji se tiče energetskog razvoja. Možemo reći kako je dobro što se u Hrvatskoj ne poštuju donesene strategije pa neće niti ova, jer krenemo li njenim smjerom u budućnosti bismo imali sve samo ne održivi razvoj. To je posljedica loše sprege političara koji su cijelu Strategiju prezentirali kao brigu za naše preogromne energetske potrebe od strane interesnih lobija koji su svoje fosilne i nuklearne favorite futrali kao rješenje za pitanje energije u 21. stoljeću, brigu dijela stručne javnosti koja je to sve lijepo upakirala u tablice i brojke sugerirajući svojim titulama kako je posao obavljen nepristrano i najbolje što trenutno možemo, te na kraju, premda ne i najmanje bitno, brigu zastupnika u Saboru koji su digli ruke za nešto što ih niti ne zanima, jer kad se bude morala raditi nova energetska strategija, oni će uživati u hladovini svoje mirovine.

Strategija je pisana lijepo i pregledno kako se to danas uči u marketinškim školama, i kao da nas je ta forma trebala očarati i odvratiti da usmjerimo pogled prema sadržaju koji je sa svih strana oblijepljen nedostatkom vizije. To mi je nekako i najgore.

Znamo svi u kakvim vremenima živimo i onda jedan od najvažnijih dokumenata države nema vizije niti u fusnotama. Čovjek dobije dojam da je netko odradio posao reda radi, jer je netko to zahtijevao, jer nas Europa gnjavi, jer su legli neki novci koje treba potrošiti. Dok početak Strategije pršti ovacijama održivom razvoju Hrvatske, kako se primiče kraj nestaje i zadnji glasak koji doziva održivost u razvoju. No ako nešto znamo, znamo ponavljati tuđe greške praveći se pritom kako smo dobri učenici. Naime, u Strategiji se stvorio trokut sličan onome u definiranju tri stupa održivog razvoja pa se ističe težnja “uravnoteženom razvoju odnosa između zaštite okoliša, konkurentnosti i sigurnosti energijske opskrbe” (MINGORP i UNDP, 2009: 12). Obratite pažnju kako podsvijest radi pa stavite zamjenska mjesta – stup okoliša u održivom razvoju dobio je ovdje također okoliš, stup ekonomije je dobio misterioznu konkurentnost, a stup društva je dobio brigu za sigurnost energijske opskrbe. No, kako smo pokazali u poglavlju Održivi razvoj kao superbrand, potpuno je iluzorno na ovaj način očekivati ostvarenje održivog razvoja, jer između njih nema ravnopravnih odnosa u stvarnom svijetu. I u našoj strategiji svaki od zamjenskih pojmova ima svoju vlastitu bit, definiranje i objašnjenje, ali kao i u održivom razvoju ostaje nekako nedokučiva kvaliteta odnosa između njih, već kao da samostalno lebde i egzistiraju u bespućima jalovih strategija. Tvrditi kako su sva tri cilja – zaštita okoliša, konkurentnost i sigurnost energijske opskrbe – istovrijedna, te kao da u nekakvoj zrakopraznoj harmoniji balansiraju svoje odnose, znači ponavljati stare greške i žmiriti na realne odnose moći i uloga u svijetu.

Kada govorimo o energiji u Hrvatskoj, dvije su stvari koje nas trebaju zabrinuti. Prva je sve veća ovisnost o uvozu energenata, čime se svrstavamo u skupinu zemalja osjetljivih na rast cijena osnovnih energenata, utjecaju ratova za resurse i dobroj volji mušičavih vladara država koje kontroliraju resurse. Električne energije uvezemo 25 posto, plina 40 posto, a nafte 80 posto. Naši trendovi rasta potrošnje i smanjenje udjela proizvodnje vlastite energije govore nam kako ćemo zadržati ovisničku poziciju u energiji i nastaviti trošiti ogromne novce za gradnju centraliziranih i skupih elektrana. U vremenu obilježenom ratovima za resurse te nestabilnim cijenama i opskrbi na energetskom tržištu, naša pozicija vuče na sebe kao magnet kontinuirani rizik i za financijsku sigurnost nekog društva. Ne bismo trebali zaboraviti kako nam je i ekološki otisak pokazao da energiju uvozimo, a da se pri tome sve više zadužujemo.

U tom su kontekstu u Strategiji potpuno sulude prognoze rasta potrošnje primarne energije u Hrvatskoj, koji lete do 2020. godine za čak 57 posto, a do 2030. godine za gotovo 100 posto (!?) u odnosu na 2006. godinu. Kako to naši energetičari iz politike, biznisa i struke misle uskladiti s potrebama smanjenja emisije stakleničkih plinova valjda je jasno samo njima. Posebno su te brojke nevjerojatne u domaćem kontekstu ako uzmemo u obzir demografske prognoze o smanjenju broja stanovnika u tim godinama, a i u globalnom kontekstu, ako znamo da ovo naše energetsko strategiziranje dvostruko preskače smjer razvoja i rast emisija koje je Međunarodna agencija za energiju (IEA) u svom referentnom scenariju odredila da treba izbjeći pod svaku cijenu jer donosi dalekosežne posljedice za svjetske ekosustave i klimu.

Druga stvar koja nas može zabrinuti jest zanemarivo korištenje obnovljivih izvora energije nove generacije s obzirom na kapacitet i bogatstvo s tim izvorima energije.

U Hrvatskoj 85 posto primarne potrošnje energije dolazi od korištenja fosilnih goriva, a obnovljivi izvori energije zauzimaju 10 posto. No, slično kao i u mnogim zemljama zanemarivo je korištenje novih generacija OIE, pa u tom postotku većinu zauzima energija vode i to uglavnom velike hidroelektrane (58,4 posto) te energija biomase (41,4 posto). Osim par individualnih kućanstava, energija sunca se ne iskorištava za proizvodnju struje, a u odnosu na osunčanost nedovoljno je razvijeno i korištenje solarne energije za dobivanje topline. Tu imamo par većih pokušaja na hotelima i apartmanima duž obale i na otocima te rjeđe u unutrašnjosti, pa i pionirske korake u instaliranju solarnih kolektora za dobivanje tople vode na privatnim objektima.

Tu bih izdvojio i jedan tragikomični isječak iz Strategije, a opet ima veze s onim glumatanjem dobrih đaka. U skladu s ciljevima i smjernicama EU-a i mi smo se u strategiji predali laudama o poticanju OIE-a te udjelu proizvodnje iz OIE-a. U najboljoj tradiciji samoispunjavajućeg proročanstva obećali smo 20 posto udjela OIE-a u neposrednoj potrošnji energije, te 35 posto u ukupnoj potrošnji električne energije do 2020. godine. Za te gigantske kote uključili smo i energiju koju dobivamo od velikih hidroelektrana koje smo već izgradili gotovo do punog kapaciteta iskoristivosti te tako jednostavno i na papiru došli do ispunjavanja obećanog. Od hidroelektrana smo 2005. godine dobili 37 posto naše električne energije, tako da možemo mirno nastaviti raditi energetske strategije koje nemaju veze sa štednjom energije, efikasnim dizajnom i smanjenjem utjecaja na ekosustave i klimu, a Europi, kada nas budu cimnuli 2020. godine, šeretski ćemo se nasmijati i reći – eeee, gdje ste vi bili 2005. kad smo mi bili pioniri proizvodnje ekološke i čiste energije. Logično je da ako prvi korak započnemo kljakasto i šepavo, nećemo plijeniti držanjem niti tijekom putovanja.

No, to kako mi shvaćamo održivi razvoj i kako shvaćamo energiju dobro nam govori i kako smo manje u javnosti raspravljali o Strategiji održivog razvitka koja je u Saboru izglasana u veljači 2009. godine, a više o Energetskoj strategiji, premda bi trebalo biti obrnuto, jer je energija jedan od dijelova održivog razvoja. Ali očito je nama bilo važnije raspredati o Energetskoj strategiji, jer tu se nalazi sef za profit, a održivi razvoj nam je više onako, za popričati o tome. Ako pogledate obje te Strategije koje bi, da bogohulno pomislim, trebale biti usklađene i povezane, vidjet ćete kako su u mnogim dijelovima one raštimane i kao da su ih pisali navijači suparničkih timova.

Zapravo, glavna zapreka za primjenu održivog odnosa i prema razvoju i prema energiji je malo žešća nepovezanost i nedostatak koordiniranosti između glavnih i presudnih institucija koje bi to trebale lijepiti i slagati. Strateško planiranje i razvojni ciljevi raspršeni su nam ko’ umjetna gnojiva po poljima, a među presudnim akterima svjedočimo dijalogu gluhih za koje prostor i vrijeme ne postoje, što se u analizi održivog razvoja primijetilo na nekoliko adresa (Ekonomski institut Zagreb, 2008; UNDP, 2008; Kordej-De Villa, Stubbs i Sumpor, 2009).

Zanimljivo je kako sva bliska područja, koja će uz osiguranje opskrbe hranom i područja socijalnog razvoja odrediti kvalitetu života u godinama koje dolaze, boluju od istih simptoma – nedovoljne koordiniranosti i suradnje, bez obzira dotaknemo li se klimatskih promjena, energetske učinkovitosti ili OIE-a.

U kontekstu suočavanja i ozbiljnog odnosa prema klimatskim promjenama i sukladno tome okrenutosti razvoja prema većoj potpori i korištenju OIE-a, može nas zabrinuti neambicioznost i ležernost Strategije. Ekonomska kriza će možda postati opravdanje za još sporiji rast ulaganja i korištenja OIE. U tom je smjeru i odluka Vlade RH donesena pred kraj 2009. godine o smanjenju naknade za OIE koji građani plaćaju unutar svojih mjesečnih računa za struju. A zapravo nema veze, možda je i bolje da se građani ne pljačkaju. Naime, HEP koji prikuplja taj novac za investicije u razvoj i poticaj OIE, umjesto ušićarenih 425 milijuna kuna, proslijedio je dalje za ostvarenje ideja o razvoju i poticaju svega 197 milijuna kuna. Sad se vi pitate gdje je nestalo više od polovine novca koji je HEP skupljao od nas, građana i građanki, kako bi u Hrvatskoj bilo više elektrana na OIE? Ma zapravo se i ne pitate, to je poput retoričkog pitanja.

Zbog rasta emisije stakleničkih plinova te konceptualno zastarjele i konzervativne Strategije, naš je Climate Change Perfomance Index (CCPI), koji mjeri realno stanje i politiku djelovanja neke države prema klimatskim promjenama, pao u godinu dana za 18 mjesta, pa smo u 2009. godini zauzeli 48. poziciju od 57 država koje su odgovorne za 90 posto globalne emisije CO2 (Germanwatch, 2009).

Kao na cijeli svijet, klimatske promjene utječu i na Hrvatsku. Otkad mjerimo temperature, najtoplije desetljeće u Hrvatskoj bile su ‘90-e prošloga stoljeća. Zabilježen je veći rast prosječne temperature na obali, nego na kopnu. Obala i otoci u opasnosti su i zbog mogućnosti podizanja razine mora, pri čemu bi unos slane vode utjecao negativno na izvore pitke vode, poljoprivredu i kanalizaciju. U Jadranu je već sada povećan broj termofilnih vrsta. Kao i u drugim mediteranskim zemljama i u Hrvatskoj tijekom ljetnih mjeseci imamo problem požara s posebnim utjecajem na smanjenje šumskog fonda koji je u pojedinim dijelovima zemlje ionako ugrožen zbog procesa sušenja šuma. Zbog iznimne bioraznolikosti na malom području, jačanjem utjecaja klimatskih promjena i na našem području možemo očekivati promjene i migracije biljnih i životinjskih vrsta, kao i veću opasnost od nestanka pojedinih ugroženih vrsta. Jasno da ovakve promjene utječu i na ljudsko zdravlje, posebno na osjetljivije osobe. Oborine su padale u manjim količinama, a broj sušnih dana se povećao, što ostavlja sve češće posljedice na pad prinosa u poljoprivredi.

Eto, tako dođosmo i do hrane koju također, poput energije, moramo izdvojiti kao važno područje ekološkog otiska, posebno s obzirom na situaciju u Hrvatskoj gdje na plodnim poljima, umjesto zdrave hrane, uzgajamo apatiju i pesimizam. Možda se i osvijestimo iz tog odsutnog sjeduckanja na zlatnim jajima jer, kako smo rekli, u svijetu plodno tlo sve više postaje resurs pogodan za špekuliranje, investicijske fondove i ekonomsku otimačinu pri čemu bogati ne pitaju za cijenu tisuća hektara plodnih površina u siromašnim zemljama kako bi osigurali uvoz i vlasništvo nad proizvodnjom hrane.

Studija Agronomskog fakulteta u Zagrebu ističe kako bismo, s obzirom na kvalitetu zemljišta i mogućnosti obradivih površina, mogli hraniti daleko više ljudi nego što nas u Hrvatskoj živi (Lay, 2005), dok drugi izvori ističu da bismo mogli dosegnuti 80 posto svojih potreba (Dvornik i Horvat ur., 2004).

Hrvatska ima 2,95 milijuna hektara poljoprivrednih površina, od čega je 2,15 pogodno za obradu. Ipak, iskorištavamo samo 1,2 milijuna hektara. To znači da naša polja i područja za proizvodnju usjeva koristimo na krajnje neučinkovit način. Nije učinkovit niti naš sustav poticaja i subvencija na koji trošimo puno novaca, a opet smo toliko ovisni o uvozu hrane. Svega 45 posto proizvođača registriranih u Upisnik poljoprivrednih proizvođača uspijeva ostvariti poticaje, a jedan posto najvećih pokupi 37 posto ukupnih poticaja što govori o ogromnoj nejednakosti i podržavanju velikih. Pored tih brojki još mi uvijek zvoni u glavi od pomisli kako živimo u zemlji gdje svaka treća osoba živi u poljoprivrednom kućanstvu, a za vlastite potrebe 2005. godine proizvodili smo tek pet prehrambenih proizvoda (pšenica, kukuruz, meso peradi, jaja i vino), a na uvoz hrane trošimo i do 1,5 milijarda dolara na godinu (UNDP, 2008).

Dodatno nas može zabrinuti što gotovo polovinu poljoprivrednih zemljišta svrstavamo u skupine površina ugroženih stvarnom opasnošću od erozije tla (AZO, 2007), a zakiseljavanje tla možemo detektirati na gotovo trećini svih poljoprivrednih zemljišta. Iz poljoprivrede nam dolazi 92 posto pritiska dušika na vodne resurse, 94 posto amonijaka, 70 posto didušikovog oksida (N2O) i 26 posto metana (Znaor, 2009). Tu nam najveći problem predstavlja doslovno šopanje tla dušikom, jer su umjetna gnojiva prejeftina pa ih hićemo po polju u prekomjernim količinama, među najvećima u Europi. Pored zagađenja vode i zraka, to uzrokuje i lošiju kvalitetu tla te zato nedostaje ugljika u tlu i ono je osjetljivije na suše i klimatske varijabilnosti. Kada se sve zbroji, poljoprivreda u Hrvatskoj sudjeluje s 10,5 posto emisije stakleničkih plinova. No, kako s pravom primjećuje Znaor (2009), kada bismo ubrojili ukupne emisije koje servisiraju proizvodnju hrane (unos energije, prijevoz proizvoda, procesuiranje, skladištenje…) tu gdje i pripadaju, udio bi se popeo na nekih 30-40 posto ukupnih emisija.

Poboljšanje produktivnosti područja za proizvodnju hrane u socijalnom smislu bit će sve teže i u godinama koje dolaze, jer prema istraživanju Agronomskog fakulteta objavljenog 2007. godine, petina seoskog stanovništva u dobi od 25 do 40 godina želi se odseliti u grad u što skorije vrijeme i općenito nam proizvođače hrane krase zrelije godine. To će uzrokovati velike promjene ruralnih područja koja zauzimaju 85 posto teritorija Hrvatske, a čak je 85 posto seoskih naselja zahvaćeno procesom depopulacije. Dodatno nam se smanjuje površina na kojoj proizvodimo hranu, ne samo zbog odlaska stanovništva i zapuštanja plodnih polja, već i zbog često neproizvodnih prioriteta lokalnih i državnih vlasti, a onda i prenamjene zemljišta.

Prema izvještaju Agencije za zaštitu okoliša iz 2005. godine, tijekom ‘90-ih u Hrvatskoj je izgubljeno 9.882 hektara zemljišta iz kategorije oranica i trajnih nasada, uglavnom zbog prenamjene poljoprivrednog zemljišta u građevinsko te zbog iseljavanja iz sela i zapuštanja plodnih polja. Od 2000. do 2005. godine taj trend je pojačan prenamjenom poljoprivrednog zemljišta u građevinsko radi izgradnje stambenih i poslovnih objekata te prometnica. Uglavnom, biokapacitet za hranu nam je izrazito manji nego je to slučaj u Europi, pa smo među zemljama s najmanje poljoprivrednih površina po glavi stanovnika.

Ako ćemo nešto zaista htjeti promijeniti u ovom području, morat ćemo promijeniti imidž sela koje je sada, nažalost, sinonim za manju kvalitetu života i za siromaštvo. To je pomalo neprirodno stanje, jer publikacija Za razvoj ruralnih krajeva (2007) ističe kako po zadnjem popisu stanovništva iz 2001. godine, 44 posto stanovnika (1.971.005) možemo smatrati ruralnim stanovništvom, a oko milijun ljudi, odnosno 50 posto ukupne radne snage, ostvaruje barem dio svoje zarade od poljoprivredne proizvodnje, što je sve samo ne zanemariva brojka. Također nije zanemarivo što sektor poljoprivrede, šumarstva, lova i ribarstva sudjeluje sa 6,5 posto u BDP-u, a ako uključimo i prehrambenu industriju taj se udio penje skoro do 10 posto.[62] Stvorili smo društvene vrijednosti i sustav gdje značajan broj stanovnika i uposlenika unaprijed stavljamo u ladicu “nazadno i staromodno”, a od njih očekujemo da nahrane narod.

Pored promjene imidža sela i proizvodnje hrane, potrebno je promijeniti i prioritete u politici prema selu i poljoprivredi. Naime, proizvodnja hrane u Hrvatskoj obilježena je poljoprivrednim kućanstvima i ona posjeduju približno 80 posto poljoprivrednih resursa (UNDP Hrvatska, 2008).[63] Ovdje je važno naglasiti kako se u svjetskim razmjerima njihova površina smatra iznimno malom, prosječno 1,9 ha, od čega čak 51 posto posjeda ima manje od jednog hektara. S obzirom da svjetska ekonomija priznaje samo velike i u tom smislu lakše i brže isplative sustave i ovdje se mala površina smatra preprekom konkurentnosti i napretku razvoja poljoprivrede. Bilo kroz zadruge ili klastere, potrebna nam je politika koja će zaštiti obiteljska poljoprivredna kućanstva jer su ona preduvjet života u ruralnim područjima. Njihovim povezivanjem i udruživanjem lakše će se preživjeti nasrtaji krupnih zemljoposjednika, a potrebno ih je poticati na raznovrsnost u proizvodnji kako bi ojačali prehrambenu sigurnost.

Pored obalnih područja, poljoprivreda će nam prva fasovati zbog utjecaja klimatskih promjena i to se zapravo već događa. U razdoblju 2000.-2007. ekstremne vremenske pojave Hrvatsku su koštale 1,3 milijarde kuna godišnje, što predstavlja četvrtinu veći iznos od prosječnih godišnjih izravnih poticaja za isto razdoblje (UNDP, 2008). Koliko mi novaca na bacanje imamo? Sve što država uloži u proizvodnju hrane, godišnje pojedu vremenske neprilike. Na neke od njih je možda preskupo ili nemoguće utjecati, ali neke, poput poplavljivanja polja ili suša, itekako je moguće nadzirati boljom odvodnjom suvišne vode, poboljšavanjem strukture tla kako bi lakše upijalo vodu ili bilo otpornije na sušna razdoblja. Ovako proizlazi da nam je svejedno, jer uvijek možemo kupiti jeftinu hranu negdje na svjetskim tržištima. Barem je tako jeftino bilo do 2007. godine. U svakom slučaju, proizvodnja hrane u Hrvatskoj zahtijeva duboke promjene, od sustava poticaja do promjene odnosa prema radu na zemlji.

Ako se malo okrenemo oko sebe, vidimo problem otpada kao jedan od najvećih ekoloških problema na razini cijele Hrvatske. U razdoblju od 2000. do 2004. godine bio je to sektor unutar kojeg su emisije najbrže rasle. Dotadašnja odlagališta, kao ni cjelokupni sustav gospodarenja otpadom, nisu bili spremni za tako velik rast konzumerizma u Hrvatskoj, odnosno rast smeća koje predstavlja opasnost za kvalitetu zraka, čistoću okoliša i podzemnih izvora pitke vode. Godišnje po stanovniku proizvedemo 295 kilograma smeća, odnosno dnevno 0,81 kilogram, što je od kraja ‘90-ih porast za oko 20 posto. Postoje 283 odlagališta od čega je tek 23 posto legalnih ili u postupku legalizacije (AZO, 2007). Kad sam se već dotakao otpada da kažem kako upravo zbog neizgrađenog sustava te naše totalne rastrošnosti i bacanja stvari daleko od očiju, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) je uglavnom i poznat po velikim investicijama u saniranje odlagališta i projektima gospodarenja različitim vrstama otpada koji i danas zauzimaju gotovo cijeli dio financijskog kolača (96,54 posto u 2008. godini).

Što se tiče posebnog ekološkog otiska vode, nije jasno zašto za tu kategoriju ne postoje podaci za Hrvatsku. Općenito, prema podacima FAO-a Hrvatska je prva u Europi, a treća u svijetu (iza Kostarike i Paname) po količinama obnovljive vode u odnosu na površinu. Ako računamo obnovljive zalihe vode u odnosu na broj stanovnika, Hrvatska je također na visokom osmom mjestu s prosjekom od oko 90 litara obnovljive vode po osobi na dan (Lay i Puđak, 2007). No, i tu se možemo pitati jesmo li svjesni tog bogatstva?

U vezi s prethodnim dijelom, neodgovoran odnos prema otpadu prelije se i na otpadne vode pa nastrada okoliš. Pročišćava se svega 25 posto komunalnih otpadnih voda i samo oko 20 posto industrijskih otpadnih voda koje se izravno ispuštaju u prirodu, a gotovo 30 posto industrijskih otpadnih voda ispušta se izravno u okoliš bez pročišćavanja.

Što se tiče izvora pitke vode kojima obilujemo, Hrvatska prilično olako daje koncesije za iskorištavanje dubokih rezervoara pitke vode privatnim poduzetnicima i korporacijama. Pozitivno je što je na snazi zakon koji sprječava trajnu rasprodaju izvora pitke vode i gradskih vodovoda do 2018. godine, pa smo makar time u ovom trenutku različiti od mnogih gradova u Europi i svijetu koji su svoje vodne izvore i gospodarenje vodama prepustili privatnim korporacijama koje su pretjerano podizale cijene vode, a često i smanjile kvalitetu usluge. S obzirom na to da preuzimanje izvora pitke vode i vodovoda podržavaju Svjetska banka i Europska banka za obnovu i razvoj, a da su najmoćnije korporacije u kontroli tržišta vode iz EU-a, potrebno je kroz udruge građana, medije te druge institucije paziti na očuvanje dostupnosti pitke vode većini građana. Primjerice, grad Zagreb već godinama plovi po istom obrascu gubljenja oko 40 posto vode koja uđe u sustav zbog starih dotrajalih cijevi. Ogroman novac dobiven zaduživanjem u inozemstvu nije pametno uložen u saniranje tih gubitaka, premda će građanke i građani Zagreba vraćati taj kredit, ali je zato u skladu s neodrživim gospodarenjem resursima Gradska skupština na zahtjev Poglavarstva prihvatila pokretanje postupka privatizacije vodovoda.

Ako želimo aktivno i dosljedno zastupati održivi razvoj, trebamo prigrliti pozitivno naslijeđe u gospodarenju resursima koje se u ovim krajevima tradicionalno njeguje. To znanje je u opasnosti od nestanka uslijed tranzicijskih trendova ubrzanih promjena i utrke za profitom, te neodgovornosti onih koji obnašaju javne dužnosti za dugoročni razvoj lokalne zajednice. Jasno, kao i sve zemlje, i Hrvatska ima normalnu potrebu za razvojem, ali on mora biti uravnotežen i bez uništavanja budućnosti, a pogotovo bez uništavanja biokapaciteta drugih ljudi.

BILJEŠKA

[61] Njihovu sposobnost produktivnosti mogle bi ugroziti upravo klimatske promjene. Fenomen sušenja šuma, jer se ne stignu adaptirati na promjene u klimi, sve je prisutniji u Europi, a možemo ga uočavati i u Hrvatskoj.

[62] Postoje sumnje u ove službene brojke. Smatra se kako je to prevelika i nerealna brojka, te kako je riječ o 2 posto BDP-a. Vidjeti Znaor, D. (2009) Hrvatska poljoprivreda ususret i nasuprot klimatskim promjenama, Okrugli stol “Sigurnost proizvodnje i opskrbe hranom u post-Kyoto periodu” u organizaciji Heinrich Boll Stiftunga.

[63] Točnije, riječ je o udjelu od 82 posto zaposlenosti unutar sektora i 54 posto bruto dodane vrijednosti, 99,7 posto od ukupnog broja poljoprivrednih posjeda te 80 posto korištenog poljoprivrednog zemljišta.