Ekološki otisak : kako je razvoj zgazio održivost | Dražen Šimleša

6. EKOPISMENOST – KAJDANKA ZEMLJINIH NOTA

 

Prije nekoliko godina bio sam na jednoj velikoj svjetskoj konferenciji o edukaciji za održivi razvoj, koja se za više od tisuću ljudi održavala u bivšoj tvornici automobila u Torinu. Na početku su se izredali dokoni političari s uvodnim pozdravima koji su se uobičajeno pretvorili u istovjetna nabrajanja svega korisnog što su učinili za educiranje o održivom razvoju, a da ne spominjemo što će sve učiniti. U redu, na takvim masovkama hoće i oni svojih pet minuta slave, ali to se oteglo kao i inače kad politika govori skromno o svojim uspjesima, pa nije bilo mjesta za glavne govornike koji su nas svojim predavanjima trebali uvesti u temu konferencije. Organizatori su zamolili ljude koji imaju znanje i koji imaju što reći da skrate svoja izlaganja, jer više nije bilo vremena. Među njima bio je i Fritjof Capra, jedan od najpoznatijih ekoloških mislilaca. Došao je na pozornicu mirno i pristojno kakav već je, i kazao nešto u stilu kako je održivi razvoj, a posebno edukacija za održivi razvoj kompleksna i ozbiljna tema, koja nije fast food da je se može zgužvati u par minuta i pljucnuti na podij, te kako odbija sažeti svoje predavanje, jer sudionici i sudionice konferencije ne bi dobili pravo značenje ekopismenosti, o čemu je htio pričati. Ode on s pozornice iz protesta, a ode i ton tako da je nastao muk u ogromnoj dvorani. Koji lik i faca, tako treba majstore i to, i nakon prvotnog stanja šoka krenem skupa sa skoro cijelom dvoranom na noge i udri u pljesak i urlanje. Prekrasna patetika se mogla mirisati u zraku, kao u Društvu mrtvih pjesnika ili u Mirisu žene – one scene na kraju.

Na svu sreću, nama je ovo s Caprom bio početak. Organizatorima je bila totalna blamaža i nekako su uspjeli privoljeti Capru na cijelo predavanje u jednoj od dvorana, s novim terminom. Tog sam dana odlučio izbaciti sve drugo iz rokovnika i stati dovoljno rano ispred tajne dvorane, da izbjegnem histeriju, pa sam unatoč guranju znanja gladne ekipe uspio ući i sjesti, znatiželjno kao mačka kad prvi put vidi kotač kako se vrti. Znao sam i prije za Capru i sviđalo mi se kako je opisivao “mrežu života”, ali, iskreno, u mnogim svojim starijim izdanjima i knjigama bio mi je počesto nedokučiv, formulast i, da skratim, ostavljao me s velikom mišlju koja se pretvara u zvuk hm i onda još tri točkice. U Torinu je Capra održao predavanje u kojemu je sažeo svoje misli i povezanosti svega u mreži života, o stanju u svijetu i globalnim problemima, ali i o ekopismenosti kao rješenju, kao prvom koraku na putu prema osvještavanju i obrazovanju za održivi razvoj. Bio je zadivljujuće jasan i slikovit, predan komunikaciji i otvoren u diskusiji, jezgrovit kada je išao unutra u bit stvari i širok kada je opisivao plašt svih nas, cijelog planeta. Sve mi je sjelo. Topio sam se kao čokolada na vrelom suncu i upijao svaku trunčicu frekvencije Caprine energije, razrogačenih očiju i otvorenih ušiju k’o da sam vidio ne smijem vam reći što.

No, kako sam rekao, meni je ekopismenost pojasnila mnoge upitnike i legla kao šamar budali i vrijeme je da sada legne i vama kao najvažniji dio knjige. Mogli bismo možda otići dalje u povijest, ali trenutak kada smo krenuli pumpati iluziju da smo odvojeni od prirode i da nam je ona nepresušni bunar naših megalomanskih želja može se ugurati u 17. stoljeće i u postavljanje temelja modernoj znanosti, a zapravo u ideološko asfaltiranje autoceste kapitalizmu od strane prvaka ondašnje misli Francisa Bacona, Renea Descartesa, Isaaca Newtona i drugih. Ono što je bitno u cijeloj kampanji jest totalno gušenje svijesti o cjelini i povezanosti dijelova unutar nje. Otad je sve postalo izolirano i rascjepkano, poput razbacanih sličica od kojih se više ne želi složiti cijela slika, a to je imalo utjecaja i na nas same te smo počeli sebe parcelizirati na organe i tekućine, dušu i tijelo, srce i um, kao da to nije međusobno povezano i kao da smo strojevi koji se mogu sklopiti i rasklopiti, ovisno o potrebama sustava. Ako smo se izolirali od svijeta kojem pripadamo i o kojem ovisimo, ako smo se izolirali od ljudi oko nas i na kraju krajeva sami od sebe, onda je jasno da popločavamo put neodrživosti koji negdje ima svoj kraj.

Ekosustavi nas uče kako nema kraja i kako sve postoji u ravnoteži, kako je kraj jednoga početak drugoga, kako je kraj jedne početak druge. U ekosustavima postoji održivost, međusobno prožimanje milijuna bića i tvari, postoje održive zajednice biljaka, životinja i sitnih organizama. I sve ide u krugovima, u cikličkim procesima materije i energije. I mi smo bili dio tog svijeta u većini vremena koliko obitavamo na planetu, živjeli smo u pričama, zajednicama i civilizacijama koje su poštovale te procese, njegovale ih i živjele u ravnoteži.

Capra nas poziva da se ponovno educiramo, da ponovno naučimo živjeti održivost, da ponovno naučimo pisati Zemljine note u kajdanci našeg života, da naučimo biti ekopismeni. Po njemu “biti ekološki pismen znači shvaćati principe organizacije održivih zajednica u ekosustavima te koristiti te principe za stvaranje ljudskih zajednica” (1997: 289). S obzirom da sam se već tada pomalo bavio permakulturom koja za sebe kaže da je način dizajniranja održivih i uravnoteženih ljudskih prostora i zajednica učenjem od modela iz ekosustava (Whitefield, 2004), bilo mi je simpatično kako različiti ljudi mogu doći do istog zaključka ili ideje.

Da bismo se mogli početi ekološki opismenjavati potrebno je prvo osvijestiti iz koje pozicije krećemo. Prepreke za održivi razvoj te problemi koje proizvodimo u svijetu, kao i naša nesposobnost da shvatimo njihovo značenje i međusobnu povezanost, očiti su primjeri kako naša današnja civilizacija, kako svi mi, a posebno upravljači svijetom, pate od “krize percepcije”. Ta kriza proizlazi iz svjetonazora koji nije u stanju sagledati bogatstvo i vrijednost cjeline te povezanost njenih dijelova, pa trančira planet na profit i linearni rast, količine izlovljene ribe i urode glavnih usjeva, na godišnji rast BDP-a i udio humanitarne pomoći siromašnima, na bogate i one koji ne znaju ili nemaju te sreće, na psihološke bolesti i otrgnute udove, na usamljene duše i virtualna prijateljstva.

Capra ističe kako za izlazak iz tog starog svjetonazora trebamo promijeniti percepciju na sljedećim razinama:

1. Od dijelova prema cjelini.

Ekosustavi se ne mogu rascijepati na odijeljene dijelove i promatrati odvojeno bez svijesti o njihovoj povezanosti s cjelinom. Niti ih se može iskorištavati izolirano s očekivanjem kako se to dugoročno neće reflektirati na cijeli sustav. Svi dijelovi sustava su važni, a opet važni samo u odnosu na cjelinu.

2. Od stvari prema odnosima.

Ekosustav nije samo puko nabrajanje vrsta, već povezana zajednica gdje postoje odnosi između različitih dijelova. Postoje razne mreže odnosa. Ekosustavi su mreže života koje se sastoje od mreža unutar mreža.

3. Od objektivnog znanja do znanja određenog kontekstom.

Ako smo shvatili važnost i vrijednost cjeline, onda sistemskim mišljenjem shvaćamo stvari samo unutar konteksta, čime osiguravamo da nešto objašnjavamo unutar stvarnog okruženja, a ne prema našim vlastitim vrijednostima ili osjećajima.

4. Od kvantitete do kvalitete.

Unutar stare znanosti i unutar opsjednutosti linearnim kretanjem profita svemu se teži odrediti količina. Dapače, stari svjetonazor funkcionira po pravilu: ako se nečemu ne može odrediti mjera ili cijena, onda to niti ne postoji. Ali odnosi i kontekst ne mogu se izvagati.

5. Od strukture do procesa.

Sustavi se razvijaju i mijenjaju pa je zato, ako želimo shvatiti žive strukture, važno shvatiti obnavljanje, promjenjivost i transformiranje.

6. Od sadržaja prema primjerima.

Kada iscrtamo mapu odnosa, pronađemo one koji se ponavljaju i njih zovemo primjerima ili obrascima. Umjesto da isključivo proučavamo strukturu ekosustava, pokušavamo shvatiti obrasce od kojih se sastoje ili po kojima djeluju (2005: 20-21). Capra (1997) na drugom mjestu kaže kako su zapravo kvantni fizičari lijepo pokazali da dijelovi uopće ne postoje. To što mi nazivamo dijelovima, zapravo su obrasci nerazdvojne mreže odnosa. Jasno je kako su sve ove promjene međusobno povezane, nadopunjuju se i proizlaze jedna iz druge te se ponovno susreću u mreži.

Tu se naglašava kako su tri ključna kriterija za život: obrasci, strukture i procesi, međusobno povezani.

Prije nego krenemo u izgradnju održivih zajednica potrebno nam je shvatiti šest principa ekologije koji su presudni u podržavanju života:

1. Mreže

Svuda ih nalazimo i svi su im živi sustavi u prirodi skloni. Granice između njih nisu granice razdvajanja nego granice identiteta. Na tim granicama živi sustavi komuniciraju s drugima te pronalaze resurse za sebe.

2. Krugovi

Materija i energija stalno kruže. Unutar tog neprestanog kruženja “otpad” iz jednog živog sustava postaje hrana ili resurs drugoga. Cjelina nikada ne osjeti otpad. Tako materija stalno kruži kroz mrežu života.

3. Solarna energija

Sav život, cjelokupno kruženje u prirodi nastaje od solarne energije kroz proces fotosinteze.

4. Partnerstva

Izmjena energije i resursa u ekosustavima podržana je sveprožimajućom suradnjom. Život na planetu nije nastao borbom i gaženjem drugih, već kroz suradnju, partnerstva i umrežavanja.

5. Raznolikost

Ekosustavi ostvaruju ravnotežu i otpornost kroz bogatstvo, raznolikost i kompleksnost svojih mreža. Što je veća raznolikost, to je veća i otpornost sustava na neugodnosti koje ga mogu snaći.

6. Dinamička ravnoteža

Ekosustavi su fleksibilne mreže koje se uvijek mijenjaju, variraju, titraju. Ta fleksibilnost je posljedica višestrukih veza povratnih petlji koje održavaju sustav u stanju dinamičke ravnoteže. Svi uključeni teže vlastitoj optimalnosti, ako previše narastu sustav se izbacuje iz ravnoteže, ali s obzirom na svoju dinamičnost i veću raznolikost, ponovno je postiže nakon nekog vremena (Capra, 2002: 231).

Jasno, nema potrebe negirati i razlike između ekosustava i ljudskih zajednica. Mi smo stvorili neke naše oblike komunikacije, jezik i kulturne obrasce kakvi ne postoje u ekosustavima, stvorili smo demokraciju i manipuliranje, pohlepu i medije, glad i mučenje. Stvorili smo i suosjećanje i dobrotu, solidarnost i međusobno pomaganje, empatiju i skrb za nemoćne. Za izdizanje i jačanje aktera koji koriste alate iz prethodne rečenice, trebat će nam jezik i principi razmišljanja primjereni našoj kulturi. No, unatoč tome, smatram da ekološkim opismenjavanjem, učenjem o ravnoteži i međusobnoj povezanosti u ekosustavima, shvaćanjem održivosti u ekosustavima, možemo i sami naučiti živjeti održivo. U iznimnoj knjizi The Culture of Make Believe (2004), Derrick Jensen kaže kako činimo zlo jedni drugima jer smo svijet lišili subjektivnosti. Drugim ljudima, bićima, prirodi ukidamo njihovu osobnost, a samim tim i vrijednost kao važnim dijelovima cjeline. Ako nekoga ne priznajemo kao osobu, otvaramo put sumnjama, pa čak i mržnji.

Capra ističe (2002: 230) kako ne možemo izgraditi održivu zajednicu bez ekološke pismenosti, bez “razumijevanja principa organizacije, zajedničkog svim živim sustavima, koji shvaćaju kako su se ekosustavi razvili da podrže mrežu života”. I svi mi ljudi dio smo te mreže života. Ako počnemo živjeti održivo i sa sviješću da smo svi važni i bitni te da smo i mi jedna mreža unutar mreže ekosustava, onda ćemo ostaviti prošlost i mnoge opačine i zlobe koje pritišću naš planet i ljude na njemu ništa manje od ekološkog otiska.

Ako shvatimo međupovezanost i važnost odnosa između nas u ljudskoj zajednici, vrlo je vjerojatno kako ćemo manje biti u stanju činiti nekome zlo ili negirati da se to događa. U održivoj ljudskoj zajednici postoji svijest o međusobnim odnosima, pa je jasno da ako njegujemo zajednicu kao cjelinu, njegujemo i te odnose.

Upravo zato što je naš ekonomski pa čak i osobni sustav podešen na linearni rast, događa se napad na ekosustave gdje je sve podešeno na cikličke obrasce. Ako redizajniramo naše viđenje svijeta, razvoja vlastitih osobnosti, pa i ekonomskog sustava, na cikličke obrasce, svladali smo također velik dio koraka u prilagodbi principa iz ekosustava na naše ljudske zajednice. Sunce kao izvor gotovo svih energija na našem planetu već sam dosta obradio u poglavlju Vježbanje i trebamo samo nastaviti vježbati tako da nam ono da što više energije bez ugrožavanja ravnoteže. Partnerstva su također lijepi princip koji možemo naučiti i primijeniti. Znamo iz naših međusobnih odnosa kako, imamo li s nekim dobar odnos, učimo iz dinamike tog odnosa, osjećamo da se i mi iz njega ili pomoću njega razvijamo. Tu se također vidi veliki razdor između principa ekosustava i našeg sustava. Umjesto natjecanja trebamo suradnju, umjesto ekspanzije očuvanje, umjesto dominacije partnerstvo (Capra, 1997). Zamislite isto tako da, kao što smo pisali u Vježbanju, pokrijemo naša polja s raznolikim biljkama i organizmima, kao što je u svakom ekosustavu, a ne s monokulturama, gdje hektare i hektare prekriva jedna uboga i to hibridna ili genetski modificirana vrsta. Zamislite da u našim društvima slavimo raznolikost i vrijednost svake jedinke, umjesto da mrzimo ljude zato što su druge boje kože, vjere, iz drugog grada ili vole voditi ljubav na drugačiji način od nas. Ekosustavi nas uče da što je sustav raznolikiji, ima veće šanse za razvoj i dinamiku, te veće šanse da opstane u teškim trenucima ili neravnotežama. U raznolikom i umreženom sustavu ako i dođe do prevelikog opterećenja ili stresa u jednom njegovom dijelu, drugi dio sustava će zbog svoje povezanosti i otpornosti lakše pokrpati potrgane niti i vratiti sve u stanje ravnoteže.

No kao što je rečeno u poglavlju o nedostatku znanja i svijesti, ponovno podsjećam kako neće biti dovoljno samo opismeniti se, odnosno opskrbiti se znanjem o principima ekosustava, već kako su nam potrebne i drugačije vrijednosti. Bez usvajanja vrijednosti koje poštuju održivost i pravdu, nećemo biti u stanju iznjedriti novu percepciju i svjetonazor. Time vrijednosti postaju neodvojiv dio percepcije.

Toliko toga možemo naučiti i primijeniti u stvaranju naših održivih ljudskih zajednica.

Capra (2002) ističe kako ekološki dizajn dolazi odmah, kao prvi korak nakon usvajanja ekološke pismenosti, zato što je za praktičnu primjenu održivog razvoja potrebno dizajniranje za sve sektore. Tu se nalaze mnogi alati i akteri koje smo spominjali u Vježbanju, oni već danas dizajniraju brojne sektore održivog razvoja.

Ekološka pismenost mora tražiti aktere koji će je prigrliti: znanstvenike, društvene aktiviste, političare, poslovne ljude, ali mora naći i prostore svoje primjene: učionice i škole, urede i tvornice, gradove i države. Sada vam je jasno kako dosta primjera iz Vježbanja možemo shvatiti kao pionire ekopismenosti. Ona je u mnogim primjerima koje smo naveli još uvijek nedorečena, nepovezana, necjelovita, ali je iskrena i krenula je s pisanjem svoje priče. Važno je da shvatimo kako ekopismenost ne postoji bez prakse, bez primjene u stvarnosti.

Fritjof Capra zadovoljava svoje potrebe za praksom održivog razvoja radeći u Centru za ekološku pismenost u Berkeleyu (SAD), gdje podučavaju “pedagogiju koja facilitira razumijevanje učenja osnovnih principa ekologije i duboko poštovanje za živi svijet kroz eksperimentalni, participativni i multidisciplinarni pristup” (2005: XIV). Na njihovoj internet stranici (http://www.ecoliteracy.org) opisane su priče kako se ekopismenosti uči djecu, mlade i studente.

 

* * *

Sa svim što je do sada ispričano o ekopismenosti došli smo do same biti, same jezgre, suštine knjige. Možemo se svi zapitati: ok, otkuda krenuti, što nam je potrebno na početku, gdje se kriju i gdje se otkrivaju alati koje spominjemo? Što nam treba? Gdje da ostavimo svoj potpis nakon što usvojimo ekopismenost?

Potrebno je u nama samima promijeniti četiri važna dijela naše osobnosti i našeg djelovanja u svijetu, četiri važna elementa koji nas opisuju kao osobe. Riječ je o četiri suštinske sposobnosti koje su nam potrebne za stvaranje održivih zajednica. Potrebno nam je izgraditi i doživjeti promjenu u načinima kako razmišljamo, kako emocionalno doživljavamo svijet, kako i što možemo stvarati i kreirati, te na kraju kako funkcioniramo. Na slici je zorno prikazano gdje se nalaze područja unutar kojih su nam potrebne promjene i koje elemente sadrže ta područja:

1. Glava (kognitivna sposobnost)

– razvijanje sposobnosti za sistemsko mišljenje,
– shvaćanje šest principa ekologije koje smo spominjali,
– kreativno i fleksibilno razmišljanje i orijentiranost na rješavanje problema,
– sposobnost shvaćanja dugoročnosti i širine naših odluka i djelovanja.

2. Srce (emocionalna sposobnost)

– osjećaji brige i skrbi, empatije i poštivanja drugih ljudi i drugih bića,
– prihvaćanje i poštovanje različitih perspektiva, motivacija i intencija,
– predanost pravdi i jednakosti prava te uključivanju sviju u procese.

3. Ruke (aktivna sposobnost)

– stvaranje i korištenje alata i stvari koje su potrebne u svakoj održivoj zajednici,
– manje prigovaranja, a više rada i praktične akcije,
– primjena ekološkog znanja za prenošenje ekološkog dizajna u praksu,
– sposobnost napredne primjene energije i resursa.

4. Duh (sposobnost povezivanja)

– osjećaji poštivanja i divljenja prema prirodi,
– cijeniti Zemlju i sva živa bića,
– imati jaku i duboku vezu te shvaćati vlastitu poziciju u svijetu, da ne kažem svemiru,
– osjećaji povezanosti i sličnosti s prirodnim svijetom i širenje tog osjećaja u drugima.

 

Ovo su sposobnosti bez kojih ne možemo krenuti u stvaranje održivih zajednica. Potrebno nam je dosegnuti znanja kako održivost živi i kakvi su odnosi unutar nje, a ne da znamo samo nešto iz područja u kojem smo kod kuće, odnosno potrebno je da smo manje fahidioti, a više mudre holističke glave.

Potrebno nam je osjetiti veću ljubav za planet i ljude, umjesto da kao dosad nešto brboljimo o održivom razvoju i brizi za budućnost planeta, našu djecu i unuke, a ponašamo se kao zadnje neznalice ili, kao što smo rekli, kao zadnji ovisnici.

Potrebna nam je veća sposobnost da proizvodimo i stvaramo, da znamo praktično koristiti alate i rješenja, a ne da smo, bože mi oprosti, ovako kljakasti i ne znamo promijeniti žarulju, a ruke nam služe samo za kuckanje po tastaturi. Potrebno je da postanemo holistički dizajneri kick ass.

I na kraju nam je potrebno da na sebe priljubimo plašt energije koja funkcionira pozitivno i aktivno u odnosu na okolinu i druge ljude i druga bića. Nazovite to duhovnošću, vibrom, furkom, aurom, aureolom, kako god vam drago, ali svatko od nas ima oko sebe određenu energiju kojom komunicira s okolinom.

Ono što je važno jest da ove sposobnosti, kao i principe ekologije, shvatimo kao međusobno povezane. Ne možemo imati samo jednu sposobnost i krenuti stvarati održive zajednice. To i jest problem mnogih ljudi koji su se fokusirali samo na jednu sposobnost i nije im jasno gdje zapinje.

A potpuno je jasno i očekivano da zapinje i škripi, dahće i koči, jer i sam održivi razvoj je kompleksan i raznolik pa je logično da, želimo li ga prakticirati, ne možemo ostati skučenih misli, zarobljena srca, trapavih ruku ili hladne energije. Ne možemo stvarati održivi razvoj i zajednice ako smo samo jaki u glavi i rasturamo konceptima i idejama, a ostajemo usamljenog srca. Ne možemo stvarati održivi razvoj i zajednice ako ćemo samo biti vrckastog duha i voljeti prirodu pa to prikazivati jedino tancanjem u bijelim haljama po livadama i poljima te grljenjem i mrčenjem stabala. Da me krivo ne shvatite, to su super odlike, posebno je stablu super kad ga produhovljena osoba ščepa i kaže joooj, kako te volim, ali to jednostavno nije dovoljno za stvaranje održivih zajednica u njihovoj punoj veličanstvenosti i bogatstvu. Potrebna nam je sinergija i prožimanje energije i materije između svih četiriju sposobnosti. Jasno, potpuno sam svjestan kako je to lakše napisati nego ostvariti, ali kroz međusobno pomaganje i solidarnost, kroz dijeljenje znanja i vještina, kroz hrabrenje i dijeljenje ljubavi, mislim da ćemo osjetiti kako smo se upravo otisnuli na najvažnije i najljepše putovanje.

Radi uspješnog realiziranja edukacije i osvješćivanja za održivi razvoj bit će nam potrebno usvojiti načela ekološke pismenosti, čiji “segmenti bi mogli biti znanje, vještine, osjećaji i ponašanja, odnosno osobna uključenost, odgovornost i aktivnost” (Lay, 1998: 164).

Znanje i vještine, osjećaji i ponašanje, odgovornost i aktivizam, naše uključene osobnosti, i to sve na jednom mjestu, u nama samima, u drugima oko nas. Nije li to prekrasno?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.