Ekološki otisak : kako je razvoj zgazio održivost | Dražen Šimleša

F) DRUGE RAZINE – OSOBNO NIJE POLITIČKI

Premda bih mogao u nedogled pričati, mislim da je dovoljno prostora posvećeno alatima za vježbanje smanjivanja ekološkog otiska na osobnoj razini. To su znanja i rješenja koja, uz još mnoga druga, stoje svakome i svakoj od nas na raspolaganju.

Dio knjige koji sada čitate mi je možda i najvažniji, jer bih tu pokušao inzistirati na tome kako je naš individualni doprinos jako važan za smanjenje ekološkog otiska, ali kako ga smatram tek prvim korakom. Ako stanemo na njemu, krajnji cilj u obliku održvijeg društva ostaje nam zamagljen i nedostižan u daljini.

Mi imamo problem s cijelim sustavom i pravilima kako funkcioniraju naša društva. Jednostavna činjenica kaže kako pojedinke ili pojedinci ne mijenjaju sustave i društva. Tu se sakrila iluzija mnogih od nas koji su pomislili kako će odabirom ovog ili onog eko-bio-green proizvoda spasiti svijet. Tako nam je sustav zapravo odlično podvalio da se sladimo uvjerenjem o visokoj vlastitoj etičnosti zatvoreni u naša uska četiri zida, umjesto da pogledamo kroz prozor i vidimo kakvo je vani vrijeme: vrijeme koje vapi za svima nama da mu izađemo u susret, da izađemo na ulicu, u svijet, da ga izazovemo i mijenjamo. Kapitalizam je istovremeno žilav i rastezljiv, ali i privlačan. Naizgled nezainteresiran zamišljeno gleda u stranu, a zapravo nas počkaljuje svojim dugim nogama. Tragedija je što smo posrnuli, a matrica nam tepa kako smo veliki i jaki, lijepi i zeleni. Tu su dakle, u smislu borbe za održiviji planet, zaglavili mnogi od nas koji su zaustavili svoju borbu na etičkom konzumerizmu, osobnoj ekologiji ili, kako se uobičajeno kaže, radu na sebi. Da me krivo ne shvatite, ne mislim kako su to nevažne stvari ili pomaci, ali jednostavno današnji problemi gotovo da vrište kako moramo izaći izvan naših vlastitih koristi i osobnosti.

Primjerice, u potrošačkim društvima više od polovine ljudi u istraživanjima javnog mnijenja ističe kako iz etičkih razloga bojkotiraju najmanje jedan proizvod. No, korporacijama je lako kada ih bojkotiraju izolirani i nepovezani pojedinci ili pojedinke, jer je to tiha i raspršena kritika, njih je strah buke i fokusiranja na problem. I unatoč svim bojkotima njihova moć i dalje raste, jer raste i potrošnja. Dodatno je dobro prodana fora s razumijevanjem psihologije našeg djelovanja, pa smo spremni prodati vlastitoj savjesti sladostrašće što bojkotiramo ovaj ili onaj proizvod, ali se nećemo odreći odmora u Tunisu, najmanje dva automobila po obitelji ili hladnjacima koji su veliki kao ostave.

Mnogima od nas je iznimno potreban rad na sebi poslužio ne kao iznimno potreban razvoj naših osobnosti, zadovoljstva s nama samima, poštovanja sebe i drugih, osjećaja sreće i snage, već kao bijeg od društva u samodopadnu izolaciju i strah od drugih koji su navodno ostali tavoriti u duhovnoj kaljuži ne shvaćajući pravu bit postojanja. Ostavili smo razvoj samih sebe na kućnom pragu, umjesto da sebe, sretne, osviještene i snažne, iskoristimo kako bi i društvo i svijet oko nas postao više sretan, osviješten i snažan. Umjesto da takvi mijenjamo svijet.

Dakle, individualna razina prva je razina na kojoj djelujemo, tu donosimo svoje prve životne odluke. No, trebamo biti svjesni kako u društvu postoje i druge razine. Neke od njih će biti značajan dio našeg života, a na neke ćemo reagirati tek kada ih drugi akteri u društvu iniciraju i bit će nam super. Pogledajmo sada druge razine utjecaja na društvo u novoj tablici:

Dakle, u pristupu održivosti trebamo biti svjesni okolnosti kada govorimo o individualnoj razini svakoga od nas, pojedinca i pojedinke pred kojima stoji odabir korištenja različitih roba i proizvoda, potreba i usluga. Pri tom odabiru na raspolaganju nam je čitav niz opcija koje naposljetku obilježavaju naš životni stil, odnosno određuju naš ekološki otisak. Vjerujem kako sam riječima ispisanim o ekološkom otisku, pokazao koliko su važni i individualni odabiri i odluke, jer od nas samih sve počinje. Upravo s obzirom na isprepletenost današnjeg globaliziranog svijeta i činjenice da koristimo ekosustave i biokapacitet drugih ljudi i područja, trebamo razvijati i odgovornost prema tom korištenju. Upravo kako nas uči ekološki otisak, a sve kako ne bismo završili u ekološkom minusu, jer time automatski vežemo “krađu” resursa drugih ljudi.

No, kao što je točno da s nama samima sve počinje, isto tako je točno kako s nama ništa ne završava. Time postižemo ravnotežu između slobodnog života kojeg krase zadovoljstvo i sreća, te odgovornog života kojeg krase briga za druge ljude i okoliš.

Druga važna razina na kojoj djelujemo je razina grupe ili organizacije. S obzirom da sam izrazio stajalište kako ne možemo sami i same mijenjati društvo, jasno je da jedino organizirani ljudi upućeni na suradnju, međusobno pomaganje i solidarnost, mogu mijenjati društvo. I zato je važno da se udružimo s drugima. Koliko je samo obranjeno šuma i kitova; koliko je spašeno životinja od okrutnog mučenja u laboratorijima; koliko je samo puta zahtijevan bolji gradski prijevoz i blokirane ulice biciklima, rolama i pješačenjem; koliko su puta ljudi pokrenuli korištenje obnovljivih izvora energije i počeli s vlastitom proizvodnjom struje; koliko su puta sasvim obični ljudi pokrenuli lokalne sustave proizvodnje hrane i razmjene roba i usluga; koliko su samo puta zaustavljani bageri i koliko se samo puta trgala volja za uništavanjem pohlepnom sustavu; i koliko bih još puta mogao nešto slično lijepo napisati.

Kad samo pomislimo koliko su puta svijet od još većeg uništavanja spašavale tisuće i tisuće inicijativa i grupa, jedino što možemo reći svima njima je veliko – hvala! Hvala ljudi.

O pojedinačnim inicijativama ovisi i individualna razina prema manjem ekološkom otisku. Naše osobne akcije i odluke su važne, ali one imaju svoju granicu. Primjerice, možemo željeti kupovati lokalnu hranu, ali kakve veze ima ta naša osobna želja ako blizu nas, u našem društvu, ne postoje ljudi koji to proizvode? Možemo željeti manje koristiti automobil, ali što ako je u našem gradu cijeli promet podređen privatnim automobilima i ne postoji razvijen javni sustav prijevoza ili se, kao u Zagrebu, moraš natjecati s automobilima za mrvicu prostora. U društvima gdje su aktivni oni gore koje smo toliko puta navodili, u društvima gdje su ljudi svjesni i hrabri da se bore i izbore za bolji svijet, lakše je ostvariti manji i održiviji ekološki otisak.

U drugim svojim pričama kao što je Drugačiji svijet je moguć – priče iz našeg dvorišta [https://elektronickeknjige.com/biblioteke/online/cetvrti-svjetski-rat/] (2005), detaljno sam pisao o svim mogućim metodama i taktikama u borbi za bolji svijet: peticijama, lobiranju, bojkotima, posebno o prosvjedima i izravnim akcijama i kao najvećim dometima – pravim kampanjama koje u sebi sjedinjuju mnoge, a u nekim slučajevima i sve od nabrojanih metoda i taktika. Stoga se neću sada ovdje previše zadržavati s istim ciljem i pojašnjenjima. Ono što je ipak važno i ovdje naglasiti jest kako trebamo shvatiti da održivi razvoj i pravednije uređeno društvo neće pasti s neba, niti će se stvoriti niotkuda. Moramo ga zahtijevati i boriti se za njega.

U ovom trenutku pored neupitnosti potrebe da se borimo za bolji svijet onemogućavajući destruktivnom sustavu da na miru ruje po planetu i našim životima, moramo početi stvarati i alternativne sustave, žive modele koji mogu pokazati kako živjeti održivije i socijalno pravednije. Moramo stvarati i nuditi drugačiji svijet, eksperimentirati s održivim zajednicama prakse. Zato sve više upiremo pogled prema naprednim modelima skvotiranja, ekoselima i gradskim kvartovima, zajedničkim kućanstvima, imanjima i edukacijskim centrima koji u sebi sjedinjuju teoriju i praksu. U tim prostorima već se godinama sakuplja odlučnost i sposobnost o tome kako primijeniti brojna znanja i vještine za održivi razvoj. Još u vremenima kada je to izazivalo podsmijeh fosilnim gorivima opijene svjetine, u brojnim ruralnim i urbanim pričama počelo se eksperimentirati s korištenjem obnovljivih izvora energije, organskog uzgoja hrane, ekološkog graditeljstva, pravednijih međuljudskih odnosa i drugim temama važnima za praktičnu primjenu održivog razvoja. Nekada ih se smatralo čupavim čudacima, a danas znanja i vještine koje su desetljećima razvijali postaju dio gradskih i državnih strategija te programa za održivi razvoj.

Ono što je zanimljivo za glavnu temu naše knjige jest što su četiri takve priče u suradnji sa znanstvenim institucijama izračunale vlastiti ekološki otisak. Prvo istraživanje proveo je University of Kassel i računao se ekološki otisak zajednica Sieben Linden i Kommune Niederkaufungen u Njemačkoj. Prvo ekoselo imalo je 42 posto, a drugo 28 posto manji otisak od prosječnog otiska u Njemačkoj. Drugo istraživanje rađeno je za otisak ekosela Ithaca u SAD-u, a testirale su ih dvije institucije, Cornell University i Massachusetts Institute of Technology (MIT). Rezultati su pokazali otisak za 40 posto manji od prosjeka. Zadnje istraživanje rađeno je za poznato ekoselo Findhorn u Škotskoj i ovdje se pokazao dvostruko manji otisak od prosjeka u Velikoj Britaniji. Findhorn ima otisak od 2,71 ha, a u Britaniji je tada prosjek bio 5,40 ha, pa je Findhorn uspio ostvariti najmanji otisak za bilo koju ljudsku zajednicu u ekonomski razvijenim zemljama svijeta (GEN Europe News, 2006/2007).[53] Tu se dokazalo uvriježeno mišljenje o manjoj potrošnji energije na takvim mjestima uz zadovoljavanje visokih standarda u kvaliteti života, pa često i bolje od standarda u samom društvu gdje mjesto egzistira. Ljudi se u takvim prostorima osjećaju prihvaćenima i slobodnima te su im češće otvorena vrata za samorealizaciju i ostvarenje osobne sreće uz svijest kako su dio jedne veće i kompleksne cjeline.

Posebno je velik uspjeh ostvaren u grijanju kućanstava gdje je ostvaren otisak 21,5 posto nacionalnog prosjeka i u hrani gdje je ostvaren otisak 37 posto nacionalnog prosjeka. Općenito se pokazalo kako veliku uštedu u otisku ima sklonost zajedničkog upravljanja i korištenja stvari kao što su perilice za rublje, televizori i slično. Znači, manja je stopa privatnog vlasništva, a onda i korištenja potrošačkih stvari. Drugo što se pokazalo zajedničkim razlogom uspjeha i manjeg ekološkog otiska je organska proizvodnja, proizvodnja bez ovisnosti o fosilnim gorivima i konzumacija u sezoni hrane koja ne putuje velik broj kilometara prije nego što se pojede. Ekosela su se kroz ova istraživanja pokazala uspješnim mjestima manjeg utjecaja na biokapacitet planeta, a ostvarenja visoke kvalitete života.

Zadnjih godina razvijaju se ovakve priče i u gradovima, od čega je najpoznatija super inicijativa Transition Towns (Gradovi u tranziciji), gdje se inicijativom odozdo, od običnih ljudi, pokreću programi i aktivnosti koji će na razini njihovog grada pridonijeti manjoj ranjivosti na energetske šokove i manju ovisnost o unosu potrebnih resursa i materijala iz drugih biokapaciteta. Time se ljudski kapaciteti koriste i razvijaju kako bi se zaštitili i ojačali vlastiti biokapaciteti te biokapaciteti drugih ljudi (Hopkins, 2008).

U smislu jačanja kapaciteta samih ljudi meni je uvijek drag i primjer Danske, gdje je 50.000 obitelji uključeno u zadruge ili javna udruženja vlasnika vjetroelektrana. Riječ je o vlasništvu nad 5.500 velikih vjetrenjača i to danas znači vlasništvo nad čak 75 posto od svih instaliranih postrojenja za proizvodnju struje pomoću energije vjetra u Danskoj.

Druge razine djelovanja u društvu mogu se dogoditi i često se događaju kao posljedica našeg pritiska odozdo, kroz neformalne inicijative ili kroz rad u organizacijama, ali mogu biti potaknute i odgovornošću te razvijenom sviješću i odlučnošću odozgo, od samih aktera koji se nalaze na pozicijama u mjestima gdje živimo. Tu nam, neovisno govorimo li o razini grada ili države, stoje na raspolaganju mogućnosti poticanja subvencija i ulaganja, izrade strategija i planova za održivi razvoj te, ako smo zaista iskreni i ozbiljni, donošenje zakona i provođenje svega što smo stavili na papir.

Uzmimo, primjerice, graditeljstvo kao prvi alat kojim smo započeli područje energije. Zakoni o dopuštenoj količini prolaska topline u zgradama stroži su u jednoj Švedskoj ili Njemačkoj, nego u Velikoj Britaniji. Jasno je kako će posljedica toga biti puno veća količina neodrživih stambenih i poslovnih objekata tamo gdje nema snažnih i osviještenih aktera na konkretnim pozicijama koji su odgovorni za takvo stanje. Drugi par problema čini neprovođenje donesenih zakona. U Kini čak 95 posto novih zgrada ne zadovoljava njihove vlastite zakone o energetskoj učinkovitosti stambenih ili poslovnih objekata. Teško ćemo smanjiti ekološki otisak u području zgradarstva, ako živimo u državi gdje su zakoni loši i potiču gradnju energetski neučinkovitih zgrada, ne postoji volja i sposobnost nadležnih institucija za nadgledanjem i provođenjem zakona i za nadzorom same izgradnje te nema subvencija ekološkog graditeljstva.

Slično je i s energijom. Dok je u SAD-u carevala mantra “naš životni stil nije za pregovaranje” koji je neodgovorno tražio trošenje vlastitih, a posebno tuđih resursa, udio SAD-a u svjetskoj proizvodnji solarnih fotonaponskih ćelija opao je sa 44 posto 1996. godine na 9 posto 2005. godine.

Od velikih brojki u korištenju energije vjetra u Europi značajni udio odlazi zapravo na svega tri države: Njemačku, Dansku i Španjolsku koje zajedno drže 70 posto ukupnih kapaciteta. Netko je u tim država zagovarao, a netko odlučio kako su obnovljivi izvori energije strateški smjer razvoja i zato danas zauzimaju vrhove.

Koliko je važna uloga države u razvoju OIE dovoljno govori primjer Španjolske koja je od gotovo beznačajne države na karti investicija i korištenja OIE u svega par godina dosegla 13.000 MW instaliranog kapaciteta u energiji vjetra (RES 2020, 2008), a uz ambiciozne i podupiruće zakone ostvaruje rekordne uzlete i u energiji sunca.[54]

Njemačka i Španjolska zauzimaju prva dva mjesta čak u svjetskim razmjerima što se tiče solarnih sustava za proizvodnju struje integriranih u elektroenergetski sustav i samo na njih dvije odnosi se oko 60 posto svih instaliranih sustava (REN 21, 2009).

Kao ni sunce, ni vjetar ne može osigurati stalni unos energije. Nazivamo ih i promjenjivima ili nestalnim oblicima energije. Problem koji imaju takvi tipovi obnovljivih izvora energije jest količina energije koja se može iskoristiti te skladištenje energije, s čim se posebno suočavamo kod proizvodnje struje pomoću sunca ili vjetra.

Španjolska već eksperimentira i s efikasnijim oblikom iskorištavanja solarne energije kroz tzv. “solarno-termalnu proizvodnju struje”, gdje se sva energija sunca pomoću paraboličnog tanjura ili zrcala reflektira u određenu točku, točnije u određenu cijev koja sadrži vodu, ulje ili neku drugu tekućinu. Tu se može razviti temperatura od nekoliko stotina stupnjeva Celzijusa, te se time pokreće motor koji proizvodi struju. Nove generacije ovakvih elektrana imaju sposobnost akumiliranja toplog medija za pokretanje turbina u trajanju od sedam sati čime se mogućnost proizvodnje struje pomiče i u razdoblja kada nema sunca, što je inače jedna od najvećih mana OIE.[55]

Drugdje su se države pokrenule s ulaganjima u obnovljive izvore energije ovisno o lokalnoj prisutnosti određenog izvora. Tako se najveći sustav od 240 MW kojeg pokreće energija dobivena razlikom između plime i oseke u nalazi u Francuskoj. Na Filipinima geotermalna energija osigurava 27 posto potrošnje struje. Na Islandu se 93 posto kućanstava grije pomoću geotermalne energije. Najveća prepreka većem korištenju geotermalne energije jesu veliki troškovi istraživanja, jer tek svaka deseta bušotina daje zadovoljavajuće rezultate za iskorištavanje energije iz Zemlje.

Premda je uvriježeno mišljenje kako je za kvalitetan odnos prema OIE presudno ekonomsko stanje u pojedinoj državi, postoje i primjeri koji nam pokazuju kako se razvoj ne događa samo u bogatim zemljama, već i u onima koje smatramo zemljama u razvoju ili čak i siromašnim zemljama.

Kenija je primjer zemlje gdje je prvotni impuls prema većem korištenju solarne energije došao od samih građana, a ne odozgo od državne vlasti. Solarne sustave za proizvodnju struje inicirala je jača kupovna moć srednje klase seoskih područja, tako da je danas Kenija svjetski lider u instaliranim solarnim sustavima po glavi stanovnika s preko 30.000 malih solarnih fotovoltaičnih ćelija instaliranih svake godine.

I u gradovima također imamo aktere koji su donosili odluke u smjeru veće održivosti, posebno što se tiče transporta kao najvećeg ekološkog problema gradskih područja.

Jačanjem gradskog prijevoza i ulaganjem u njegovu infrastrukturu i kvalitetu te širenjem biciklističkih staza raste i broj stanovnika i stanovnica nekog grada koji koriste te oblike transporta. Dakle, bez dovoljno energične i vizionarske odluke odozgo, ne može se razviti kvalitetan javni prijevoz. Pojedini gradovi tu zaista mogu poslužiti kao ogledni modeli održivog razvoja u sektoru transporta. Po pješačkim zonama iznimna je Barcelona, a kao centre biciklističkih staza i transporta imamo Kopenhagen, Amsterdam i druge europske gradove.

S druge strane, u SAD-u je zbog forsiranja automobilskog prometa u gradovima lošija kvaliteta i rasprostranjenost javnog prijevoza.[56] Zato nas ne treba čuditi što tamo prosječan auto vozi 10 posto više nego auto u Velikoj Britaniji, 50 posto više nego auto u Njemačkoj i 200 posto više nego u Japanu (Worldwatch Institute, 2004).

No, treba priznati kako i u samom SAD-u postoje gradovi koji mogu biti primjer održivog razvoja cijelom svijetu, a vrlo često smo skloni to previdjeti zbog grde opće slike. Takvu inspiraciju daje nam grad Portland koji je prvi izradio strategiju djelovanja i smanjivanja rizika uslijed vrhunca iskorištavanja nafte na globalnoj razini. Na 85 stranica izvještaj prati mogućnosti djelovanja na gradskoj razini u tri različita scenarija, a aktivnosti su podijeljene u četiri skupine: korištenje zemlje i transport, hrana i poljoprivreda, ekonomske promjene i javne usluge.[57] Bez obzira na teže ili lakše scenarije, najavljen je program smanjenja korištenja nafte i plina za 50 posto u sljedećih 25 godina. Njihov gradski Ured za održivi razvoj u suradnji s brojnim partnerima stoji iza čitavog niza inicijativa i kampanji za smanjenje otpada i recikliranje, ekološkog graditeljstva, korištenja obnovljivih izvora energije, javnog transporta, lokalno proizvedene hrane i drugog. Na području uštede energije, energetske efikasnosti i korištenja obnovljivih izvora energije, grad godišnje sačuva više od dva milijuna dolara, a trenutna stopa korištenja obnovljivih izvora energije je 12 posto. U svim javnim i gradskim zgradama zamijenjena je rasvjeta te su stavljene štedne žarulje. Grad je inicirao sadnju 750.000 stabala, izgrađeno je 1.200 kilometara biciklističkih staza, a značajno je proširen i poboljšan gradski prijevoz. Posebno treba pohvaliti odličnu edukativnu kampanju prema samim građanima koje se informira o prednostima aktivne primjene održivog razvoja u pojedinom sektoru, ali i općenito uz dodatne savjete i preporuke kako se osobno mogu uključiti. Stopa recikliranja otpada je 53 posto, čime su na poziciji broj jedan u SAD-u.

I drugi gradovi sve više teže slijediti Portland. Gotovo polovina stanovnika San Francisca odlazi svaki dan na posao javnim prijevozom, biciklom ili pješice, a grad je poznat i po tome što čak 17 posto njegova teritorija zauzimaju zelene površine. San Francisco je na prvom mjestu u SAD-u i zbog predanosti održivom graditeljstvu, pa imaju čak 70 zgrada unutar programa Green Building Council’s LEED. Sami građani su na referendumu 2001. godine s potporom od 73 posto izglasali početak gradskog programa ulaganja u energetsku učinkovitost i obnovljive izvore energije u iznosu od 100 milijuna dolara. Grad je 2007. godine izglasao zabranu plastičnih vrećica i igračaka koje sadrže opasne kemikalije. U petogodišnjem planu za održivost grada ističu se uspjesi na razvoju komunikacije proizvođača hrane iz okolice grada s potrošačima u gradu, kao i jednu od najvećih stopa recikliranja u SAD-u te zaštite voda.

Kvalitetan gradski prijevoz krasi mnoge europske gradove, ali s obzirom na ekonomske mogućnosti i stanje u društvu, najinspirativnije priče nalazimo u zemljama u razvoju. U brazilskoj Curitibi od 1974. godine udvostručio se broj stanovnika i danas u široj okolici živi 2,2 milijuna ljudi, ali promet automobilima je opao za 30 posto. Troškovi izgradnje posebnih brzih traka za autobuse koštali su desetinu potrebnog iznosa za izgradnju metroa. Premda grad ima visoku stopu vlasništva automobila (jedan automobil na troje ljudi – drugi po redu u Brazilu), potrošnja goriva u Curitibi je 30 posto manja od osam gradova iste veličine u Brazilu, čime se sačuva 27 milijuna litara goriva godišnje. No, ovdje je bila važna osviještenost i odlučnost aktera odozgo za održiv razvoj, konkretno gradonačelnika Jaimea Lernera i njegova tima, koji su još od ‘70-ih krenuli u iskren i predan rad na održivom razvoju. Tu i leže razlozi što nevjerojatnih 99 posto stanovnika grada izražava zadovoljstvo življenjem u njemu i uslugama koje dobivaju (McKibben, 2005). Uspjesi Curitibe impresivni su i zbog dokaza kako je stvar zapravo u političkoj odluci, a ne u ekonomskoj moći, jer je u Curitibi prosječna godišnja zarada “svega” 2500 dolara po glavi stanovnika.

Kao u Portlandu, i u Curitibi stavljaju velik naglasak na educiranje i informiranje javnosti i građana. Grad je poznat i po svojim zelenim površinama, parkovima i jezerima, a sam grad je inicirao sadnju 1,5 milijuna stabala, pa imaju najviše zelenih površina po stanovniku na svijetu. U Curitibi se reciklira dvije trećine cjelokupnog otpada, a posebno je hvaljen program unutar kojeg siromašniji stanovnici sakupljaju otpad koji se može reciklirati te, predajom u posebne gradske centre, zauzvrat dobivaju hranu.

Kao drugi primjer iz zemalja u razvoju možemo navesti Bogotu. Od 1998. godine kada je sjeo u stolicu gradonačelnika Bogote, Enrique Peňalosa, pretvorio je grad od osam milijuna stanovnika u zelenu oazu. Grad je inicirao stvaranje ili renovaciju 1200 parkova, kreiranje posebnog sustava za brzi tranzit javnog prijevoza, izgradnju stotina kilometara biciklističkih i pješačkih staza, te sadnju 100.000 stabala.

Isto je i u drugim područjima kojih smo se dotakli kada smo pričali o našem osobnom ekološkom otisku i kojim ga alatima smanjiti. Pored mogućnosti da smanjimo količinu otpada manjom potrošnjom, otpad se treba smanjiti i boljim dizajnom u proizvodnji. Neodrživ dizajn mnogih proizvoda danas sprječava duže korištenje i popravljanje, i zapravo generira gomilanje otpada. Krajnji cilj je ukidanje otpada – tzv. zero waste (nula otpada) koncept. Strategija nula otpada teži sljedećem: sprječava nastajanje otpada umjesto da se bavi gospodarenjem otpadom, pretvara odbačene materijale u radna mjesta umjesto u smeće, razvija ekonomiju koja ulaže u budućnost, simulira prirodne sustave u kojima sva materija kruži, a ne biva potrošena (Motik i Šimleša, 2007). Mnoge države kao odgovorni i progresivni akteri za održivi razvoj razvili su politike, strategije i smjernice na putu prema društvu bez otpada do kraja ovog desetljeća. Cijeli koncept razvijen je prvo u Canberri u Australiji, da bi se danas proširio na Novi Zeland, Kanadu, Irsku i drugdje. Tu dolazimo i do važnog pitanja koje se u zadnje vrijeme reklamira ne samo kao rješenje problema otpada, već i ekološka tehnologija koja pridonosi borbi protiv klimatskih promjena. Riječ je o iskorištavanju određene količine otpada na odlagalištima za proizvodnju energije. Po glavi stanovnika najviše kompostiranja životinjskog i biljnog izmeta ima Nepal gdje 125.000 digestora proizvodi plin. U Kini se životinjski otpad koristi kao gorivo za grijanje i struju. Više od milijun digestora s metanom izgrađeno je po kineskim selima, a planira ih se još 300.000. Plin od otpada tako proizvodi struju i grijanje za milijune ljudi (Mason, 2006). Institute of Science in Society (ISIS) objavio je izvještaj Which Energy? (2006) u kojem su istaknuli kako bi se kompostiranjem u anaerobnim uvjetima svog životinjskog i biljnog otpada (88 milijuna tona), moglo dobiti dovoljno metana koji bi kao pogonsko gorivo mogao zamijeniti polovinu sadašnje potrošnje u transportu u Britaniji. Metan se kao gorivo za vozila trenutno najviše koristi u Švedskoj. Također se u SAD-u eksperimentira s proizvodnjom etanola od organskog otpada, pri čemu možemo dobiti 330 litara etanola od jedne tone otpada.

No, ako krenemo od temelja održivog razvoja da trebamo smanjiti količinu otpada, onda je upitno koliko nam pretvaranje otpada u energiju treba biti izlazna strategija. Proizvodnja velike količine roba i proizvoda zahtijeva i velik unos energije da se uopće proizvedu i transportiraju do potrošača. Također, organski otpad bilo bi korisnije vraćati zemlji kao prijeko potrebno gnojivo, posebno zbog velike potrošnje fosilnih goriva u proizvodnji umjetnih gnojiva. Znači, i pretvaranje otpada u izvor energije možemo koristiti kao dodatak ukupnim aktivnostima prema održivijem svijetu, a ne kao opravdanje da nas baš briga koliko otpada proizvodimo i koliko stvari bacamo, jer će od toga ionako nastati navodno ekološka energija.

Iz naše je tablice vidljivo kako važan instrument koji stoji na raspolaganju državama kao akterima održivog razvoja jest upravo pravo na donošenje regulative odnosno zakona, te provođenje planova i strategija koje idu u smjeru veće održivosti. To im daje i veću moć od poslovnog sektora, a u smjeru održivog razvoja to pravo koriste zaista progresivne i napredne države. Švedska posebno oporezuje automobile slabe ekonomičnosti kako bi obeshrabrila njihovo korištenje, a daje porezne olakšice za domaćinstva koja odluče prebaciti grijanje s loživog ulja na obnovljive izvore energije. Danska oporezuje kupovinu novih automobila više nego što je cijena samog automobila. Zato ih danas oko trećine uopće niti ne posjeduje automobil. Paragvaj je 2004. godine donio zakon kojim zabranjuju masovno krčenje šuma i od tada provode satelitski nadzor kako bi mogli istovremeno reagirati ako uoče uništavanje šuma.[58] Urugvaj je postao prva zemlja u kojoj je pitka voda zakonski određena kao pravo svake osobe te je zabranjena privatizacija vode i vodovodnog sustava. Ekvador je zabranio daljnja iskorištavanja nafte u područjima tropskih kišnih šuma. Kostarika je dom za oko 5-7 posto svih svjetskih biljnih i životinjskih vrsta, a nedavno je donijela odluku o zabrani pretvaranja šuma u oranice na kojima se uzgajaju monokulture za izvoz u bogata potrošačka društva.

U ovoj knjizi je pored ekološke tematike značajan dio posvećen i socijalnoj pravdi i kvaliteti života, jer samo zajedno daju pravu sliku održivog ili neodrživog razvoja nekog društva. U tom smo kontekstu zaključili kako nije obećavajuće trenutno kretanje ispunjavanja Milenijskih razvojnih ciljeva. No, pored problema s kojima se suočava implementiranje Milenijskih razvojnih ciljeva, iznimno je važno spomenuti i pozitivne promjene, posebno u subsaharskoj Africi: povećanje poljoprivredne produktivnosti (Malavi), povećanje upisa u osnovne škole (Gana, Kenija, Uganda i Tanzanija), sprječavanje širenja malarije (Niger, Togo, Zambija, Zanzibar), pomak u borbi protiv AIDS- a (Kenija, Malavi, Obala Slonovače, Zimbabve), širenje osnovne zdravstvene skrbi u ruralnim područjima (Zambija), pošumljavanje velikih površina (Niger) i poboljšanje pristupa pitkoj vodi i kvalitetnim sanitarnim uvjetima (Senegal i Uganda) (UN DESA, 2007). Čak 41 država iz subsaharske Afrike uključila je Milenijske razvojne ciljeve u svoje državne programe i politike. Zasigurno ih, s obzirom na lošu startnu poziciju i probleme s kojima se suočavaju, čeka dug i težak put, ali njihova uspješna nastojanja možemo opisati i kao prve korake prema stvaranju aktera za održivi razvoj.

Na globalnoj razini nemamo previše za slaviti. To je posebno zabrinjavajuće, budući da se kroz knjigu pokazalo kako ne možemo očekivati dugoročno učinkovit uspjeh u borbi protiv degradacije biokapaciteta i klimatskih promjena bez zajedničke globalne suradnje i programa. Do sada je potpisano oko 200-tinjak što globalnih što regionalnih ugovora i deklaracija koje se tiču održivog razvoja, a većina pati od nedostatka vremenskog okvira i preuzimanja odgovornosti za nepridržavanje potpisanog. Dakle, ugovori su uglavnom deklarativnog karaktera i ne postoji nadzor međunarodnih tijela nad provođenjem potpisanog. Dodatni problem je što zbog skrivenih interesa i nedovoljno razvijene osviještenosti političkih elita, deklarativni ciljevi koji se navode u određenim ugovorima uopće ne zadovoljavaju potrebe. I zadnja propast pregovora o klimatskim promjenama u Kopenhagenu normalna je posljedica nenormalnog ponašanja najmoćnijih država svijeta i njihovih političkih i ekonomskih elita. Potpuno je suludo očekivati da ćemo dobiti vjerodostojan i kvalitetan globalni ugovor koji bi nas pogurao više prema održivom razvoju, ako su na lokalnom terenu elite više zabrinute kako zaštititi svoje privilegije i profit, nego oko toga kako bi se održivost mogla stvarati i živjeti.

U tom bismo se smislu mogli povesti za ovogodišnjim indeksom Climate Change Performance (Germanwatch, 2009) koji mjeri odnos svake zemlje prema klimatskim promjenama unutar kojega se, uz ostalo, računaju i ulaganja i korištenje OIE. Na tablici su ove godine prva tri mjesta ostala prazna, čime izvještaj kao da želi reći kako, premda između država postoje razlike u odnosu prema klimatskim promjenama, niti jedna još ne može biti modelom održivog razvoja koji bi spriječio rast temperature iznad 2°C, što je granica koju ne bismo smjeli prijeći.

Ipak, ako bismo trebali odabrati neki primjer upravo u tom izrazito potrošačkom svijetu koji je najviše odgovoran za rast emisije stakleničkih plinova od početka industrijske revolucije do danas, ostaje izdvojiti slučaj Njemačke, države gdje su financijska ulaganja već godinama potpomognuta odlučnom i jasnom državnom i pokrajinskom politikom u smjeru podrške održivom razvoju. Njemačka je od 1991. do 2001. godine uspjela zaustaviti rast svog ekološkog otiska i smanjiti ga za 3 posto, ali i povećati produktivnost svog biokapaciteta za 1 posto u deset godina. Ovaj uspjeh jedne industrijski razvijene zemlje još je važniji ako znamo da je u istom razdoblju populacija u Njemačkoj narasla za 5 posto. Njemačka je najbolji primjer ostvarivanja koristi na dugi rok, na što održivi razvoj i apelira kao vrijedan motiv. Ekološki otisak Njemačke je u razdoblju od 1975. do 2003. godine porastao za svega 6 posto, što je nezabilježeno igdje drugdje u ekonomski razvijenim zemljama, a i u ovom desetljeću taj se pozitivni trend prema nižim vrijednostima ekološkog otiska nastavio.

Ogromne uspjehe u primjeni permakulturnih načela i osiguranja hrane za osiromašene stanovnike dala je Kuba. Njen put izlaska iz stanja pothranjenosti i bijede istražuju mnogi društveni teoretičari i znanstvenici referirajući se na Kubu kao na zemlju koja je već doživjela budućnost kakva čeka cijeli svijet u kontekstu smanjenih i skupih opcija opskrbe energijom. Naime, Kuba je doživjela veliku krizu početkom ‘90-ih uslijed raspada SSSR-a koji je bio glavni opskrbljivač tog otoka naftom i ostalim naftnim derivatima, poput umjetnih gnojiva za poljoprivredu, herbicida, pesticida i ostalog. Od početka ‘90-ih, kada gubi potporu i pomoć Sovjetskog Saveza, proizvodnja hrane i opskrba energentima na Kubi opada kao nigdje u svijetu dosad. Bruto društveni proizvod je opao za 85 posto, a dostupna količina nafte pala je za čak 50 posto. Stala je poljoprivreda, do tada navikla na naftu iz Rusije. Kuba je izgubila tri četvrtine uvoza kemijskih sredstava za poljoprivredu. Struje je nestajalo i do 16 sati na dan. Stanovništvo je izgubilo na težini u prosjeku desetak kilograma. Unos kalorija po stanovniku opao je za trećinu, a proširila se pothranjenost, posebno među djecom. Danas je pak Kuba sinonim za uspješan razvoj utemeljen na održivom pristupu i mnoge siromašne zemlje dolaze po savjete, a često ih se u tom smjeru navodi i u publikacijama UN-a.

Vrlo brzo nakon krize Kuba se orijentirala na ekološku proizvodnju hrane koja zahtijeva manji unos energije, uz težnju da se što veća količina hrane proizvede na lokalnoj razini. Danas Havana 50 posto svojih potreba u hrani proizvodi na gradskom području, a u drugim mjestima ta brojka ide i do preko 80 posto. Velikih i lijepih 35.000 hektara gradskog zemljišta pretvoreno je u gradske vrtove, a u njima je zaposleno oko 120.000 ljudi. To je sve uzrokovalo i promjenu prehrane Kubanaca, koji su danas vrlo blizu vegetarijanske prehrane uz povremeno konzumiranje mesa.[59] Ovisno o potrebama i životnom stilu svaki stanovnik Kube ima zajamčenu tjednu ili mjesečnu subvencioniranu količinu osnovnih prehrambenih namirnica, a sve ostalo se plaća. Biopesticidi se izvoze u zemlje Južne Amerike.

Kuba nema dovoljno novaca za velike i skupe projekte izgradnje vjetroelektrana i solarnih elektrana, da ne spominjemo nuklearne elektrane. Umjesto toga, počelo se sa štednjom energije te investiranjem u male lokalizirane sustave obnovljivih izvora energije. Velik dio posla u tom smjeru obavile su tvrtke Ecosol Solar i Cuba Solar. Prva tvrtka je obavila ogroman posao kroz projekt instaliranja malih energetskih sustava od svega 200W, pri čemu su educirali ljude kako ih najbolje iskoristiti za najosnovnije potrebe. Do danas je osigurana struja pomoću energije sunca za 2.364 osnovne škole, 400 doktorskih ordinacija, 100 društvenih centara, a sve je to pratila i promocija te instaliranje 1.500 solarnih sustava za pripremu tople vode. Kuba danas koristi jednu dvadesetinu energije SAD-a, ali je proizvodnja hrane dosegnula 90 posto razdoblja prije ‘90-ih prošloga stoljeća. Pokrenute su inovativne reforme i u transportu. Čim je kriza postala evidentna naručeno je 1,2 milijuna bicikala iz Kine te je započeto i s vlastitom proizvodnjom. Otad je uobičajeno dijeljenje automobila, zajednička vožnja, te vožnja na otvorenim kamionima i sličnim prometalima.

Priča s Kube zanimljiva je i zbog usporedbe sa zemljom koja se u tom razdoblju našla u sličnoj situaciji, ali je otišla u potpuno drugom smjeru. Sjeverna Koreja je 1990. godine po glavi stanovnika imala dvostruko veću potrošnju energije od Kine. Nakon kolapsa Sovjetskog Saveza, 90 posto nafte iz te zemlje prestalo je dolaziti u Sjevernu Koreju. Do 1996. godine uvoz nafte u odnosu na 1990. godinu opao je za 40 posto. Slično je bilo i s plinom. Polovina ‘90-ih donijela je dvije teške godine za redom, s puno prirodnih katastrofa, izmjenjivanjem poplava i suša. To se sve najteže odrazilo na poljoprivredu koja se bez unosa fosilnih goriva pokazala neučinkovitom. Nedostajalo je energije za proizvodnju gnojiva i pogonjene mehanizacije. Procjenjuje se kako je 3 milijuna ljudi umrlo od pothranjenosti i gladi. I danas 62 posto djece pati od ozbiljne pothranjenosti. I Kuba i Sjeverna Koreja su diktature, a danas mnogi društveni teoretičari, antropolozi i ostali znanstvenici analiziraju zašto je jedna zemlja otišla u ekološkosocijalnom smjeru, a druga u glad i neimaštinu.

Visok rejting Kube na indeksu ljudskog razvoja (0,863) još je i zanimljiviji jer se po paritetu kupovne moći ta država nalazi daleko od vrha i sa stajališta zapadnih društava jako je siromašna. UN ističe kako je za Kubu teško dati potpuno precizne podatke o BDP-u, ali se procjenjuje da iznosi manje od 7.000 dolara po stanovniku.[60] Od država koje imaju visok HDI (iznad 0,8), Kuba ima najmanju kupovnu moć stanovnika, ali su im zato izvanredni rezultati u zdravstvu i obrazovanju. Životna dob je na razini SAD-a, a smrtnost dojenčadi ispod razine SAD-a. Pismenost je 97 posto, a obrazovanje i školstvo su besplatni. S dva posto stanovništva Južne Amerike, Kuba ima 11 posto svih znanstvenika na kontinentu.

U tom smislu, ova zemlja može biti prijeko potrebna učiteljica svijetu koji na sve manjem biokapacitetu treba zadovoljiti određenu kvalitetu života. Jasno je kako Kuba nije idealna zemlja bez obzira na mali ekološki otisak i zadovoljavanje visokih kriterija UN-a za kvalitetu života. Kada bismo računali stupanj demokracije, ljudskih prava, slobodu medija, korupciju, Kuba bi strmoglavo pala. Eh, da nam je organizirati jedan dobar čvenk za Švedsku i Kubu pa da se onda spanđaju i dobijemo potomstvo koje je naslijedilo najbolje i od jednih i od drugih.

Na Kubi ljudi ne žive lako i česta je oskudica s nekim potrepštinama koje su u potrošačkim društvima uvriježene. Zadnjih godina smanjuju se i opcije u hrani koje država subvencionira. Vjerojatno je da bi većina nas počela cmizdiriti nakon par dana kad bismo morali živjeti kao prosječni Kubanac ili Kubanka. To uvijek treba naglasiti, no isto tako treba priznati Kubi velike uspjehe na indikatorima održivosti koji su tema naše knjige. Uostalom, možda ćemo ih morati slijediti i učiti od njih.

Dugujem još jedno objašnjenje. Sigurno ste u ovim razinama primijetili kako nedostaje važan dio naših današnjih društava, a to je poslovni sektor. Nije to neko podsvjesno ignoriranje, već svjesna odluka iza koje stoji stav kako zapravo i nemam previše toga za napisati pa što ću onda išta izdvajati. Već sam u poglavlju Prepreke za održivi razvoj rekao kako nikada neću prihvatiti glumatanje u dijeljenju medalja korporacijama što štede vodu i papire u svojim uredima, ili financiraju dječje zborove koji pjevaju o voljenju Majke Zemlje, ili postaju ponosni sponzori nekih nevladinih udruga. To bi bilo preopasno snižavanje kriterija, a stanje s planetarnim biokapacitetom i ekološkim otiskom poziva nas da shvatimo kako kriterije trebamo dizati. Izgledalo bi kao da sam pohvalio gradsku upravu što ima organiziran odvoz smeća ili što netko od nas ima spremne lance za gume tijekom zimskih dana. Mislim, sve je u redu, ali time bismo definitivno promašili bit cijele priče. A korporacije definitivno promašuju bit priče činjenicom da troše više novaca na reklame o svojim eko akcijicama, nego što ulože u njih same. Svi smo postali opsjednuti jednostavnim rješenjima i “kviki gric” pristupom održivom razvoju, premda razumijevanje istoga zahtijeva i drugačiji način razmišljanja, uvjerenja i življenja. A mi bi da sve riješe slikovnice “50 lakih koraka za spas Zemlje”. Super mi je dr. John Ehrenfeld koji u svom tekstu Dostizanje održivosti: jednostavna rješenja ne postoje, naglašava kako je “dostizanje održivosti nešto posve drugačije od smanjenja neodrživosti” (2009: 25) i retorički se pita što bi se dogodilo kada bi sve te korporacije okupljene u razna vijeća i koalicije za održivi razvoj zaista pozvale javnost i vlade na istinsku održivost, a ne samo na izlizanu i prežvakanu eko-efikasnost.

Nedavno sam na sličnu temu razgovarao s jednom kolegicom i ona je zaključila kako ja zapravo mrzim biznis, što sam ja nevoljko prihvatio i krenuo se braniti. Ali zapravo, kad malo bolje razmislim, bila je u pravu i iz pozicije brige za budućnost planeta doista ispada da je normalno imati negativan stav prema ovakvom biznisu kakav imamo danas. Mislim da ovakav mora nestati s našeg planeta inače će nam nestati planet. Sve drugo bilo bi obično new age glupiranje kako ne smijemo brijati negativno ili bi nakon svega izrečenog bilo licemjerno, a znamo svi da nije lijepo mjeriti nečije lice.

Po svemu što sam istražio, jedna od priča koja ne mijenja lice i naličje planeta i ljudi, a ljudi koji stoje iza nje mogu mirne duše pogledati vlastito lice u ogledalo jest Interface, jedan od najvećih svjetskih proizvođača tepiha i podnih obloga.

Kako iza svake priče stoje stvarni ljudi, red je da tu spomenem vizionara Raya Andersona, čovjeka s ogromnom voljom da pliva protiv struje i pri tome pazi da ne zagađuje more. Kao osnivač kompanije i donedavni direktor inspirirao je mnoge, ali iz poslovnog svijeta na žalost mnoge čestitare, a ne i sljedbenike. Nekoliko je bitnih odlika koje čine Interface iznimkom. Prvo, počeli su se baviti održivim razvojem još prije polovice ‘90-ih prošloga stoljeća, kada se u poslovnom svijetu na spomen održivog razvoja hvatao u boljem slučaju rječnik stranih riječi, a u gorem ovratnici i razvlačile što kravate što bijesna usta iz kojih su šikljale optužbe o uroti antikapitalističkih ekologa koji žele unazaditi društvo i zaustaviti progres. Anderson je već tada osjetio svoje srce i osvijestio svoje misli suočivši se s poraznom činjenicom kako je njegova kompanija odgovorna za gotovo šestinu otpada iz sektora kojem pripada.

Drugo, bitno je kako Anderson nije išao prodavati kerefeke, što je uobičajeno u korporativnom svijetu kada krenu u glancanje biografi ja, već je zajedno sa suradnicima izradio jasan i precizan akcijski plan te su odredili jasne i precizne uloge i odgovornost. Kasnije je cijela priča dobila ime Misija nula iz težnje ostvarenja nulte emisije stakleničkih plinova nakon cijelog proizvodnog i trgovačkog procesa koji Interface prolazi. Danas su skoro na polovini željenog puta, smanjili su emisiju štetnih plinova za 30 posto, ukupnu potrošnju energije za 45 posto, korištenje vode za tri četvrtine, a uz to zadržali rast vrijednosti kompanije i povećali zaradu. Količina recikliranog materijala iznosi oko 25 posto, a 16 posto energije dobivaju iz obnovljivih izvora.

No, najvažnija stvar koju su napravili u Interfaceu jest što su promijenili koncept, promijenili su obrazac razmišljanja, promijenili su vrijednosti. Primijenivši ekološki dizajn upravo kako bi smanjili potrošnju energije i proizvodnju otpada te zaronili duboko u održivi razvoj, transformirali su se iz kompanije za proizvodnju tepiha, što zahtijeva mnogo energije i troškova, u najmodavce i tvrtku za održavanje tepiha. Naime, počeli su proizvodnjom temeljnog donjeg dijela tepiha koji se mijenja rijetko, a na vrh se mogu stavljati različiti oblici, boje, slike, materijali i ostalo što želimo na tepihu. Kada ih se pozove na čišćenje i zamjenu, djelatnici Interfacea zamjenjuju samo vrh tepiha i recikliraju ga. Tako iznajmljuju tepihe, što je snizilo troškove, ali i povećalo održivost samog poslovanja kompanije. Interface je preuzeo odgovornost za svoje proizvode. I tu je ta bit koju današnje korporacije promašuju kada samo nižu brojke, umjesto da se pozabave sustavom djelovanja. Možete li zamisliti da korporacije koje prodaju pića počnu iznajmljivati boce, a ne prodavati ih, pa ih je poslije baš briga što se događa s njima? Možete li zamisliti da korporacije koje prodaju sjeme za hranu počnu iznajmljivati sjeme ili sadnice i onda nakon sezone, uzimaju to sjeme nazad za sljedeću sezonu? Možete li zamisliti korporacije koje prodaju takozvane lijekove da vam samo iznajme lijekove i preuzmu odgovornost za posljedice konzumiranja takozvanih lijekova? Možemo li zamisliti visokotehnološke korporacije da nam iznajme uređaje koje koristimo od mobitela do kompjutera i pristanu na povratak posuđenog kada mi to odlučimo? Naravno da ne možemo, jer bi to onda značilo da ne gutamo aspartamnoidne tekućine u otrovnoj ambalaži koju poslije bacamo, da ne jedemo otrove i da nam nisu potrebni otrovi da proizvedemo hranu, da se ne kljukamo otrovima i poslije novima da izliječimo posljedice prethodno konzumiranih, i to bi onda značilo da nemamo mobitele koji će se pokvariti barem jednom u godinu dana i završiti kao otrov na nekom odlagalištu dok se djeca u Kongu mrcvare u borbi za koltan, prijeko potreban materijal u našim mobitelima.

U tom smislu Interface i još par sličnih predstavljaju i malo čudo, jer djeluju u prilično nepovoljnim okolnostima i uvjetima, u svjetskoj ekonomiji čijim venama teče ovisnost o nekontroliranom iskorištavanju resursa i dugoročnom uništavanju budućnosti. I zato, iz najobičnije ljubavi, takvu svjetsku ekonomiju trebamo zaustaviti i promijeniti.

* * *

Ekološki otisak gotovo svih predstavljenih aktera u ovom poglavlju veći je od granice održivosti, a posebno to vrijedi za gradove iz ekonomski najbogatijih zemalja. U tom su kontekstu značajniji napori iz zemalja u razvoju i siromašnih zemalja, jer pokazuju kao krivo uvriježeno mišljenje kako je za prva mjesta na zelenim listama iz bilo kojeg važnog sektora nužno biti iznimno ekonomski bogat. Opet s druge strane, akterima za održivi razvoj teže je u ekonomski razvijenim i potrošačkim društvima jer kreću od ekološki neodrživije pozicije, pa je potrebno zadovoljiti veće i opsežnije ciljeve. Jasno je kako je teže biti održivi akter u krajnje neodrživom društvu. Stremljenje prema održivom razvoju treba ohrabriti, jer su prepreke za održivi razvoj prejake i cijelo vrijeme postavljaju klopke na putu prema održivom razvoju ili umanjuju kvalitetu i kvantitetu ciljeva. Stoga sam predstavio i takve priče, jer na strmovitom putu zaslužuju podršku.

Znači, prvi korak nam je osvijestiti odgovornost za naše ponašanje i aktivnosti, te njihove učinke na daleka područja, na ljude koje nikada nećemo upoznati. Nakon osvješćivanja slijedi edukacija i aktivnosti o tome kako smanjiti vlastiti ekološki otisak. Kako smo rekli, tu nam na raspolaganju stoji čitav niz opcija: štednja energije i korištenje energetski efikasnih uređaja u mjestu stanovanja, korištenje gradskog prijevoza ili drugih ekološkijih oblika transporta od automobila za odlazak na posao te izbjegavanje letenja zrakoplovom koliko god možemo, kupovina lokalno uzgojene organske hrane, recikliranje otpada i tako dalje. Individualno djelovanje jest važan korak, ali korak na kojem ne bismo trebali stati ako želimo dugoročno smanjenje ekološkog otiska. U tom smjeru potrebno je izaći iz izoliranog položaja atomizirane jedinke te se udružiti s drugim ljudima, jer se tako stvaraju temelji za jači utjecaj vlastitog doprinosa. Također, suradnjom s drugim ljudima u civilnim udrugama i inicijativama, osnažujemo i činimo vidljivijim prijeko potrebni pritisak na političke i ekonomske elite. Od alata za održivi razvoj ne treba raditi strogu ideologiju koja se mora ispunjavati neovisno o kontekstu. Više ih trebamo shvatiti kao priliku koju možemo lako iskoristiti i koja će nama, drugim ljudima i planetu olakšati bivanje u ovom vremenu i prostoru. Alate koristimo korak po korak, čineći to putovanje istovremeno i lakšim i prirodnijim, a naše korake kvalitetnijima.

Akteri na drugim razinama trebaju nam pomoći u širenju i primjeni alata za održivi razvoj povećanjem subvencija za korištenje obnovljivih izvora energije, postavljanjem realne cijene koja uključuje sve vanjske troškove korištenja fosilnih goriva, dodatnim oporezivanjem svih procesa i proizvoda za čiju je proizvodnju ili korištenje potrebna velika potrošnja energije, podupiranjem ekoloških načina proizvodnje hrane, donošenjem jasnih zakona o energetskoj efikasnosti u sektoru graditeljstva, te obavezom za proizvođače da dizajniraju svoje proizvode tako da se mogu reciklirati.

Na globalnoj razini potrebne su nam hitne strategije i dogovori za manji ekološki otisak koje bi potpisali najvažniji svjetski akteri. No, one moraju dobiti vremenski okvir i jasne korake potrebne da se ispune konkretni ciljevi. Posebno se pozornost treba usmjeriti na kratkoročne ciljeve i manje govoriti o potrebi smanjenja emisije stakleničkih plinova u 2030. ili u 2050. godini. Kako smo rekli, presudan nam je rad na smanjenju emisije stakleničkih plinova i globalnog zagrijavanja u sljedećih 10 do 20 godina zbog kumulativnog djelovanja njihova utjecaja. Naši današnji uspjesi na ovom području postat će vidljivi na razini globalne klime upravo u drugoj polovici 21. stoljeća.

Svaki od aktera ima odgovornost za svoje područje utjecaja i djelovanja. Opet, mnogi od nas nalaze se na više razina djelovanja: u našim kućanstvima i zajednicama, radnim mjestima, selima i gradovima, državama i svijetu. Time nam se omogućava i utjecaj na više razina, jer se i mogućnosti za održivi razvoj isprepliću i utječu jedna na drugu. To je i ohrabrujuća poruka održivog razvoja. Ako uspijemo napraviti najteže korake: osvijestiti potrebu djelovanja za manji ekološki otisak i ublažavanje utjecaja klimatskih promjena te postaviti znanje o mogućnostima korištenja na mjesto važnih društvenih prioriteta, vrlo brzo ćemo doći u situaciju da nam se praktična rješenja nadovezuju i nadograđuju jedno na drugo. Alati i akteri za održivi razvoj predstavljeni u ovom poglavlju pokazuju nam kako nije siromaštvo korisnih i primjenjivih znanja i vještina koje nam stoje na raspolaganju razlog njihove nedovoljne prisutnosti. Razlozi leže u prevelikoj moći i sveprisutnosti prepreka održivom razvoju. Snaga jednoga uvjetuje slabost drugog. Pokušao sam pokazati kako društveni akteri koriste brojne i raznolike alate održivog razvoja te nam pokazuju neke od smjerova koje možemo izabrati na putu prema socijalno pravednijem i ekološki održivijem svijetu. Ovdje je najvažnija poruka pokazati kako se tim putem već krenulo. Stara poslovica kaže kako i najdulji put započinje prvim korakom.

BILJEŠKE

[53] Skrećemo pozornost kako su sva tri ekosela ostvarila ekološki otisak veći od trenutno dopuštenog s obzirom na globalni biokapacitet. To nam samo još jednom pokazuje koliko je teško ostvariti održivi razvoj u neodrživim društvima i svijetu. Posebno je ukupan otisak povećao transport, odnosno letenje zrakoplovima na putovanja, odmor i susrete s partnerima i kolegama.

[54] Primjerice, gradska vlast Barcelone naložila je da sve nove zgrade i one koje se obnavljaju moraju koristiti solarnu energiju za 60 posto svojih potreba u grijanju i pripremi tople vode. Od početka primjene tog zakona 2000. godine više od 14.000 kvadratnih metara krovova je prekriveno solarnim kolektorima za toplu vodu.

[55] Dapače, ide se i korak dalje, gotovo u prave maštarije o novoj energetskoj mreži visokovoltažne istosmjerne struje (DC) kroz projekt TREC (Trans-Mediterranean Renewable Energy Cooperation) na trokutu Sjever Afrike – Europa – Bliski Istok. Najveći udio u toj novoj mreži, uz energiju vode i biomase, dobio bi se od energije sunca iz pustinjskih područja Afrike i Bliskog Istoka i energije vjetra iz atlantskog i sjevernog dijela Europe.

[56] U ’20-im godinama prošlog stojeća svi veći gradovi u SAD-u imali su razvijen gradski promet. General Motors se uvijek vodio maksimom “što je dobro za GM, dobro je i za SAD”, te su odlučili stvoriti ovisnost o autima, te uništiti infrastrukturu gradskog prijevoza. Čak je unutar GM-a stvoren poseban odjel koji se bavio tim djelovanjem. GM je pred sudom priznao kako su njihovi agenti do polovine ’50-ih temeljito pregledali više od 1.000 tramvajskih linija po SAD-u, a 90 posto njih pretvorili u ceste (Simms, 2005).

[57] Cijeli izvještaj moguće je vidjeti na URL:http://www.portlandonline.com/shared/cfm/image.cfm?id=145732 (1. travnja 2007.).

[58] Južna Koreja je nakon Korejskog rata bila praktički ogoljena planinska zemlja bez šuma. Odmah u ‘60-ima, bez čekanja, započeli su nacionalni program pošumljavanja i danas je 65 posto teritorija Južne Koreje pokriveno šumama. Filipini su također zabranili daljnju sječu starih šuma, ali tek nakon što je zemlja postala opasno ranjiva na poplave, uragane i eroziju tla.

[59] Dio tadašnje pomoći prema održivijem življenju došao je i od permakulturnih stručnjaka iz Australije 1993. godine, a sve je financirala kubanska vlast s početnih 26.000 dolara. Ubrzo je više od 400 ljudi dobilo certifikate iz permakulture te su se razmili po zemlji stvarajući održive sustave, a sve je pratio časopis El Permacultor.

[60] Slične uspjehe možemo pratiti i u indijskoj državi Kerali koja ima godišnji BDP po glavi stanovnika od samo 566 dolara, a zadovoljenu kvalitetu života na razini najnaprednijih zapadnih država. Tako je prosječni životni vijek u Kerali za muškarce 68 godine, a za žene 74 godine, stopa pismenosti iznosi 91 posto, a smrtnost na 1.000 stanovnika je 12 osoba.