Ekološki otisak : kako je razvoj zgazio održivost | Dražen Šimleša

2.1.1. SKENIRANJE OTISKA

 

Ekološki otisak i njegovo značenje za naš vlastiti život i današnja društva ne možemo razumjeti bez da uronimo dublje prema područjima koja utječu na otisak. To je slika našeg svijeta, ogledalo koje ne možemo lagati nikakvim plastičnim operacijama i šminkanjem. To je i slika nas samih, mikroskopski pogled unutar ekološkog otiska, u skrivene pore naših stopa. Upoznali smo se s osnovama ekološkog otiska i dali opći pregled našeg utjecaja na planet. Sada ćemo vidjeti kako i gdje sve pečatiramo naš planet.

 

A) ENERGIJA

S obzirom na to da se otisak za područje energije od 1961. do 2005. godine povećao za gotovo deset puta, ne trebamo previše razmišljati što znači utjecaj fosilnih goriva na polovinu našeg ukupnog otiska. Energiju koristimo na nepravedan način – neki troše previše, a drugi nemaju za osnovne potrebe. Trošimo je i neefikasno s obzirom na velike gubitke i rastrošnost, pa čak i u područjima gdje su nam dostupne jeftine i primjenjive alternative. Ratovi za resurse i sve veća nestabilnost u područjima s najvažnijim izvorima energije pokazuju nam kako zapravo energijom loše upravljamo, ne samo u smislu efikasnosti. To je oružje za masovno uništenje.

Vrlo često nismo svjesni kako energija uvijek ima izvor. Svjesni smo samo izlaza energije – svjetla koje gori kada pritisnemo prekidač, hrane koja je već na tanjuru, goriva koje nas čeka na benzinskim crpkama, toplih radijatora u stambenim objektima i slično. Ne pitamo se otkud je ta energija došla, iz kojih izvora? Koliki su ukupni troškovi da se uopće proizvede? Jesu li prekršena nečija ljudska prava da dođe do nas? Zato nam je važno da, kada govorimo o energiji, razmišljamo o njenom ukupnom utjecaju na okoliš i društvo, te da izbalansiramo koliko smo uopće potrošili energije i ostalog da si osiguramo određeni izvor energije. Taj ćemo omjer naći u literaturi najčešće pod kraticom EROEI – “energy returned on energy invested”, dakle uspoređujemo dobivenu energiju s onom utrošenom. Tu podrazumijevamo računanje energije potrebne da proizvedemo, procesuiramo i distribuiramo određeni izvor energije, proizvod ili uslugu. Računamo koliki je zapravo trošak dobivanja i korištenja određenog izvora energije. Jednom mesnom odresku potrebna je, prije nego stigne na naš tanjur, određena količina pašnjaka, energija za obradu mesa i procesuiranje, skladištenje, cesta i energija za transport te energija za kuhanje. Također ćemo naići za sličnu ideju kroz “life cycle analysis” – analizu životnog kruga, ili kroz koncept emergy, što je kratica za “embodied energy”, dakle energiju utjelovljenu u određeni izvor energije ili proizvod. Koliko je to važno dovoljno nam govori podatak kako je u zadnjem izvještaju za ekološki otisak emergy izračunat za preko 700 proizvoda koje najčešće koristimo.

Kod računanja energetskog životnog kruga ili ukupno uložene energije u određeni proizvod ili uslugu, trebamo biti oprezni. Naime, rijetko se susreće da su različiti autori koristili istu metodu računanja i iste faktore. Koristi li se kod računanja emergyja za naftu i energija potrebna za vojsku koja nadzire sigurnost naftnih polja, rafinerija i naftovoda? Koristimo li u računanju EROEI indikatora za biodizel energiju potrebnu da se proizvedu umjetna gnojiva ili pesticidi koji se koriste u masovnoj proizvodnji uljarica? Stoga nije neuobičajeno da za mjerenje istog energetskog izvora, posebno u različitim dijelovima svijeta, dobijemo drugačije rezultate.

Prema podacima Međunarodne agencije za energiju (IEA, 2009) fosilna goriva i danas zauzimaju više od 80 posto u primarnoj proizvodnji energije: nafta 34 posto, ugljen 26,5 posto i plin 20,9 posto. Stvorili smo svijet u kojem smo toliko ovisni o jeftinom upumpavanju fosilnih goriva da to izaziva jezu s obzirom na zastrašivanja oko fosilnih goriva. Spomenuta tri tipa fosilnih goriva najviše pritišću naš ekološki otisak i utječu na područje energije pa ćemo im posvetiti malo pozornosti.

S obzirom na udio ugljika u svakom od resursa, najveću emisiju ima ugljen, pa nafta i plin. Za istu količinu energije, elektrana na ugljen emitira 70 posto više CO2 od elektrane na plin i 50 posto više CO2 od elektrane na naftu. S obzirom na najširu mogućnost korištenja i ulogu koju ima u svijetu počinjemo s naftom.

S obzirom na to da nafta osigurava više od trećine ukupno potrošene energije, a u transportu preko 90 posto, jasno je zašto treba započeti s naftom kao najvažnijim resursom danas. Također, naftni derivati osiguravaju obilje proizvoda značajnih za naše društvo: plastiku, sintetička sredstva u poljoprivredi, boje, lijekove i brojne druge. Moderna industrijalizirana poljoprivreda nezamisliva je bez velikog unosa fosilnih goriva. To je nešto što nas najviše treba zabrinuti kada govorimo o svijetu skupe nafte, jer je hrana uz čist zrak i vodu, energija potrebna nama ljudima da živimo.

Nafta je tako pogodna i primjenjiva jer se radi o taloženju od prije milijun godina, daje puno u malom volumenu i gust je izvor energije.

Danas svjedočimo pravoj jagmi za naftom gdje god se može bušiti i najvažnije je pitanje koliko nam je crnog zlata još ostalo? Mnogi geolozi i stručnjaci za energiju smatraju kako danas, pored političkih i ekonomskih utjecaja, geologija igra sve značajniju ulogu u cijeni i opskrbi naftom.

Ne temelju smanjivanja zaliha rezervi nafte razvila se “peak oil” teza o dosezanju vrhunca iskorištavanja ili crpljenja nafte. Pionir teze američki geofizičar M. King Hubbert, još je 1956. godine prilično točno predvidio kako će SAD vrhunac iskorištavanja nafte dostići početkom ’70-ih. Sve do tada SAD je proizvodio najviše nafte na svijetu i bio najveći izvoznik. Premda tada ismijavan, Hubbert je bio u pravu jer je SAD vrhunac iskorištavanja nafte na svom teritoriju doživio 1973. godine.[14] Hubbert je to računao prateći kretanja iskorištavanja nafte na različitim nalazištima SAD-a. Hubbertova krivulja, nazvana tako njemu u čast, označava danas rast proizvodnje po nalazištima nafte, dostizanje vrhunca, stagnaciju te pad koji slijedi. Usporedio je nadalje tadašnju potražnju za naftom u SAD-u s otkrićima novih nalazišta. Nova otkrića gubila su korak sa sve većom potražnjom. Iz toga je slijedio zaključak kako će zbog povećane potražnje nalazišta u SAD-u sve teže osiguravati dovoljne količine nafte. Takav način računanja danas prakticiraju i zastupnici “peak oil” teze kada ističu dosezanje svjetskog vrhunca iskorištavanja nafte. Potrošnju nafte trebaju pratiti i nova otkrića. Krivulju otkrića novih nalazišta treba pratiti krivulja potrošnje u razmaku od 30 godina, inače se potrošnja ne može zadovoljiti. S obzirom na to da je vrhunac otkrića naftnih nalazišta u svijetu dosegnut u ‘70-ima, po nekima se vrhunac iskorištavanja već dogodio. Čak 80 posto nafte koju danas koristimo dolazi iz naftnih polja otkrivenih prije 1973. godine. Od 23 države najveće proizvođačice nafte, 15 ih je već doseglo vrhunac iskorištavanja na svom teritoriju. Od značajnijih tu su SAD, Venezuela, Velika Britanija i Norveška. Dok mi danas pronađemo jedan barel nafte, tri barela već potrošimo…

Različite su procjene kada će se dogoditi vrhunac iskorištavanja nafte. Obično se autori i društveni teoretičari dijele u dvije skupine: pesimističniju koja taj događaj smješta u razdoblje od 2005. do 2015. godine, dok optimističnija skupina očekuje taj događaj u razdoblju od 2020. do 2035. godine. Danas gotovo da ne postoji znanstveno i politički relevantna institucija koja vrhunac iskorištavanja nafte smješta iza polovine ovog stoljeća, i to je doista promjena, čak i ako gledamo na razdoblje od svega pet godina unazad.

Geolog Colin Campbell jedan je od najpoznatijih i najuglednijih “peak oil” zastupnika. Upravo mu je vlastita karijera, tijekom koje je tragao za naftnim nalazištima po cijelom svijetu radeći za naftne korporacije, donijela iskustvo i spoznaje kako naftna era neće vječno trajati.[15] Campbell je i jedan od osnivača The Association for the Study of Peak Oil and Gas (ASPO), znanstvene organizacije osnovane 2001. godine, koja je među prvima počela upozoravati na globalno približavanje vrhuncu iskorištavanja nafte. Danas je on jedan od rijetkih, čak i među zastupnicima “peak oil” teze, koji ističe kako se vrhunac iskorištavanja nafte već dogodio. Campbell ističe kako će se 2020. godine proizvoditi svega 65 milijuna barela na dan. Paul Mobbs (2006) u odličnoj knjizi Energy Beyond Oil ističe kako se vrhunac iskorištavanja nafte može očekivati oko 2015. godine, nakon čega bi na naftnom tržištu trajao period izmjene stabilnijih razdoblja s onima kada cijena nafte raste. Po njemu teže nestašice nafte na tržištima ne bi trebalo očekivati sljedećih 20 godina, posebno ako neminovni rast cijena uzrokuje smanjenje potražnje.

S druge strane, optimističnija skupina ističe kako raznih oblika nafte ima dovoljno za sljedećih nekoliko desetljeća, a razvoj tehnologije iscrpljivanja i deriviranja poboljšat će efikasnost iskorištavanja. U konzultantskoj tvrtki za energiju Cambridge Energy Research Associates (CERA), tvrde kako je do 2015. godine moguće povećati naftnu proizvodnju za čak 18 posto (The Economist, 20.04.2006). Ističu kako se kraj prevlasti nafte spominje od sedamdesetih godina prošlog stoljeća zbog čega i današnja upozorenja gube na vjerodostojnosti, te smatraju takve stavove znanstveno neutemeljenim floskulama kojima je cilj zaplašiti javnost.[16]

Određivanje kada bi se trebao dogoditi vrhunac iskorištavanja nafte uvelike ovisi i o procjenama sadašnjih rezervi. Očekivano, velike su razlike u procjenama.

Časopis Oil & Gas Journal ističe kako konvencionalne nafte ima još 1.276 milijarda galona. Oni svoje podatke temelje na povratnim informacija od privatnih naftnih korporacija te nacionalnih naftnih kompanija. Postavlja se pitanje vjerodostojnosti tih podataka, jer je nemali broj puta uočeno namjerno pumpanje rezervi i privatnih i državnih naftnih korporacija. Mnoge države smatraju podatke o naftnim nalazištima koje kontroliraju državnom tajnom, a neautorizirano objavljivanje teškim prekršajem. Zato o realnom bogatstvu mnogih svjetskih nalazišta možemo samo nagađati ili jednostavno vjerovati državama koje ih kontroliraju i kojima je u interesu da ta brojka bude što veća. Cambell ističe kako su podaci Oil & Gas Journala pretjerani te da možemo govoriti o najviše 764 milijarde galona.

Ističe se problem “političkih rezervi” (Campbell, 2005). Naime, OPEC kao skupina država koje proizvode naftu, dijeli svakoj svojoj članici kvote koliko nafte smije proizvoditi s obzirom na rezerve koje prijavi. U interesu je svakoj članici prijaviti što veće rezerve, jer će tako dobiti i veće kvote za proizvodnju i trenutnu pripadajuću zaradu od prodaje. Krajem ‘80-ih godina 20. stoljeća 6 od 11 članica OPEC-a diglo je svoje rezerve nafte za ukupno čak 304 milijarde barela. Povećanje vlastitih rezervi objavile su članice OPEC-a:

• Kuvajt za 26 milijarda barela 1985. godine (porast od 48 posto),
• Iran za 44 milijarde barela 1988. godine (porast od 90 posto),
• Irak za 54 milijarde barela 1988. godine (porast od 113 posto),
• Venezuela za 31 milijardu barela 1988. godine (porast od 124 posto),
• Dubai za 2,6 milijarda barela 1988. godine (porast od 186 posto),
• Abu Dabi za 61 milijardu barela 1988. godine (porast od 197 posto),
• Saudijska Arabija za 88 milijarda barela 1990. godine (porast od 52 posto).

Na temelju čega su ova povećanja opravdana ako u tom razdoblju niti jedna od gore spomenutih zemalja nije objavila niti jedno značajnije novo nalazište nafte? Ne samo da postoji interes u povećanju vlastitih rezervi zbog dobivanja većih kvota od OPEC-a, već zemlje imaju interes “pojačati” vlastite rezerve, jer tako lakše i povoljnije dobivaju kredite i investicije međunarodnih banaka i fondova za iskorištavanje nafte.

Ponekad izgleda kao da se nafta upumpava u nalazišta, a ne obrnuto. US Geological Survey u svoju prognozu svjetskih rezervi nafte uključuje čak buduća otkrića nalazišta nafte, te tehnološki razvoj crpljenja nafte. USGS od ukupnih 3345 milijarda barela, čak 674 milijarde novih barela vidi na još neotkrivenim nalazištima do 2025. godine. U tu su brojku također uključena i nalazišta nekonvencionalne nafte, što nije za usporedbu jer je takva nafta financijski i energetski zahtjevnija za iskorištavanje. To bi značilo kako godišnje u prosjeku trebamo pronaći novih 22,5 milijarde barela, a do sada je u godinama koje su uslijedile nakon objave prognoze, otkrivano godišnje novih 10 milijarde barela (Mobbs, 2005).

Trebamo biti svjesni kako sve takve prognoze, posebno one dugoročne, stoje na nesigurnim nogama. Primjerice IEA-e je u svom godišnjem izvještaju o energiji iz 2001. godine najavila kako cijena nafte do 2010. godine neće prijeći 21 dolar po barelu.

Zastupnici “peak oil” teze, naglašavaju kako kada govore o vrhuncu iskorištavanja nafte misle na konvencionalni tip nafte ili kako se još naziva jeftina ili laka nafta, koja je do sada osiguravala energiju ekonomskog rasta. Po Cambellu jeftina je nafta izgradila svijet onakvim kakvim ga danas poznajemo, ali nje nakon 150 godina nestaje. Nekonvencionalna nafta ili teška nafta je skupa nafta i tu ubrajamo: naftu od ugljena ili škriljevca, naftu od katranskog pijeska ili bitumena, naftu iz dubokih mora i polarnih područja, te bilo koje druge oblike teške ili jako teške nafte. Takve nafte ima i više nego dovoljno, ali je korištenje ograničeno velikim troškovima vađenja, gomilanjem ogromnih količina smeća i zagađenja lokalnog okoliša te povećanim emisijama stakleničkih plinova, čime se ubrzavaju klimatske promjene.

Možemo zaključiti kako prvi rezultat dostizanja vrhunca iskorištavanja nafte neće biti nestanak tog resursa, a posebno prestanak korištenja nafte za naše potrebe. Prvi rezultat će biti daljnji rast cijena nafte i naftnih derivata, dakle ekonomski utjecaj. Naši životi bi izgledali drugačije kada bi nafta koštala 200 dolara po barelu. Svaki proizvod prati istu nit: ako ga ima malo, raste mu cijena. To je i namamilo 2008. godine špekulantske parazite iz najvećih svjetskih banaka i investicijskih fondova koji su kupovali naftne obveznice i time zaustavljali ulaz nafte na stvarna tržišta te umjetno dizali cijenu i prodavali je kada bi se digla.

Michael Klare (2007) ispravno zaključuje kako podosta zastupnika “peak oil” pokreta griješi kada najavljuje oštar rez, strmoglavi pad, nestanak nafte praktički preko noći. Klare međutim tvrdi kako je izvjesnije da ćemo u narednih deset ili nešto više godina svjedočiti više platou u naftnoj proizvodnji, gdje će se izmjenjivati padovi proizvodnje i veće cijene s razdobljima dovoljne količine nafte na tržištu i manjim cijenama na benzinskim crpkama. Klare ističe kako će potonja razdoblja biti sve kraća prilagođena trenutnim političkim potrebama i interesima.

Ugljenu kao najprljavijem tipu fosilnih goriva za sada se ne “proriču” vrhunci iskorištavanja i na globalnom nivou tog resursa imamo dovoljno za sljedećih 200 godina uz sadašnju potrošnju. SAD imaju zalihe ugljena za sljedećih 250 godina u skladu s trenutnim iskorištavanjem. Ne zovu ih bez razloga “Saudijskom Arabijom ugljena”. Iza njih u zalihama slijedi zanimljiva četvorka: Rusija, Kina, Indija i Australija. Ugljen je donedavno bio energent koji je pao u drugi ili točnije rečeno treći plan, jer se njegovim iskorištavanjem emitiraju veće količine ugljika u odnosu na iskorištavanje plina i nafte. Sagorijevanje jedne tone ugljena emitira tri tone CO2, nafte dvije i pol tone CO2, a plina dvije tone CO2. Ugljen je odgovoran za polovinu emisije CO2 u odnosu na proizvodnju struje. Ako bismo po kušali ugljenom zamijeniti sadašnju potrošnju nafte i plina, rast emisije CO2 ubrzao bi razoran utjecaj klimatskih promjena. No, upravo zbog sve većih cijena i nafte i plina, te zbog činjenice da ga imamo u većim količinama, ugljen se sve više koristi, unatoč svim opasnostima za lokalni okoliš i globalnu klimu.

Planovi izgradnje elektrana na ugljen dosižu sulude brojke od nekoliko stotina novih elektrana na razini cijelog svijeta. Kina svakih deset dana pusti u pogon novu termoelektranu na ugljen koji joj trenutno osigurava 79 posto potreba za strujom. Čak i države koje se smatra predvodnicama borbe protiv klimatskih promjena, poput Njemačke i Velike Britanije, najavile su povratak ugljena kao energenta. Britanija je povećala udio ugljena u energetskoj potrošnji i otvorila ponovno neke ugljenokope te povećala uvoz. Glasnogovornik vlade pokušao je umiriti javnost priznanjem kako se korištenje ugljena u proizvodnji energije doista povećalo, ali kako oni plaćaju drugim europskim zemljama nadoknadu i projekte smanjenja emisije.

Premda je za očekivati kako se neće ispuniti sav planirani broj izgradnji, riječ je o planovima koji će dugoročno imati iznimno negativan utjecaj na okoliš i klimu.

Što se tiče plina kao trećeg važnog energenta, njegov udio u potrošnji raste, a predviđanja IEA-e za 2030. godinu stavljaju plin na drugo mjesto iza nafte s 25 posto udjela u ukupnoj potrošnji energenata. Općenito je trend, posebno među zemljama na Zapadu, da je većina novosagrađenih elektrana na plin. Time se manje šteti okolišu ako se usporedi s korištenjem druga dva oblika fosilnih goriva, ali se zalihe plina brže iscrpljuju.

Premda se o nafti više govori u kategoriji vrhunca iskorištavanja, plin je također vrlo blizu. Autori koje svrstavamo u “peak oil” skupinu ističu kako će i plin vrlo brzo nakon nafte, za 10 do 15 godina, dosegnuti vrhunac iskorištavanja. SAD je već dosegnuo vrhunac iskorištavanja plina na svom teritoriju prije par godina. Naglašava se kako će isto biti i sa zalihama u Sjevernom moru, pa je britanski Parlamentarni ured za znanost i tehnologiju odredio 2020. godinu kao godinu nakon koje će iskorištavanje plina u Sjevernom moru biti na vrhuncu, dok kritika ističe kako će se to dogoditi u sljedećih par godina (Mobss, 2005). Ovdje geopolitika igra važnu ulogu i ne treba zanemariti kako se većina zaliha zemnog plina nalazi na području Rusije (45 posto), a nakon toga u ostalim zemljama Centralne Azije te Bliskog istoka. U skladu s takvom geografijom je i problem s plinom: ne transportira se tako lako kao nafta, već su potrebni povezani plinovodi. Dakle, najjeftiniji i najefikasniji oblik transporta plina je kopnom. Prevođenje posebnim tankerima tzv. ukapljenog plina (LNG), što zadnjih godina populariziraju državni i korporativni krugovi, samo će ubrzati vrhunac korištenja plina, jer se čak 15 posto vrijednosti plina izgubi u procesu pretvaranja plina u tekuće stanje kako bi se mogao prevesti u posebnim kontejnerima. Također, cijeli proces košta puno više nego što je prijenos plinovodima. Ali dok ima tko platiti, ne pita se za ukupnu cijenu.

 

B) PROIZVODNJA HRANE

Rekli smo kako uzgoj i proizvodnja hrane jednom trećinom utječe na ekološki otisak. Utjecaj je još i veći, jer se energija potrebna za proizvodnju umjetnih gnojiva, pesticida, herbicida i drugih zaštitnih sredstava, kao i energija potrebna za rad mehanizacije, procesuiranje i pakiranje hrane te transport uključuje u područje energije, premda sve veći broj znanstvenika predlaže uključivanje te potrošnje u područje hrane. Ideja je na tragu rezultata zadnjih istraživanja koja daju veći udio poljoprivrednom i prehrambenom sektoru u ukupnoj potrošnji energije, veći i od drugih sektora u društvu.

Zadnji podaci Organizacije za hranu i poljoprivredu UN-a (FAO) izneseni u izvještaju Livestock’s Long Shadow (2007) ističu kako je proizvodnja mesa odgovorna za 9 posto emisije CO2, 37 posto metana, 64 posto amonijaka i 65 posto dušičnog dioksida. Kad se uzme u obzir kumulativni učinak ove emisije, to zajedno daje 18 posto jači efekt nego emisija od transporta, naglašavaju autori izvještaja. Zaključak je kako “sektor proizvodnje mesa ima duboke i široke utjecaje na okoliš koji bi trebali zauzeti jedno od prvih mjesta politike zaštite okoliša” (Steinfeld et. al., 2006: 26).

Slično tome, časopis New Scientist je polovinom srpnja 2007. godine objavio rad japanskih znanstvenika s National Institute of Livestock and Grassland Science iz Tsukube koji su također od proizvodnje mesa dobili rezultate veće emisije stakleničkih plinova nego od transporta. Studija je rađena na primjeru velikih farmi i klaonica u Japanu, ali bi rezultati bili blizu za bilo koju zemlju s industrijaliziranim i standardiziranim pristupom proizvodnji mesa. Njihovo istraživanje pokazalo je kako se za proizvodnju jednog kilograma mesa govedine emitira stakleničkog potencijala zagrijavanja jednakog 36,4 kilograma CO2. Dodatno se zbog otpada iz klaonica, koji zagađuje vodu i tlo, emitira 340 grama sumpornog dioksida, 59 grama fosfata te se potroši 169 megadžula energije. To je zajedno jednako emisiji stakleničkih plinova koje dobijemo uslijed vožnje automobilom tri sata (250 kilometara otprilike), dok su nam sve žarulje u stanu ili kući uključene. Treba istaknuti kako se u ovoj studiji nije računala emisija od upravljanja infrastrukturom farmi, kao niti od transporta mesa i mesnih prerađevina, pa ovi podaci ne donose ukupni otisak proizvodnje mesa (Fanelli, 2007).

Jedan od većih autoriteta na području energije, već spominjani Richard Heinberg (2005) nabrojio je opasne trendove u globalnoj proizvodnji hrane koji po njemu trebaju dobiti svoje održive alternative:

1. Površina za proizvodnju

Unatoč daljnjem krčenju šuma kako bi se uzgajale uglavnom ratarske kulture kao hrana za životinje, smanjuju se ukupne plodne površine na kojoj proizvodimo hranu. Širenje gradova s jedne strane i širenje pustinja s druge strane sve više stišću površinu na kojoj proizvodimo hranu.

2. Plodno tlo

Krajem 2005. godine objavljeni su satelitski podaci koji pokazuju kako nestaje sve više plodne zemlje, površinskog sloja tla koji je najzaslužniji za uspješnu proizvodnju hrane. Na godinu nestane 100.000 kvadratnih kilometara i pretvori se u pustinje. Imamo zasoljeno tlo zbog pretjeranog navodnjavanja, te opadanje kvalitete tla uslijed prekomjernog unošenja umjetnih gnojiva i zaštitnih sredstava.

Osim katastrofalnog pristupa proizvodnji hrane kojim trujemo i uništavamo tlo, jedan od uzroka je i duboko preoravanje zemlje čime joj se razbija struktura i uništava život u njoj. Postaje tvrda kao beton, a onda uslijed djelovanja vjetra ili erozije od ispiranja tla i vodenih bujica nestaje najkvalitetniji dio tla. Na preko polovice poljoprivrednog tla u SAD-u stupanj erozije je 27 puta veći od sposobnosti prirode da ga obnovi. To je neodvojivi dio masovnog konvencionalnog uzgoja hrane koji ostavlja tisuće i tisuće nepreglednih hektara s jednom kulturom. Trebamo uvijek imati na umu kako su gotovo sve civilizacije u povijesti nestajale u trenutku nemogućnosti prehrane stanovništva.

3. Broj farmera u odnosu na broj stanovnika

Broj farmera kontinuirano opada, posebno u najrazvijenijim zemljama gdje je mehanizacija i centralizacija u poljoprivredi najrazvijenija. U SAD-u se, primjerice, manje od dva posto stanovništva bavi poljoprivredom, a kao posljedica toga velike prehrambene i poljoprivredne korporacije preuzimaju cjelokupni sektor proizvodnje hrane. Time se gubi i vrijedno znanje proizvodnje hrane, jer čak i preostali farmeri i poljoprivrednici uglavnom pobacaju umjetna gnojiva i zaštitna sredstva na polja bez ikakvog dodira i osjećaja sa zemljom.

4. Genetska raznolikost biljnih vrsta

Raznolikost dramatično opada. U Indoneziji je nekoć uzgajano 200 sorta riže, ali “zelenom revolucijom” broj je opao na četiri sorte. Taj trend pojačan je pojavom genetski modificiranih usjeva, gdje je kontrola uzgoja i skupljanja sjemena još izraženija. Trenutno u SAD-u od ukupne proizvedene količine na genetski modificirane usjeve otpada 89 posto soje, 83 posto pamuka i 61 posto kukuruza. Kako je GM soja ušla na tržište, čuvanje sjemena soje je opalo s 31 posto 1991. godine na 10 posto desetljeće kasnije. Time smo dobili biotehnološke korporacije hrane i lijekova koje postaju gospodarice u sektoru zdravlja. Koliko je opasan monopol u proizvodnji hrane dovoljno govori podatak kako se u siromašnim zemljama 80 posto sjemena čuva za sljedeću sezonu, a o tome ovisi sjetva za preko milijardu malih seljaka i farmera. Sva obećanja GM industrije i biofarmaceutskih korporacija pokazala su se lažnima, od spašavanja svijeta od gladi do manjeg korištenja otrovnih zaštitnih sredstava na poljima s GM usjevima. Od početka primjene do 2008. godine biofarmacuetske korporacije obogatile su svijet sa 159 milijuna kilograma pesticida na svojim usjevima koji su trebali svijet spasiti od zagađenja, pa su ih zaduženi lobisti i promotori gotovo izjednačavali s ekološkom poljoprivredom (Benbrook, 2009.).

5. Prosječna proizvodnja žitarica

Proizvodnja žitarica raste iz godine u godinu (WWI, 2006). No, Earth Policy Institute upozorava kako zalihe žitarica opadaju u odnosu na broj stanovnika i na potrošnju žitarica. Razlog je što u svijetu raste zapadnjački oblik prehrane koji se bazira na ogromnoj količini udjela mesnih i životinjskih proizvoda što uzrokuje potrebu za sve većom proizvodnjom žitarica kojima hranimo životinje.

6. Klimatske promjene

Te su promjene uzrokovane pretjeranom emisijom stakleničkih plinova, od čega značajan dio otpada na proizvodnju i transport hrane. Klimatske promjene nestabilnim vremenskim uvjetima otežavaju normalnu proizvodnju hrane i prijete urodu. Već sada se širom svijeta mogu zabilježiti negativne posljedice klimatskih varijabilnosti na poljoprivredu.

Za vrijeme iznimno toplog ljeta 2003. godine, uz gubitak 20.000 ljudskih života, poljoprivredni urod u južnoj Europi opao je za 30 posto. Akademija znanosti i umjetnosti SAD-a je 2004. godine objavila istraživanje o utjecaju rasta temperature na urod usjeva. Zaključili su kako porast temperature za jedna stupanj uzrokuje pad uroda za 10 posto. U svom istraživanju utjecaja porasta temperature na urod kukuruza i soje David Lobell i Gregory Asner testirali su rezultate na 618 polja kukuruza i 444 polja soje te zaključili kako porast temperature od jednog stupnja smanjuje urod tih kultura za 17 posto. Za rižina polja na svaki porast od 1 ºC, smanjenje prinosa iznosi 15 posto (Henson, 2006). Zadnja istraživanja pokazuju kako se zbog povećane emisije stakleničkih plinova smanjila sposobnost biljaka da upijaju vodu, što onda povećava opasnost od poplava. Također, time biljke manje vraćaju nazad vodu kroz proces evaporacije te se otežava uobičajeno kruženje vode u prirodi.

7. Dostupnost pitke vode

Često previđamo koliko puno vode trošimo u masovnoj proizvodnji hrane. U SAD-u se čak 85 posto pitke vode koristi za potrebe poljoprivrede. Pretjerana potrošnja uzrokuje isušivanje dubokih izvora pitke vode, prije nego su se u stanju prirodnim putem obnoviti. Ili se koriste sve jače pumpe koje idu sve dublje čime je potrebno uložiti više energije.

8. Efektivnost pesticida i herbicida

U zadnja dva desetljeća korištenje pesticida je poraslo za 33 puta. To je totalni zločin nad tlom i poljima, nad zdravljem svog živog svijeta. Godišnje se potroši 27 milijuna tona pesticida. Svjetski izvoz pesticida vrijedi 15,9 milijarda dolara, a korištenje je poraslo s 0,49 kilograma po hektaru na 2 kilograma po hektaru (WWI; 2006.). No, nametnici kroz češću izloženost tim preparatima razvijaju i otpornost na njih, zbog čega se sve obilnije koriste kemijska zaštitna sredstva sa sve gorim posljedicama za okoliš i klimu.

9. Vrhunac iskorištavanja nafte

Da osiguramo hranu kao našu energiju potreban nam je unos neke druge energije, što često previđamo. U konvencionalnoj poljoprivredi, potpuno ovisnoj o unosu jeftine energije bazirane na fosilnim gorivima, njihova sve veća cijena uzrokuje velike poremećaje. Konvencionalna poljoprivreda ovisna je o jeftinim fosilnim gorivima – za svaku kaloriju proizvedene hrane potroši 10 kalorija energije fosilnih goriva. To je suludi rezultat energetskog odnosa između uloženog i dobivenog. Pojedemo više kalorija nafte i plina nego što ih je sadržano u obroku koji jedemo. U SAD-u svaka osoba godišnje pojede hrane vrijedne 3,6 GJ, proizvedene od čak 80 GJ biomase i 7 GJ kemijskih proizvoda za poljoprivredu.

Kako možemo vidjeti i na površni pogled, negativni trendovi u proizvodnji hrane međusobno su povezani te izmjenjuju uloge kao uzroci ili kao posljedice drugih trendova. Prije nego krenemo dalje, potrebno je dodati kako smo se ovdje dotakli uglavnom tla, a da hranu proizvodimo i u plavom dijelu našeg planeta. Premda je 71 posto našeg planeta plavo, 90 posto ulova ribe odvija se na svega 8 posto mora, to jest na 300 kilometara od obale. Sposobnost regeneracije ribljeg fonda opada u najvećem broju “morskih vrtova”. Svega petinu područja na kojima se prakticira ribarstvo možemo okarakterizirati održivima.

Natuknuli smo na početku dijela o hrani kako usporedo s uništavanjem lokalne proizvodnje raste prevlast velikih poljoprivrednih korporacija, a samim time i potpuno nepotrebnog transporta u proizvodnji hrane. Količina emisije CO2 koja dolazi od transporta prehrambenih proizvoda pokazuje kako smo visoko trgovinu i profit od prebacivanja stvari s jednog mjesta na drugo stavili na piramidi slobodne trgovine. Caroline Lucas, članica Europskog parlamenta, daje zanimljive podatke o potpuno besmislenoj trgovini hranom između Velike Britanije i kontinentalne Europe na godišnjoj razini:

• perad: izvoz 33.100 tona, uvoz 61.400 tona;
• svinjetina: izvoz 195.000 tona, uvoz 240.000 tona;
• janjetina: izvoz 102.000 tona, uvoz 125.000 tona;
• žive svinje: izvoz 100.000 komada, uvoz 200.000 komada;
• maslac: izvoz 47 milijuna kilograma, uvoz 49 milijuna kilograma;
• mlijeko: izvoz 111 milijuna litara, uvoz 173 milijuna litara (Haggis, 2007: 86).

Povećanje prometa u SAD-u zbog kupovine namirnica široke potrošnje u razdoblju od 1990.-2001. iznosi 40 posto, što je tri puta više od putovanja za druge potrebe i razloge. Od ukupno potrošene energije u SAD-u 17 posto odlazi na proizvodnju i distribuciju hrane, koja pak zauzima 20 posto od ukupnog transporta u zemlji, bez uključivanja uvoza. U SAD-u hrana u prosjeku putuje do polica od 2400 do čak 4000 kilometara.

Kada se postavi pitanje “Koliko ljudi može živjeti na Zemlji? ”, potrebno je postaviti protupitanje “Kojim načinom života? I uz kakvu prehranu?” Godišnja potrošnja žitarica po osobi u SADu bila bi dovoljna za svega 2,5 milijarda ljudi s obzirom na sadašnju godišnju proizvodnju. Ako bi svi prihvatili prehranu kakva je prisutna u SAD-u, trebao bi nam urod žitarica četiri puta veći od sadašnje ukupne svjetske godišnje proizvodnje.

Dakle, trebamo naći snage prihvatiti činjenicu kako na svijetu ne možemo svi imati prehranu temeljenu na neprestanoj konzumaciji mesa, kao što je slučaj u SAD-u, zemljama Europe, Australiji, a taj se trend sve više širi. Veliki je problem pri tome što se većina žitarica koristi kao sirovina za proizvodnju mesa u prehrani životinja, a ne izravno za ljude, što bi bilo efikasnije i održivije. Ekološki otisak ističe kako nam za proizvodnju povrća treba u prosjeku 0,78 hektara po osobi na svijetu, a za proizvodnju mesa 2,1 globalnih hektara.

Farmeri širom svijeta 2004. godine proizveli su 223 milijuna tona soje, od čega je svega 15 milijuna iskorišteno za upotrebu kroz sojine prerađevine. Ostatak od 208 milijuna tona poslužio je za proizvodnju ulja (dobiveno je 33 milijuna tona), a 143 milijuna tona ostatak je nakon prešanja koji se koristi za prehranu životinja (Brown, 2005., str. 4).

U SAD-u se na godinu potroši 800 kilograma žitarica po osobi. Svega 100 kilograma od te količine ode na izravnu konzumaciju – kruh, tjesteninu, pahuljice. Ostatak odlazi za prehranu životinja koje se nakon toga konzumiraju. Skromno smanjenje konzumacije mesa može oduzeti od te brojke 100 kilograma. S obzirom na 300 milijuna stanovnika u SAD-u, to bi uštedjelo 30 milijuna tona žitarica i 30 milijarda tona vode za navodnjavanje. U ovom trenutku idemo u suprotnom smjeru i, kao što smo rekli, trend se širi na ostatak svijeta kao poželjan, premda nemamo dovoljno plodne površine da bismo svi imali prehranu kao bogate zemlje.

Ovi uzroci imaju za posljedicu da je hrana u visoko industrijaliziranim društvima podcijenjena. U Britaniji se 2004. godine bacilo 30 do 40 posto kupljene ili uzgojene hrane vrijedne 16 milijarda dolara.[17] U SAD-u se svaki dan baci 43.000 tona hrane još uvijek zdravstveno ispravne za konzumiranje. U SAD-u se na hranu u prosjeku troši svega 9,7 posto od ukupnih primanja, što je najmanje u svijetu. Mnogi se pitaju nije li to povezano s najvećim troškovima za liječenje bolesti, koji iznose 16 posto (M. Pollan, 2006.)?

Tragedija je i sramota današnjeg svijeta da je najsiromašnije stanovništvo ono koje proizvodi hranu. Od pothranjene i gladne populacije polovina otpada na male farmere i poljoprivrednike. Sljedećih 20 posto zauzimaju seljaci bez vlastite zemlje te isto toliko gradska sirotinja, a na kraju su s 10 posto zajedno ribari, pastiri i ljudi kojima životni prihodi ovise o šumama. Malim poljoprivrednicima sve je teže jer su Svjetska banka i MMF zahtijevali od zemalja u razvoju liberalizaciju poljoprivrede, pri čemu se oni ne mogu nositi s velikim agrokorporacijama. WTO je dovršio rasturanje lokalne proizvodnje hrane forsiranjem kvazi slobodne trgovine i zabranom podupiranja poljoprivredne proizvodnje siromašnim zemljama, istovremeno dozvoljavajući bogatim zemljama subvencioniranje svojih agrokorporacija.

 

C) ŠUME

Iz dosad izrečenog jasno proizlazi kako vrijednost svjetskih šuma ide iznad mogućnosti zapažanja ekološkog otiska, premda je i unutar otiska očito koliko su one važne po biokapacitetu. Često previđamo brojne koristi koje imamo od šuma: hranu i piće, gorivo, drvnu građu, papir, lijekove, zaštitu od vjetrova, apsorpciju CO2, sprječavanje erozije, malčiranje odnosno obogaćivanje tla lišćem, rezervoare za pitku vodu, dom za milijune biljnih i životinjskih vrsta, te najčvršće temelje bioraznolikosti (Motik i Šimleša, 2007). Upravo iz tog spleta međusobnih odnosa povezanosti, šume nas najbolje uče o procesima kruženja u prirodi i njihovoj vrijednosti. Učenjem od šuma najjasnije shvaćamo procese održivosti u ekosustavima. Šume su nam i jasno ogledalo kretanja ekološkog otiska u odnosu na biokapacitet. Ovdje računamo koliko nam je područje potrebno da upije emitiranu količinu CO2. S obzirom na to da oceani upiju oko 25 posto emisije ugljika, računamo područje potrebno za preostalih 75 posto. Za prosjek apsorpcije CO2 uzima se srednja vrijednost iz 26 šuma širom svijeta. U 2006. godini hektar prosječne šume mogao na godinu apsorbirati emisiju CO2 jednaku sagorijevanju oko 1525 litara benzina.

Moramo biti svjesni kako ekosustavi šuma nemaju dovoljno snage niti sposobnosti apsorbirati sadašnje emitirane količine CO2. Prema podacima FAO-a, u zadnjih pet godina svijet je izgubio 37 milijuna hektara šuma. S obzirom na porast emisije CO2 i smanjenje površine pokrivene šumama, kapacitet upijanja ovog područja sve je manji. U SAD-u je sposobnost upijanja CO2 koju imaju šume, tlo i ostatak ekosustava pala sa 16,9 posto od ukupne emisije CO2 proizvedene čovjekovim aktivnostima 1990. godine na 11,9 posto 2003. godine.

Od 5,1 milijarda hektara pokrivenih šumama, 3,4 milijarde hektara klasificira se kao tropske kišne šume presudne za očuvanje bioraznolikosti i stabilnost klime na planetu pa ih je zato i najvažnije zaštititi. To je pojas najvrjednijih ekosustava na planetu koji se proteže od Latinske Amerike, preko centralnog dijela Afrike i završava svoj kružni put u jugoistočnoj Aziji. Istraživanje koje su po prvi put proveli Lawrence Livermore National Laboratory i Carnegie Institution – Department of Global Ecology pokazalo je kako stabla svoju funkciju apsorbera CO2 zaista najefikasnije obavljaju unutar tropskih kišnih šuma, dok ta funkcija opada u kontinentalnim šumama.

U istraživanjima amazonskog područja pokazano je kako tamošnje tropske kišne šume zadržavaju tri četvrtine kiše koja padne i vraćaju je nazad izravno ili kroz transpiraciju, dok se svega jedna četvrtina odbije i ode na Atlantski ocean. Time je dokazana njihova vrijednost za kruženje vode u prirodi i nastanak kišnih oblaka. No, situacija je obrnuta na tlu gdje je šuma iskrčena i pretvorena u pašnjak ili polje za uzgoj soje. Time 2 milijuna hektara, koliko se godišnje iskrči šuma u amazonskom području, negativno utječe na prirodni mehanizam kruženja vode. Povrh svega, tropske kišne šume u sebi čuvaju gotovo polovicu CO2 sadržanog u svoj vegetaciji na planetu.

Ekološka organizacija Greenpeace 2006. godine objavila je rezultate istraživanja u kojima je dokazala kako i najpoznatije i najjače prehrambene korporacije imaju odgovornost za krčenje tropskih kišnih šuma u amazonskom slivu. U istraživanju je isplivalo na površinu kako agrogigant iz SAD-a Cargill ima čak 13 izgrađenih skladišta za soju u regiji Amazone. Cargill opskrbljuje restorane McDonald’s u Europi sa čak 50 posto mesa peradi. Prateći rutu iz tih skladišta do europskih luka, jasno se pokazalo kako soja iz amazonskih prašuma završava kao hrana za perad koja završava u McDonald’sovim restoranima. WWF je iznio podatke kako čak 80 posto emisije stakleničkih plinova Brazila ne potječe od transporta i korištenja automobila, već od deforesterizacije, spaljivanja i krčenja tropskih kišnih šuma pri čemu se emitiraju velike količine CO2 pohranjenog u šumama.

Pritisak na šume sve je veći i intenzivniji, pa pored dosadašnjih uzroka krčenja šumskih prostora zbog drvne građe i prerađevina te proizvodnje mesa, odnedavno je značajan trend smanjenja šumskih prostora i zbog plantaža biljaka iz kojih se proizvode biogoriva, posebno u jugoistočnoj Aziji. Ovdje se područja šuma, poljoprivrede i energije sjedinjuju u sektor transporta koji je veliki potrošač energije, a kroz proizvodnju biogoriva utječe i na poljoprivredu, dostupnost i cijenu hrane te najvrjednije globalne šumske fondove.

 

D) VODA

U ekološki otisak nije uključena dostupnost pitke vode, jer je postojao problem izražavanja indikatora za vodu u ekvivalentnim omjerima – globalnim hektarima koje računamo u ekološkom otisku. Otisak se tek neizravno računao preko energije potrebne da se voda dostavi i područja na kojem su rezervoari i tankovi. No, zadnji Living Planet Report 2008. otisak vode za države posebno prezentira te predstavlja kao ukupni volumen vode koji je na globalnoj razini potreban da se proizvedu sve robe i usluge koje konzumiraju stanovnici (GFN & WWF, 2008: 20). Time se otisak vode, premda drugačijeg temelja, približio konceptu ekološkog otiska za računanje područja koja su nam potrebna za proizvodnju roba i usluga koje konzumiraju stanovnici neke države. Ukupni otisak vode sastoji se od dvije komponente: unutrašnjeg otiska vode u okviru kojeg su sve robe i usluge proizvedene i konzumirane unutar granica države, te vanjski otisak vode koji se odnosi na potrošenu vodu za robe i usluge koje smo uvezli. Možemo reći kako globalno uvozni otisak vode zauzima više od jedne šestine ukupnog otiska. Prosječni globalni otisak vode po stanovniku je 1,24 milijuna litara. Najveću potrošnju otiska vode po glavi stanovnika ima prvih pet država: SAD (2,48), Grčka (2,38), Malezija (2,34), Italija (2,33) i Španjolska (2,32).

Unutar država otisak potrošnje vode je, radi preciznijeg mjerenja, podijeljen na tri tipa vode: zeleni tip na koji utječe poljoprivreda; plavi tip koji se odnosi na potrošenu vodu u poljoprivredi (koja ne uđe u sustav nego “nestane”, primjerice evaporacijom); sivi tip koji se odnosi na vodu koja izlazi zagađena nakon korištenja u industriji, kućanstvima ili poljoprivredi. S obzirom na potrošnju u poljoprivredi te industrijskim procesima, ovdje su daleko od drugih država u potrošnji otišli Indija, Kina, SAD, Indonezija i Brazil.

Važnost pitke vode sve će više rasti u godinama koje dolaze, a mnogi joj predviđaju i status uzroka sukoba (Shiva, 2006). Na globalnoj razini godišnje gubimo 4000 kubnih kilometara pitke vode.

Kao i kod hrane i ovdje je jedna od glavnih prepreka neravnomjerna raspodjela pitke vode.[18] Primjerice, u SAD-u se u prosjeku po osobi potroši 500 litara dnevno, u Velikoj Britaniji 200 litara, a stanovnici siromašnih zemalja imaju svega nekoliko litara dnevno za sve svoje potrebe. Prosječnoj osobi dovoljno je oko 50 litara za dnevne potrebe, ako ne uračunamo proizvodnju hrane i ostale usluge.

Voda postaje i veliki biznis pa raste kontrola privatnog sektora nad gradskim vodovodima i odvodnjom, ali i prodaja pitke vode u bocama, čak i u zemljama gdje je voda iz slavina sasvim dobra za piće. Potrošnja vode u bocama dosegla je 154 milijarde litara u 2004. godini, što je čak 57 posto više u odnosu na 2000. godinu.

Istraživanja mišljenja pokazala su kako potrošači neopravdano vežu vodu u bocama uz zdraviji životni stil, premda ta voda uglavnom nije zdravija od vode iz slavine. Međutim, čak je 40 posto vode u bocama zapravo voda iz slavine obogaćena određenim mineralima koji nemaju dokazane pozitivne učinke na zdravlje. Dapače, francuski Senat savjetovao je potrošačima koji piju vodu u bocama da mijenjaju proizvođače, jer bi pretjerano uzimanje jednih te istih minerala u većim dozama moglo biti opasno (Arnold, 2006).

Proizvođačima pitke vode (koliko god taj pojam suludo zvučao) dodatno ide na ruku što su zakoni u Europi i u SAD-u puno stroži za kvalitetu vode iz slavine nego za vodu u bocama. Ne samo da u većini dijelova svijeta nije kvalitetnija od vode iz slavine, voda u bocama zahtijeva unos golemih količina energije, korištenje fosilnih goriva i gospodarenje otpadom.

Prema podacima Instituta Container Recycling iz SAD-a, čak 86 posto plastičnih boca u kojima je bila voda postanu otpad i završe na odlagalištima. Spalionice u kojima završavaju PET boce često emitiraju dioksin i ostale otrovne plinove. Čak 40 posto plastičnih boca koje odu na reciklažu u SAD-u zapravo bude izvezeno u zemlje kao što je Kina.

Što se tiče vezanosti energije i vode, možemo reći kako voda jest obnovljiv izvor energije, ali to ne znači da ćemo svaki oblik korištenja vode smatrati održivim i prijateljskim prema okolišu i ljudima. Primjerice, velike hidroelektrane uzrokuju brojne ekološke i socijalne probleme, neovisno o tome što koriste vodu kao izvor za proizvodnju energije. Iz tih razloga više ih ne stavljamo u skupinu nove generacije obnovljivih izvora energije. Prilikom izgradnje velikih brana emitiraju se značajne količine CO2 zbog krčenja šuma, a posebno se kao problem javlja emisija metana, jer poplavljene biljke trule pod vodom (IRN, 2006). Zadnje istraživanje na ovu temu objavio je u rujnu 2007. godine brazilski Nacionalni institut za prostorna istraživanja. U izvještaju se ističe kako 52.000 velikih brana koliko ih ima u svijetu, godišnje emitira čak 104 milijuna metričkih tona metana, što čini 4 posto svjetske godišnje emisije, daleko više nego što bi dozvolio imidž velikih hidrocentrala kao ekološki prijateljskih elektrana (Phelan, 2007). S obzirom na forsiranje velikih hidroelektrana kao značajnog dijela opskrbe neke države električnom energijom pomoću obnovljivih izvora energije, ne čudi što trenutno i financijeri velikih hidroelektrana kao što je Svjetska banka, te energetske korporacije i države koje dobivaju značajne količine energije tim putem, guraju ovu temu pod tepih ili, slikovito rečeno, pod svoje rezervoare. No, kao i metan koji nađe svoj put iz potopljenih područja, tako i ova tema zaslužuje udahnuti zraka, premda se u ovom trenutku i sam IPCC (Međunarodni panel znanstvenika za klimu) ne želi ozbiljnije prihvatiti njezina istraživanja. Jasno je i zašto jer, kako smo rekli, time bi se svi oni koji forsiraju velike hidroelektrane kao čistu i ekološku energiju, izgubili u plinu 25 puta potentnijem od CO2. Primjerice, kada bi se istražila emisija metana iz 4500 brana u Indiji, njena emisija bi mogla skočiti za čak 40 posto.

Dodatan problem s velikim branama je uništavanje ekosustava i bioraznolikosti, a goleme su i negativne socijalne posljedice kao što je raseljavanje ljudi i brojni slučajevi kršenja ljudskih prava.

 

E) OTPAD

Rekli smo kako ekološki otisak računa i područje koje nam je potrebno za odlaganje i apsorbiranje otpada kojeg proizvedemo. Možemo bez ikakvih dubioza odmah reći kako su naša društva zapravo društva otpada kojeg po mogućnosti pokušavamo sakriti i odbaciti što je moguće dalje od nas osobno.

Upravo zbog linearnog pristupa ekonomskom rastu, otpad je krajnji proizvod naših društava. Sve veće gomilanje otpada, posebno onog kojem treba dugo vremensko razdoblje za razgradnju, uništava kvalitetu biokapaciteta i njegovu sposobnost osiguravanja prijeko potrebnih resursa. Gomilanjem otpada pokazujemo i koliko nam je neefikasan sustav ili proizvodni proces.

Proizvodnja otpada u SAD-u i zemljama EU-a raste. Količina komunalnog otpada između 1960. i 2005. godine u SAD-u se utrostručila i trenutno iznosi 245 milijuna tona na godinu. U EU-u se na godinu baci 3,5 tone otpada po stanovniku, od čega je komunalnog otpada 577 kilograma, što je za razdoblje od 1995. do 2003. povećanje za 23 posto, premda je EU imao plan o smanjenju na 300 kilograma proizvedenog otpada po osobi. Sve to se događa unatoč pojačanim aktivnostima recikliranja. Uglavnom se kod spominjanja otpada i sjetimo prvo recikliranja, iako je to samo jedna od mogućnosti gospodarenja otpadom.

Velik dio odgovornosti za pretjerano i prečesto odbacivanje korisnih stvari ima sistem koji zapravo promovira beskonačnu i neodgovornu potrošnju. Još kao djeca izloženi smo teroru reklama gdje je glavno pravilo kupi – potroši – baci. Na reklame se 2005. godine potrošilo 570 milijarda dolara. No, kao što smo rekli, ekosustavi i biokapacitet našeg planeta nisu beskonačni i zahtijevaju upravo odgovornost u korištenju i odnosu prema biokapacitetu.

Apsurdno je da u mnogim zemljama i do polovine volumena prosječne kante za smeće zauzima upravo organski otpad (hrana iz kuhinje i papir/karton), unatoč činjenici da se ovog tipa otpada vrlo jednostavno možemo riješiti kompostiranjem. Kontejner pun otpada u stvari je kontejner krivo upotrijebljenih resursa. McDonough i Braungart (2002) ističu kako bi mogućnost recikliranja trebala biti uključena i u prvotni proces proizvodnje određenog proizvoda. Bez toga ne bi niti trebali započinjati proizvodnju. Ovako se pod krinkom recikliranja, ističu ovi autori, zapravo događa “smanjivanje kvalitete prvotnog proizvoda kroz određeno vrijeme” (2002: 56), što oni nazivaju “downcycling”. Pri tome daju primjere plastičnih boca ili aluminijskih limenki za piće, gdje se prilikom recikliranja gotovo uvijek dobije plastika ili aluminij slabije kvalitete, koji onda nisu pogodni za stvaranje istog proizvoda od kojeg su nastali, već im je potrebno “obogaćivanje”. To uzrokuje gubitak energije i dodatno zagađenje. U tom smislu treba biti oprezan s općim hvalospjevima recikliranju i proučiti gdje se zaista radi o mogućnosti iskorištavanja istog materijala gotovo neograničen broj puta.[19]

Kratkoročan način razmišljanja najčešće odlučuje “rješavati” problem otpada gradnjom spalionica koje najčešće imaju nedovoljno visoke temperature paljenja otpada i loše pročistače prije emisije u zrak, pa su jedne od najvećih proizvođača otrovnog kemijskog plina dioksina. Vrlo često se kao argument u prilog izgradnji spalionica navode primjeri iz bogatijih zemalja koje su puno uložile da spalionice spale sav otpad i spojeve koji nastaju izgaranjem ili da imaju visoko kvalitetne pročistače. Ali to je zaista samo jedan od mnogih kratkovidnih pristupa u rješavanju problema, jer čak i da otpad maknemo na taj način i dalje ostaje problem konzumiranja nepotrebnih stvari koje za svoju proizvodnju zahtijevaju velik unos energije i resursa. Spalionicama zapravo stvaramo iluziju rješavanja problema, jer se opet bavimo posljedicom, a ne uzrokom.

 

RJEŠENJA NA OBZORU – FATAMORGANE

Skeniranje ekološkog otiska ne možemo završiti bez dubljeg pogleda u područje tehnologije. Način korištenja tehnologije utječe na naš ekološki otisak. Jasno je kako energetski efikasno korištenje tehnologije može uštedjeti energiju, odnosno smanjiti pritisak na iskorištavanje resursa. Nema nikakve sumnje da su brojna tehnološka otkrića ili proizvodi povećali kvalitetu našeg života. I da za smanjenje ekološkog otiska trebamo i dalje istraživati mogućnosti u području tehnologije.

Ipak, po svemu što sam istražio i naučio, ispada da smo se uljuljkali u slijepo vjerovanje kako će nas tehnologija spasiti od sadašnjih problema, te tako postavili tehnologiju kao temelj ideološke piramide pasivnosti. Time je nastavljeno šepanje u našem kretanju prema održivijem svijetu, jer ne tražimo rješenje u uzroku, u nama samima, već uporno stvaramo fiksaciju boljeg i kvalitetnijeg kretanja poboljšavanjem naših štaka. Odličan primjer su HCFC plinovi (hidroklorofluorougljici) kao zamjena za CFC plinove (klorofluorougljici), koji su najveći uzrok uništenja ozonskog omotača jer se, s obzirom na to da sadrže vodik, brže razgrađuju. Bili su dugo godina hvaljeni zbog uspjeha Montrealskog sporazuma koji je zbog brige za ozonski omotač zabranio korištenje CFC-a. No, premda manje opasni za ozonski omotač, HCFC plinovi imaju opasan staklenički potencijal i to tričavih 10.000 puta gori od CO2, sve stoga jer netko prije slavlja zbog spasonosnog rješenja za naše hladnjake i klima uređaje – nije prijavio tu sitnicu. Sada su svi svjesni kako je rješenje postalo problem s obzirom na povećanu potrošnju i razornost HCFC-a pa slavimo nove zamjene.

Za knjigu koja želi prikazati kako je razvoj zgazio održivost važno je ići u potragu za svim oblicima gaženja, posebno onda kada su teške čizme zakamuflirane u meke sandale. Pogledajmo zašto neka tehno-fix rješenja ostavljaju iza sebe otiske na ekosustave i živote ljudi veće od očekivanih.

Sjećate se kako smo u dijelu o energiji istaknuli sporenja oko vrhunca iskorištavanja lake nafte, dakle one do koje je jednostavno i jeftino doći. Upravo su visoke cijene nafte učinile konkurentnijima tehnološki zahtjevne i skupe oblike vađenja ili dobivanja nafte. Trenutno se najviše teške nafte iskorištava kroz bitumenski ili katranski pijesak, kojeg najviše ima u Kanadi, Venezueli i Rusiji. Ono što je zanimljivo, a povezano je i s tezama o vrhuncu iskorištavanja nafte, jest što se unazad nekoliko godina zaista velika nalazišta katranskog pijeska unose u podatke o naftnim rezervama neke zemlje, unatoč tome što se radi o potpuno drugačijem resursu od nafte u Saudijskoj Arabiji ili Nigeriji. No, na službenim statistikama Oil & Journal Magazinea stoji kako je Kanada treća na svijetu u naftnim rezervama. Za korištenje nafte iz katranskog pijeska, mora se iskopati dvije tone tla da bi se dobio jedan barel nafte. Proces rafiniranja bitumena energetski je zahtjevan i emitira tri do četiri puta više stakleničkih plinova nego vađenje nafte iz tradicionalnih polja. To doslovno preobražava krajolik kanadske pokrajine Alberte gdje se trenutno krči na tisuće hektara šuma kako bi se otvorio teren za iskapanje rude iz koje se onda cijedi nafta.[20]

Na sastanku vodećih naftaša i političke elite SAD-a i Kanade početkom 2006. godine, predstavnici SAD-a zatražili su peterostruko povećanje proizvodnje nafte u Alberti kako bi se namirili rastući apetiti SAD-a. Nije čudna tolika briga ako znamo kako 75 posto sve proizvedene nafte iz katranskog pijeska u Kanadi odlazi za potrebe južnog susjeda. Time se prokazala i iluzija pojedinih ekologa kako će se djelomičnim poskupljenjem nafte svijet brzo preorijentirati na obnovljive izvore energije. Skupa cijena lake nafte, samo je učinila konkurentnijom i zanimljivijom onu tešku, čije će deriviranje i iskorištavanje emitirati još više CO2, uništiti lokalne ekosustave i pridonijeti klimatskim promjenama.

Kao što se za daljnje nesmetano i nekontrolirano iskorištavanje nafte spas pokušava pronaći u tehnološkim rješenjima poput dubljih bušotina i težih vrsta nafte, tako se kratkoročno i pogrešno nudi rješenje i s tezama o nesmetanom korištenju većih količina ugljena. Novi trend rasta iskorištavanja ugljena za proizvodnju energije često se opravdava nadom u tehnološko postignuće “skladištenja ugljika” i “sekvestracije” (zapljene ili uklanjanja) ugljika iz emisije.

Taj trend počiva na ideji da se uobičajena emisija ugljičnog dioksida iz elektrana uhvati i uskladišti. Trenutno je nekoliko projekata ovog tipa u fazi istraživanja. Proces nazvan Integrated Gasification Combined Cycle (Integrirana plinifikacija kombiniranog kruga) ima za cilj uloviti ugljični dioksid prije nego napustiti elektranu, ali trenutno je u svijetu svega nekoliko pokusnih elektrana koje koriste ovu tehnologiju, prije svega zbog velikih financijskih ulaganja koja su potrebna za takvo funkcioniranje elektrane na ugljen. Drugo kvazirješenje je pohranjivanje ugljika u napuštena naftna i plinska nalazišta. U Sjevernome moru norveška kompanija Statoil ubacuje milijun tona ugljika u svoja bivša plinska polja na dnu mora. U ljeto 2008. godine u Njemačkoj je počela s radom prva elektrana snage 1.600 MW koja koristi tehnologiju hvatanja i pohrane ugljika. Projekt će uloviti 100.000 tona CO2 na godinu i pospremiti ga 3000 metara ispod površine u iscrpljenom plinskom polju udaljenom 200 kilometara od elektrane.

Nekoliko je problema sa skladištenjem ugljika duboko u morima te u napuštenim bušotinama, poljima i ugljenokopima. Dugoročnost te strategije upitna je jer se postavlja pitanje mogu li spremnici držati ugljik dovoljno dugo “zatočenim”, kolika je opasnost za ljude koji bi živjeli u blizini ako dođe do ispuštanja plina zbog potresa ili neke druge nepogode, a treći je problem količina prostora koja nam stoji na raspolaganju za tu svrhu s obzirom na količine CO2 koje emitiramo. I dok britansko Ministarstvo trgovine i industrije ističe kako ima više nego dovoljno prostora za skladištenje svog svjetskog ugljika, drugi kažu kako je za sadašnju emisiju CO2 prostora za skladištenje dovoljno tek za 45 godina (Haggis, 2007). Također, ako bismo željeli skladištiti sadašnju emisiju CO2 iz elektrana na ugljen, trebali bismo ubacivati nazad u Zemlju 50 kubnih kilometara tekućeg CO2 svaki dan sljedeća dva stoljeća, što je suluda ideja (Flannery, 2005). Dodatni je problem što se značajan dio tih prostora pogodnih za skladištenje nalazi prilično daleko od elektrana koje bi trebale pospremiti svoju emisiju ugljika, a veća udaljenost zahtijeva veće troškove. U ovom trenutku postoje ozbiljna neslaganja oko troškova skladištenja ugljika, od IEA-e koja maksimalni iznos ograničava na 100 dolara po toni, do IPCC-a koji taj iznos diže na 270 dolara po toni, ako skladištimo ugljik iz elektrana na ugljen. Mnoge već izgrađene elektrane nalaze se predaleko od mogućih skladišta ugljika, pa uz velike troškove skladištenja to cijeli proces čini iznimno skupim. Ovi argumenti natjerali su i samu IEA-u da zaključi kako skladištenje ugljika u nekim širim razmjerima nije moguće u sljedećih desetak godina, a u ekonomski razvijenim zemljama najvjerojatnije će se moći koristiti kao alat u borbi protiv emisije CO2 tek od 2030. godine (Monbiot, 2006.). Flannery (2005) ističe kako će u najboljem scenariju biti moguće uskladištiti tek 10 posto emisije iz elektrana na ugljen.

Skladištenje ugljika ne rješava prekomjerno korištenje fosilnih goriva, ratove za resurse i ugrožavanje političke stabilnosti u svijetu, kršenje ljudskih i urođeničkih prava zbog grabeži za teritorijem na kojem su nalazišta, lokalno zagađenje zraka te brojne druge (TI, 2006).

Pretjerana vjera u svrsishodnost “nadoknade ugljika“još je gori primjer fantaziranja o “micanju” ugljika iz naše emisije, pri čemu bogati ljudi, korporacije i zemlje žele otkupiti odnosno zasaditi svoju emisiju ugljičnog dioksida. Ako želite letjeti avionom bez grižnje savjesti ili “izbalansirati” bilo koju vrstu vlastite potrošnje energije, dovoljno je da uplatite određenu svotu novaca koji će se uložiti u projekte zaštite okoliša ili korištenja obnovljivih izvora energije, a možete uplatiti i sadnju stabala u zemljama u razvoju. I zbog toga su svi odjednom “carbon neutral”, od Rolling Stonesa do Ala Gorea. British Airways surađuje s organizacijom Climate Care i omogućava putnicima da plate svoju emisiju CO2. Tako se za put od Londona do Sydneya može nadoplatiti 28,83 funta. Australska firma Climate Friendly obećaje kako “u svega par minuta, za cijenu jednog kapučina tjedno, možemo postići neutralni utjecaj na klimu” (Ma’anit, 2005: 6).

Cijela priča s nadoknadom ugljika ima vremenski problem. Naime, utjecaj emisije iz aviona i drugih vozila ima trenutni učinak na klimu. Stablima treba vremena da narastu i predstavljaju privremeno skladište ugljika, jer podliježu bolestima, požarima, sječi i prirodnom prestanku života. Naftu pod zemljom smatramo trajnim skladištem ugljika, jer bi bez naše aktivnosti tamo i ostala.

Dodatni problem s nadoknađivanjem emisije ugljika sadnjom stabala je u tomu što se uglavnom sade monokulture eukaliptusa i bora, a onda slijede mnoge negativne posljedice: ugrožavanje rezervoara pitke vode, povećano kiseljenje tla, smanjenje bioraznolikosti, veće korištenje pesticida. Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC) dozvoljava korištenje genetski modificiranih stabala kao nadomjestak za emisiju ugljika. Nije čudno da ih pojedina plemena u Amazoni nazivaju “vražjim stablima”.[21] Upravo zato unutar EU sheme za trgovanje emisijom sadnja stabala kao nadomjestak nije dozvoljena, već samo ulaganje u projekte energetske efikasnosti i obnovljivih izvora energije. Ovdje treba naglasiti kako se često događa korištenje novca dobivenog nadoknadom ugljika za projekte koji već imaju zaokruženu financijsku konstrukciju i realizirali bi se i bez sredstava iz tog izvora, čime ideja nadoknade dodatno gubi smisao.

Zavaravanje nadoknadom ugljika ne treba nas čuditi, jer ima jasnu financijsku računicu. Svjetska banka procjenjuje kako je globalno tržište ugljikom vrijedilo 11 milijarda dolara do kraja 2005. godine, što je 10 puta više od prethodne godine. Najživlji dio svjetske trgovine je europski Emissions Trading Scheme, koji je 2006. godine zauzimao čak dvije trećine ukupne trgovine ugljikom. Ugljik je pretvoren u poželjnu valutu.

Unutar UN-ova Clean Development Mechanisma (CDM) pod Kyoto protokolom, najviše se ulaže u projekte vezane za bioenergiju koji zauzimaju više od polovice svih projekata, uglavnom vezanih za industrije šećera, riže, kukuruza i palmi. U UN-ovim programima trgovanja ugljikom, svega 2 posto projekata uključuje investicije u obnovljive izvore energije i projekte očuvanja već postojećih šuma. Polovinom 2007. godine World Wide Fund for Nature (WWF) objavio je izvještaj Emission Impossible u kojem je zaključeno kako je i Program EU-a za trgovinu kvotama ugljikom (ETS) poslužio kao paravan za nesmanjivanje emisije stakleničkih plinova, jer je odobreno previše kvota europskim korporacijama kojima one kupuju emisiju ili od poslovnog sektora ili od država koje imaju manju emisiju.

David Morris s Institute for Local Self-Reliance sumira probleme nadoknade ugljika:

1. Kupovanje nadoknade ohrabruje osjećaj samodopadnosti.

Usporedba sa srednjovjekovnim otkupljenjem grijeha. Stvara se iluzija čistoće, onda u odnosu na propagandu crkve, a sada u odnosu na planet. SAD koji trenutno emitira 20 posto svjetske emisije stakleničkih plinova mogao bi, ako uzmemo prosječnu cijenu od 10 dolara nadoknade za tonu ugljika, nadoknaditi svoju ukupnu emisiju za svega 50 milijarda dolara. To im je sitniš naspram do sada utrošenog za okupaciju Iraka i nešto malo više od 5 posto godišnjeg proračuna Pentagona.

2. Trgovina ugljikom inherentno veže prijevare i manipulacije.

Kao i na svakom tržištu i ovdje je cilj kupiti jeftinije i prodati skuplje, što bi trebalo posebno isključiti u odnosu prema prirodi i važnosti ekosustavima.

3. Trgovina ugljikom ohrabruje male kozmetičke promjene.

Kako smo vidjeli, trgovina ugljikom olakšava savjest bez da preispitamo neodrživi životni stil, a posebno se time potkopava značajnija promjena unutar samog društva jer se promoviraju rješenja koja čak i pogoršavaju postojeće stanje.

4. Trgovina ugljikom potkopava lokalni holistički pristup.

Ignoriranje činjenice da lokalna elektrana na ugljen sadnjom stabala po Africi ne ukida emisiju ostalih toksičnih i opasnih plinova koji ugrožavaju kvalitetu lokalnog zraka (Morris, 2007).

Ako se i koristi, trgovina ugljikom po Morrisu treba biti lokalna, s ulaganjima u projekte na licu mjesta, gdje se i emitira ugljik, jer inače vodi ka privatizaciji atmosfere. Bogati su zagadili atmosferu i sada sa zarađenim novcem nastavljaju isti životni stil te peru savjest. Daljnjim neodgovornim korištenjem fosilnih goriva samo ćemo pojačati utjecaj klimatskih promjena i potpomognuti da se stabla koja sadimo u ime nadoknade emisije teže održe. Dapače, većom emisijom povećavamo vjerojatnost da šume odumru i time dodatno pridonesu emisiji stakleničkih plinova. Ovo, jasno, ne znači kako nije korisno saditi stabla, dapače. Ali to nam ne smije biti lavor za pranje savjesti zbog neodrživog ponašanja. Najbolje je cijelu priču opisao Oliver Rackham, botaničar s Cambridgea: “Govoriti ljudima kako će sadnja stabala riješiti klimatske promjene isto je kao uvjeravati ih kako trebaju piti više vode da bi zaustavili dizanje razine mora.” (Ma’anit, 2005: 4).

S obzirom na blagoglagoljivu kampanju i u zeleno zapakiran ključ u ruke, nuklearna energija predstavlja izvrstan primjer odnosa naše civilizacije prema svijetu i samima sebi: začepi negdje gdje curi i nadaj se da druge rupe koje si pritom prokopao nitko neće primijetiti.

Trenutno 440 reaktora u preko 30 država zadovoljava oko 6 posto svijetu potrebne energije. Donedavno smatrana umrtvljenim energetskim resursom, jer se osjetno smanjio broj novoizgrađenih nuklearnih elektrana od nesreće u Černobilu 1986. godine, u zadnje ih se vrijeme sve češće spominje kao gotovo presudno rješenje u istovremenoj mantri – osigurati rast potrošnje energije i fingirati borbu protiv klimatskih promjena. Ulogu paravana za pumpanje propagandnog balona ima gotovo zanemariva emisija CO2 prilikom rada nuklearnih elektrana. I na to su se nepotrebno nasapunali i mnogi čistih ruku. James Lovelock, autor poznate teze o Geji, našem planetu kao živom biću koje osjeća, u prvoj polovici 2004. godine osvanuo je na naslovnici The Independenta sa stavom o nuklearnoj energiji kao spasu protiv klimatskih promjena. Optužio je kritičare nuklearne industrije za “iracionalni strah pothranjen od holivudsko-zelenih lobija i medija” (Ma’anit, 2005), proglasivši nuklearnu energiju najsigurnijim i najčistijim oblikom energije. Uz napomenu kako nemamo vremena za eksperimentiranje s vizionarskim oblicima energije. Lovelock je proglasio vjeru u obnovljive izvore energije romantičnom glupošću, a nuklearnu energiju “iskrom nade” i “slamkom spasa” za sve veće energetske apetite i klimatske promjene. Kao da su čekali dozvolu, na njega su se nadovezali mnogi drugi visokopozicionirani zaljubljenici u planet. Jedan od osnivača Greenpeacea Patrick Moore, zastupao je nuklearnu energiju čak pred američkim Kongresom, a i prvaci “obnovljivih izvora energije” iz Centre for Alternative Technology u Walesu, njegovi direktori Paul Allen i Peter Harper, zaključili su ničim izazvani kako bi “najgora nuklearna katastrofa bila ništa naspram najgore klimatske katastrofe” (Ma’anit, 2006: 1).[22]

Ovaj naizgled dobro uštimani zbor odlučio je ignorirati dobro poznatu i razumljivu simfoniju koja proizlazi iz same biti korištenja nuklearne energije, a ona piše precizne note računanja ukupno potrošene energije, pa sukladno tome i emisije CO2 potrebne da se nuklearna elektrana uopće pusti u pogon. U Öko institutu iz Njemačke još su 1997. godine prezentirali podatke koji kazuju kako u računanju ukupnog životnog kruga potrošene energije, nuklearke zahtijevaju dva puta više CO2 od vjetroelektrana, čak i kad se računaju proizvedeni kilovatsati. Nedavne studije još su poraznije za nuklearne elektrane, jer se povećavaju troškovi i unos energije za iskapanje urana, procesuiranje i transport. Ukupna emisija CO2 u jednoj nuklearnoj elektrani, kada se uračuna i emisija prilikom iskapanja rude, transporta, procesuiranja i dekomisije, raste do 70 posto emisije elektrane na ugljen iste snage.

Dodatno čudi, za sada retoričko, forsiranje nuklearnih elektrana kao jednog od glavnih pogona protiv klimatskih promjena, jer bi čak i značajnije povećanje broja nuklearnih elektrana zahvatilo samo dio problema koje vežemo za klimatske promjene, odnosno samo proizvodnju struje. Ako bismo nuklearkama željeli zamijeniti elektrane pogonjene fosilnim gorivima, zadovoljili bismo 16 posto globalne emisije stakleničkih plinova koliko otpada na potrošnju struje, tako da niti one same ne rješavaju naše ukupne energetske probleme. Nešto optimističniju krugovi nadaju se kako ćemo pomoću nuklearnih elektrana proizvoditi čisto gorivo vodik, kojeg ćemo koristiti i za transport, no u ovom trenutku to je još uvijek nedokučiva budućnost.

Također se, kao i s brojnim drugim izvorima energije, zanemaruje razdoblje u kojem je moguće izgraditi dovoljan broj pogona elektrana da namire naše potrebe. U Institute for Energy and Environmental Reasearch (IEER) kažu kako bi nam bilo potrebno 2000 velikih nuklearnih reaktora, svaki od 1000 MW, da bismo postigli zadovoljavajuće smanjenje globalne emisije CO2 (Ma’anit, 2005).[23] Bruce Smith ističe kako bi tim slijedom bilo potrebno svakih 15 dana pustiti u pogon jednu nuklearnu elektranu u razdoblju 2010.-2050., što ulazi u područje znanstvene fantastike (Motavalli, 2007). Britanska Komisija za održivi razvoj preporučila je premijeru Blairu odbacivanje nuklearne energije kao rješenja protiv klimatskih promjena. U studiji objavljenoj u ožujku 2006. godine ističe se kako čak i kad bi Britanija udvostručila svoje nuklearne kapacitete do 2035. godine, to bi imalo za posljedicu smanjenje emisije CO2 za svega 8 posto.

Dodatni problem koji ima nuklearna energija cijena je izgradnje elektrane, koja za prosječnu veličinu u SAD-u košta više milijarda dolara. Nuklearke bi se manje gradile bez ogromnih državnih subvencija, a nevladina organizacija Public Citizen ističe kako subvencije i olakšice u SAD-u pokrivaju 80 posto troškova izgradnje nuklearne elektrane.

Ako bi se postotak globalne razine zadržao na sadašnjoj potrošnji, zaliha urana bi dostajala za sljedećih 100 godina, ali povećanje korištenja nuklearne energije za zadovoljavanje naših potreba taj bi rok značajno skratilo. Ako bismo nuklearnom energijom pokušali zadovoljiti sadašnje potrebe samo za potrošnju električne energije, trenutni izvori urana bili dostatni za svega 6,8 godina (Monbiot, 2006).

I na kraju, nerješiv problem nuklearne energije jest problem dugoročnog skladištenja radioaktivnog otpada.[24] Ovih sadašnjih 440 reaktora stvorilo je 150.000 tona izrazito radioaktivnog otpada kojeg treba negdje skladištiti sljedećih 100.000 godina. Još ni danas nismo sigurni imamo li materijal koji bi mogao tako dugo izolirano držati radioaktivni otpad. A kada bismo imali onih par tisuća dodatnih reaktora, bilo bi nam potrebno pospremiti na sigurno nekoliko milijuna tona otpada.

Time bismo dodatno opteretili buduće generacije da rješavaju naš otpad, što se kosi s jednim od glavnih misli vodilja održivog razvoja.

Predstoji nam dotaknuti još jedan pokušaj korištenja nuklearne energije. Danas kada govorimo o nuklearnoj energiji, govorimo o nuklearnoj fisiji. Nuklearna fuzija je sveti gral tehnološkog pristupa rješavanju klimatskih promjena i problema uzrokovanih prekomjernom potrošnjom fosilnih goriva. Za razliku od nuklearne fisije, gdje cijepamo atome, u nuklearnoj fuziji spajamo teške izotope atoma vodika, deuterija i tricija na temperaturi od 10 milijuna stupnjeva Celzija, čime se dobiva plazma. Na isti način sunce u svojoj jezgri stvara helij. Problem ove tehnologije je trenutna nemogućnost održavanja plazme stabilnom na tako visokoj temperaturi. Do danas smo plazmu na tako visokoj temperaturi uspijevali održavati stabilnom čitavi djelić sekunde. Najpoznatiji projekt u ovom smjeru je ITER (International Thermonuclear Experimental Reactor), lociran u Francuskoj, a ulaganje od šest milijarda dolara osiguralo je nekoliko država. Ova tehnologija, koliko god bila obećavajuća u teoriji i po njezinim promotorima i simpatizerima, sigurno neće biti u primjeni prije vrhunca iskorištavanja nafte, a niti prije nego nam je potrebno učiniti nešto u našem odnosu prema energiji i prirodnim resursima, već tek eventualno za više od 50 godina.

Kao primjer još jednog suludog vjerovanja kako nam je dovoljno samo okrenuti sklopku i prebaciti se na drugi resurs koji će riješiti zagađenje i emisije stakleničkih plinova jest masovno korištenje biogoriva u industrijskoj poljoprivredi kao spas za masovni transport. I tu imamo tri najveća igrača: SAD, Brazil i EU. Počet ćemo s početnom dvojkom, jer kod njih vlada fama oko etanola koji zapravo predstavlja i značajnu većinu od proizvedenih biogoriva u svijetu. SAD ima neku računicu koja bi bila smiješna da nije tužna, u kojoj svoju potpuno neutaživu potrošnju za naftom u transportu pokušava nadoknaditi etanolom od genetski modificiranog kukuruza. Već sada čak šestinu svoje ukupne proizvodnje kukuruza SAD odvaja za proizvodnju etanola i time zadovoljava veličanstvenih 2 posto svoje potrošnje goriva u transportu. Brazil je bio dugogodišnji lider u proizvodnji etanola od šećerne trske i svojom tada neameričkom potrošnjom uspijevali su biogorivom pokriti čak 40 posto ukupne potrošnje u transportu i time uštedjeti velike novce, jer nisu morali uvoziti skupu naftu. Sada pokušavaju SAD-u nadoknaditi ono što im ne može njihov super rodni GM kukuruz i najavili su, diplomatski rečeno, povećanje izvoza etanola u SAD, a ljudski rečeno uništavanje šuma velikih razmjera, čime će zaustaviti i najsitnije plamičke nade u očuvanje bogatstva i važnosti ekosustava u Amazoni.

EU je gospodar proizvodnje biogoriva od uljarica, a zapravo polovina biodizela proizvede se u Njemačkoj. Tu se, slično SAD-u, krenulo u glumatanje oko ekološkog napretka stavljanjem ogromnog tereta na ubogu uljanu repicu koja, kao ni bratac kukuruz u SAD-u, ne može na svojim nejakim plećima podnijeti teret ogromne potrošnje EU prometala. Premda se naširoko i nadugačko po Europi žuti što od repice što od suncokreta i kao u najboljim reklamama lagano leluja na povjetarcu i čeka da tu kao sunce krasnu žutinu ubere kakav skromni terenac, to jednostavno nije dovoljno. Ovdje ulogu Brazila ima jugoistočna Azija gdje se kidaju golema šumska prostranstva i sade plantaže za uzgoj palmi čije ulje onda popunjava postotke u ekološkim strategijama EU-a što se tiču udjela biogoriva u ukupnom transportu. Potom se ekološki nabrijani potrošači drmuckaju u svojim prometalima na biogorivo i uplaćuju novčane donacije kako bi se spasilo okruženje indonezijskog orangutana koji danomice izgubljen luta između palminih stablašica ne shvaćajući kako je kolateralna žrtva lažljive borbe protiv klimatskih promjena – sektor transport.

Prijatelji zemlje (Friends of the Earth) 2004. godine izdali su studiju u kojoj su ustvrdili kako je “s obzirom na utjecaj na lokalni i globalni okoliš, biodizel dobiven od palmi iz jugoistočne Azije destruktivniji od sirove nafte iz Nigerije”.

Dva nas tu pitanja škakljaju. Na prvo se odgovor mogu li biogoriva nadoknaditi naftu u transportnom sektoru transporta s obzirom na količinu i kvalitetu bioproduktivnog tla na planetu, nekako nameće sam po sebi i s tim ćemo brzo završiti. Pa da ne gubimo vrijeme i trošimo puno papira, možemo odmah reći kako u ovom trenutku ne postoji ni jedna poljoprivredna kultura od koje proizvodimo biogorivo, a koja je u stanju zamijeniti naftu kao glavni resurs u transportu. Jasno, to ne govori samo o nedostatku plodnih površina koje bismo namijenili proizvodnji biogoriva, već puno više i o prekomjernoj potrošnji nafte u transportu. Kada bi se htjela zadovoljiti sva potrošnja u transportu SAD-a, bilo bi potrebno 80 posto poljoprivrednog zemljišta pretvoriti u polja samo za tu svrhu (WWI and CAP, 2006). U Velikoj Britaniji bilo bi potrebno pet puta više zemlje nego što se trenutno kultivira, kako bi se zadovoljila potrošnja automobila, dakle bez goriva potrebnog za traktore, brodove, vlakove i ostalo (Mobbs, 2006).

Suzzane Hurt ističe kako je “presudno da vladini poticaji umanje kompeticiju između hrane i biogoriva te da obeshrabre zauzimanje ekološki vrijednih prostora u tu svrhu” (Worldwatch Institute et al., 2006). Zaključak bi bio kako biogorivo ne bi trebalo proizvoditi na više od 20 posto ukupne površine. Njegova proizvodnja neodvojiva je od poljoprivrednih politika, a posebno od načina prehrane. Treba ipak istaknuti kako je problem gladi problem nepravedne raspodjele hrane i trgovinskih politika, gdje je “normalnije” hranu uništiti nego dodijeliti onima kojima je najpotrebnija. U kontekstu biogoriva važno je napomenuti kako čak 70 posto proizvedenog kukuruza u SAD-u završi kao hrana za životinje, odnosno nije namijenjena direktno za prehranu ljudi. Više kukuruza ode u proizvodnju alkoholnih pića u SAD-u, nego što ode kao hrana za 25 najsiromašnijih zemalja zajedno. Biogoriva nisu proizvela problem gladi u svijetu, premda njihov utjecaj na rast cijena važnih prehrambenih kultura može produbiti taj problem.

Drugo pitanje koje traži odgovor, a puno je ozbiljnije i važnije, jest ugrožava li proizvodnja biogoriva proizvodnju hrane s obzirom na konkurenciju u površinama koje koriste?

Da bi se napunio spremnik prosječnog terenca treba žitarica koliko jednoj osobi za godišnje potrebe prehrane (Brown, 2006). I Ujedinjeni narodi su polovinom 2007. godine izdali izvještaj o biogorivima u kojem su, pored uvriježenih prednosti, upozorili na konkurentnost biljaka za gorivo s potrebnom hranom, kao i na opasnost pogoršanja stanja u ekosustavima i uništavanje bioraznolikosti zbog proizvodnje biogoriva. U tom kontekstu nije jasno gdje nalaze uporišta za pojedina istraživanja koja predviđaju kako bi EU mogla dosegnuti 20-30 posto udjela biogoriva u ukupnom transportu, a skromnom SAD-u u sljedećih 25 godina čak 37 posto (Worldwatch Institute et al., 2006). Zar će sijati kukuruz po Mjesecu?

U SAD-u je cijena kukuruza u zadnjih par godina skočila za gotovo 70 posto. U Europi čak 60 posto proizvedenog repičinog ulja odlazi za potrebe proizvodnje biodizela. Cijena repičinog ulja se 2005. godine povećala za 45 posto, a godinu poslije za dodatnih 30 posto. Cijena palminog ulja povećala se za 15 posto 2006. godine. Pretvaranje biogoriva u globalni biznis uzrokuje negativan utjecaj na dostupnost poljoprivrednih kultura za prehranu, odnosno veće cijene i time dodatni teret najsiromašnijima. To je točno ono što su pojedini kritičari industrije biogoriva predviđali: što više hrane spalimo u svojim motorima, to ćemo plaćati više za hranu. A nemojte misliti da cijela muljaža nema svoje razloge.

Archer Daniels Midland (ADM) jedna je od najvećih prehrambenih korporacija u proizvodnji soje, kukuruza, pšenice i kakaa, te sami kontroliraju 40 posto proizvodnje etanola uz reklame kako su “puni resursa od prirode”. International Institute for Sustainable Development ističe kako subvencije za proizvođače etanola godišnje dosežu između 5,5 i 7,3 milijarda dolara, a ADM je tu prvi u redovima. To je i normalno u sustavu koji ohrabruje korporativno-političku spregu, jer je od 2000. godine dotična korporacija puna resursa od prirode praznila novčanik na donacije političarima u oba tabora u SAD-u u iznosu od 3 milijuna dolara. Dodatno stiže nagrada od državne Agencije za zaštitu okoliša (EPA) koja 2007. godine povećava za više od dvostruko dozvoljenu emisiju iz tvornica za proizvodnju etanola(!?). Ne treba nas čuditi što imamo veliku navalu ulaganja u sektor biogoriva. IEA je istaknula kako je etanol konkurentan benzinu u trenutku kada barel nafte košta više od 45 dolara, a biodizel kada barel nafte košta 65 dolara. Dakle, s obzirom na sadašnju cijenu barela nafte, situacija za proizvodnju biogoriva postaje financijski sve povoljnija, posebno uz obilate subvencije.

S obzirom na to da se radi o masovnom uzgoju poljoprivrednih kultura, što nosi čitav niz negativnih utjecaja na okoliš, a u SAD-u korištenje i genetski modificiranih usjeva, jasno je kako se ovakva proizvodnja biogoriva negativno odražava i na kvalitetu okoliša i ekosustava, dok su na plantažama šećerne trske u Brazilu radnička prava nepoznata kategorija.

Hoće li se u budućnosti pohode na polja šećerne trske ili suncokreta pravdati potrebom stabilizacije i demokratizacije regije?

Područje transporta poligon je gdje se batrgamo sa čitavim nizom tehnoloških rješenja kako bi i dalje nesmetano klizili po cestama. I nevjerojatno je koliko smo spremni žrtvovati za to. UN procjenjuje kako čak 800.000 ljudi godišnje umre od bolesti uzrokovanih zagađenim zrakom u gradovima, od čega većina dolazi od prevelikog vozikanja automobilima u gradovima. Od brojke koju procjenjuje UN, polovica se odnosi na Kinu gdje danas svega 1 posto gradskog stanovništva diše čist zrak po standardima EU. Shvaćate? To znači da je i kineskim vlastima i narodu u redu da ih godišnje nestane četiristo tisuća u ime progresa, i to samo ovog mobilnog. Uz biogoriva, kao fatamorgansko rješenje forsira se vodik u svrhu goriva za transport, umjesto da se proizvode vozila koja su lakša, koja ne jure kao raketa i ne izgledaju kao tenkovi. Dok vozila rade na vodik jedino što se emitira je voda, stoga se kao pozitivno u korištenju vodika ističe istovremeno rješavanje energetskih problema i klimatskih promjena. I ovdje vlade najbržih nacija na svijetu utrpavaju milijarde i milijarde dolara za investicije i poticaje.

Problem s vodikom je što nije energija već samo nositelj, slično kao struja. Da bismo ga koristili prvo trebamo nekako proizvesti energiju i dobiti vodik. Kao i s drugim tehnološkim rješenjima za opskrbu energijom, ovdje se slabo shvaća kako je svijetu potrebniji drugačiji pristup u razumijevanju, proizvodnji i potrošnji energije, a manje novi nositelj energije. Polovicu danas proizvedenog vodika dobivamo od prirodnog plina, a sljedećih 20 posto od ugljena (Morris, 2003). Samo 4 posto današnjeg vodika dobiva se elektrolizom iz vode, što bi bila ekološka varijanta i to uz korištenje obnovljivih izvora energije (Friedemann, 2004). U SAD-u se čak 90 posto vodika dobiva iz prirodnog plina pri efikasnosti od 72 posto, što znači da izgubimo 28 posto energije u plinu. Nešto se obećava gladnima energetskih sedativa kroz mogućnost dobivanja vodika tzv. drvnim plinom, ali se na tome jako malo radi i još je sve u planovima. Premda je dobivanje vodika skupo i kada ga dobivamo iz fosilnih goriva, tehnologija dobivanja pomoću obnovljivih izvora energije još je skuplja, a dodatni je problem što je iznimno energetski zahtjevna. U Velikoj Britaniji za prebacivanje svih automobila na vodik trebalo bi izgraditi 100.000 vjetrenjača ili 100 nuklearnih elektrana. Čas posla!

Pored vodika, kao rješenje za sektor transporta nude se i hibridna vozila, vozila s dvostrukim pogonom. Sastoje se od uobičajenog motora sa sagorijevanjem, te baterija koje se uglavnom pune kočenjem. Korištenje struje u hibridnim vozilima pogodno je za sporije gradske vožnje gdje se puno koči. Problem je također njihova skupoća, te još više mala kilometraža koja se može prijeći s punim baterijama. A onda još imamo i električna vozila koja se mogu napuniti strujom iz uobičajene mreže, ali ona su još uvijek više manekeni na auto salonima, nego realnost na cestama.

Mnogo nade za tehnološko rješenje energetskih problema polaže se u nanotehnologiju, koja se koristi za sve veći broj proizvoda u našim društvima. Nanotehnologija nije izvor energije, ali je vrsta tehnologije koja pospješuje energetsku efikasnost jer se koriste nevjerojatno sitni elementi već postojećih materijala, proizvoda, strojeva, lijekova i ostalog. Nanotehnologija nudi velika obećanja: nahranit će svijet, donijet će jeftinu energiju koja ne zagađuje okoliš, pojeftiniti proizvodnju, izliječit će bolesti. Toby Shelley (2006) ističe kako nas iskustvo uči da iza takvih obećanja dolazi zagađenje okoliša, glad, još veće siromaštvo i još veće razlike između onih koji imaju i onih koji nemaju.

Kada zbrojimo ulaganja vlada Japana, SAD-a i članica EU-a s onima iz privatnog sektora, dobijemo nekoliko milijarda dolara investicija u nanotehnologiju, a danas imamo više od 5000 priznatih patenata. U ovom trenutku već se koriste proizvodi za čiju je proizvodnju zaslužna nanotehnologija: kreme za sunčanje i kozmetika, odjeća, boje, naftna industrija, kompjuteri, visoka tehnologija te drugi (Shelley, 2006:17-20).

Najveća obećanja nude se u energetici, medicini i visokoj tehnologiji. U energetici se ulaže u način da se naftu što lakše izgura na površinu, u medicini za liječenje bolesti i kao markiranje za lakše obavljanje operacija, a korištenje u visokoj tehnologiji trenutno je najtajnovitije, jer se tu najviše istražuje za vojne potrebe. Pentagon je jedan od najaktivnijih aktera u patentiranju otkrića dobivenih pomoću nanotehnologije s ulaganjima od nekoliko stotina milijuna dolara. Već dosad nabrojane primjene nameću mogućnost specifičnog korištenja za vojne svrhe: uniforme koje se ne moče, neprobojna borbena vozila od lakih materijala kao i oružja, pa se već spominju futurističke horror priče o nano ratovima.

Trenutno je najveći problem nanotehnologije vrlo slaba regulacija i nadzor nad istraživanjima, kao i slaba transparentnost prema javnosti. Time mnogi kritičari stavljaju nanotehnologiju uz bok biotehnologiji koja pati od istih problema. Kritika se tiče kontrole nad nanotehnologijom koja se nalazi kod istih onih korporacija (biotehnoloških, prehrambenih, vojnih, visokotehnoloških) koje i danas upravljaju svijetom. Mnogi kritičari iz tih razloga predviđaju sudbinu nano dijelova kao “azbestne prašine 21. stoljeća” (Shelley, 2006: 86). Također se postavljaju pitanja tko nadgleda ispuštanje nano elemenata u okoliš, njihov utjecaj na ekosustav kao i unos nano elemenata u prehrambenu proizvodnju.

Nedovoljna osviještenost o potrebi već spomenute aktivne i praktične primjene održivog razvoja, glavni je uzrok nerazumijevanja povezanosti između resursa i energije. Pri tome vrlo često brkamo dvije različite stvari: tehnologiju i energiju, zavaravajući se stavom da će sve probleme s energijom riješiti tehnologija. No, u trenutku nedostatka energije, energetska efikasnost neće biti dovoljna. Problem s fokusiranjem energetske politike isključivo na energetsku efikasnost je što to ne mora rezultirati smanjenom potrošnjom same energije. Energetska efikasnost nije isto što i štednja energije ili smanjenje energetske potrošnje.[25] Ako se poveća konzumerizam, kao što je trenutno slučaj u bogatijim zemljama, moguće je da unatoč energetskoj efikasnosti završimo s povećanom potrošnjom energije, odnosno fosilnih goriva.

Primjerice, napredak u štednji goriva u automobilima u zadnjem desetljeću donosio je godišnje 0,5 milijuna toe-a (tonne of oil equivalent – vrijednost ekvivalentna toni nafte) u Velikoj Britaniji, ali je istodobno povećana kupovina automobila i veća udaljenost koju danas vozači automobilom u prosjeku prijeđu, što je donijelo povećanje potrošnje u tom istom razdoblju od 0,9 toe-a godišnje. Prema tome, povećana potrošnja i korištenje automobila uništili su sve prednosti energetske efikasnosti. Slično, mnoge države su zadovoljile svoje obaveze iz Kyoto protokola jer su zamijenile elektrane na ugljen s onima na plin. Budući da je plin čišće gorivo s manjom emisijom CO2, isključivo tom odlukom Kyoto protokol je zadovoljen. No radi se o tek privremenom uspjehu, jer se može postaviti pitanje što će biti s rastućom potrošnjom energije i sa sve skupljim cijenama plina? Jasno, sigurnija budućnost bila bi osigurana zadovoljavanjem Kyoto protokola uštedom energije.

Zato je uvijek pored energetske efikasnosti važno imati na umu potrebu da kroz bolji dizajn i uštedu energije zaista iskoristimo potencijal same energetske efikasnosti.

 

 

BILJEŠKE

[14] Treba napomenuti kako je Hubbert radio istraživanja za 48 saveznih država SAD-a, u koje nije bila uključena Aljaska, gdje su poslije pronađene velike rezerve nafte, najveće u SAD-u danas, te su na ukupnom teritoriju SAD-a donekle usporile potvrđivanje Hubbertove teze.

[15] Campbell je još početkom devedesetih napisao studiju The Golden Century of Oil 1950-2050 – the depletion of a resource.

[16] Već spominjani Hubbert je nakon računanja američkog vrhunca, prognozirao i svjetski za 1996. godinu. Hubbert je očekivao kontinuirani rast ‘80-ih i ‘90-ih, što se nije dogodilo zbog ondašnjih naftnih kriza i smanjenje potrošnje.

[17] Usporedo s tim raste konzumacija već pripremljene hrane. U Britaniji je od 1998. do 2002. potrošnja pripremljene hrane porasla za 44 posto.

[18] Očekivanja kako će nedostatak pitke vode biti riješen procesom desalinizacije, posebno u pustinjskim zemljama, ipak su u ovom trenutku nerealna. Voda dobivena desalinizacijom u ovom trenutku osigurava tek 0,25 posto potrošene pitke vode. Vidjeti: Mason, C. (2006) A Short History of the Future – Surviving the 2030 Spike, London: Earthscan.

[19] Kako bi potkrijepili tu svoju tezu i stajalište, McDonough i Braungart su tiskali svoju knjigu Cradle to Cradle na posebnom plastičnom papiru, koji je vodootporan i unaprijed dizajniran da se prilikom njegova recikliranja ne gube svojstva kvalitete prvotnog materijala.

[20] Upravo zbog istraživanja i proizvodnje teške nafte Kanada ima velikih problema u smanjenju emisije svojih stakleničkih plinova, tako da su najavili i potpuno odustajanje od Kyoto protokola. Trenutna emisija plinova veća je za 24 posto od zadanog cilja, a raste prema 30 posto.

[21] Najbolji pregled neuspješnih “carbon neutral” projekata može se naći u opsežnoj studiji Dag Hammarskjold Centra u programskoj seriji Development Dialogue no. 48. U popisu literature pod Lohmann, L. (2006) Carbon Trading – a critical conversation on climate change, privatisation and power. URL:http://www.dhf.uu.se/pdffiler/DD2006_48_carbon_trading/carbon_trading_web.pdf

[22] Paul Allen je u kasnijem uvodniku Clean Slate koji izdaje CAT zauzeo drugačije stajalište.

[23] U izvještaju iz 2003. godine The Future of Nuclear Power, američko sveučilište MIT ističe brojku od 1.000 do 1.500 potrebnih reaktora do 2025. godine kako bi se iole ozbiljno utjecalo na globalno zatopljenje. U istom izvještaju ističe se i veća cijena energije iz nuklearnih elektrana u odnosu na onu iz elektrana na ugljen, ako se u cijenu uključe svi troškovi. Vidjeti Motavalli, J. (2007) Is Fear About Climate Change Causing a Nuclear Renaissance?, URL:http://www.alternet.org/story/55953.

[24] Treba spomenuti kako se dio otpada iz nuklearnih elektrana pretvara u osiromašeni uran koji se koristi u naoružanju, posebno SAD-a.

[25] Često se to naziva i Khazoom-Brookes postulatom, po dvojici ekonomista koji su ga objasnili. U ranijoj literaturi može se naći i pod Jevonsovim paradoksom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.