Ekološki otisak : kako je razvoj zgazio održivost | Dražen Šimleša

5.3. LOKALNI KORACI PREMA ODRŽIVOSTI

 

Nama, kao i svima na ovom našem planetu, smiješe se brojni alati za manji ekološki otisak. Na početku trebamo izdvojiti misao o tome da svi trebamo biti svjesni druge razine, one na kojoj krećemo u suradnju i zajedništvo s drugim ljudima, gdje se udružujemo u neformalne inicijative i organizacije te pritišćemo odozdo da se preteška stopa ekološkog otiska malo podigne i olabavi. Često zažmirimo na činjenicu u koliko boljem društvu danas živimo zahvaljujući mnogim borbama civilnog društva i aktivnih građana i građanki. Vjerojatno je najveći uspjeh sustava da nas uvjeri kako klizimo po ustajaloj vodici i otvaramo i oči i dušu na loše stvari i vijesti, pa tako zatrovani ne vidimo kako se protuotrov krije u pričama iz stvarnog svijeta o ljudima pored nas koji su dovoljno živi da se bore. Nemojmo potcjenjivati ako se netko borio da nasilje nad ženama prestane, ako su neki ljudi branili polja i police od genetski modificiranih usjeva i hrane, ako je netko branio javne prostore i javna dobra, ako je netko prvi stavio solarne kolektore na krov i trpio podsmjeh pametnjakovića iza grmlja, ako su neki hrabri ljudi širili poruke mira i tolerancije dok su pravovjerni organizirali hajke, i da ne nabrajam dalje jer bih srećom ovaj put mogao nabrajati dalje.

Vrijeme je da se okrenemo ljepšoj strani stvarnosti i pogledamo u ono hrvatsko lijepo. Vrijeme je da uronimo u more lokalnih inspiracija čiji odsjaj projicira krasne tonove boja i oblika. I u našem sokaku stoje nam na raspolaganju alati za smanjenje vlastitog ekološkog otiska i poboljšanje kvalitete života. I u našem sokaku postoje već danas akteri koji ne čekaju glas ili mig niotkuda da preuzmu odgovornost za održivije putanje od ovih kojima jurimo. Te pionire trebamo zdušno pogurati, jer djeluju u društvu u kojem se prečesto okreće glava u stranu kada treba pogledati i djelovati, a pilji kao tele u šarena vrata kada treba poštovati nečije pravo na izbor ili privatnost.

Premda za nas vrijede svi alati koje smo nabrojali na svjetskoj razini, neke priče ću ipak izdvojiti jer i mi imamo svoje specifičnosti i nekako je dobro da su nam te priče blizu. Također, upravo radi onog prijateljskog poguravanja, predložiti ću posebno neke alate i mogućnosti, sve iz težnje da se priča s održivim razvojem bolje razvija i širi.

Jasno je, a posebno nakon analize otvorenih i skrivenih poruka iz Energetske strategije, kako i nama slijedi promjena obrasca razmišljanja i preispitivanje vrijednosti. U tom smislu potrebna nam je opća kampanja koja bi išla u smjeru informiranja i edukacije javnosti o potrebi štednje i racionalnije potrošnje energije, te koja bi kao svoj mjerljivi i vidljivi uspjeh mogla osigurati dovoljne količine “nevata” pa onda nećemo trebati trošiti novac na skupe i upitne projekte i tehnologije. Ne zaboravimo kako je štednja energije i održiviji dizajn najvažnijih sektora u društvu najefikasniji, ali i najisplativiji oblik borbe protiv klimatskih promjena i smanjenja ovisnosti o fosilnim gorivima.

Hrvatska stručna udruga za sunčevu energiju (HSUSE) iznijela je prijedlog veće investicije u solarnu pasivnu gradnju, energetsku učinkovitost i solarnu energiju za proizvodnju struje i grijanja kako bi se u Strategiji mogla izbjeći izgradnja novih elektrana na fosilna goriva veličine 1000 MW. Upravo nam bolje dizajnirani i energetski efikasniji trebaju biti objekti u kojima živimo, radimo i boravimo, jer se u sektoru zgradarstva u Hrvatskoj potroši 40 posto ukupne energije. S obzirom na potrošnju u ovom sektoru i s obzirom na gubitke energije, ovo nam je jedan od važnijih ciljeva na putu prema održivom razvoju.

U Energetskom institutu Hrvoje Požar izračunali su potrošnju energije u kućanstvima, a po područjima potrošnje to izgleda ovako: 57 posto grijanje, 25 posto potrošnja tople vode, 11 posto rasvjeta i uređaji, te 7 posto kuhanje. Možemo reći kako su to i svjetski trendovi, posebno ako govorimo o ekonomski razvijenim zemljama. Znači, kada bismo smanjili gubitke topline kroz zgrade i instalirali efikasne sustave za grijanje, po mogućnosti na biomasu, zahvatili bismo preko 80 posto naše potrošnje energije u kućanstvu.

Ovdje, kao i u mnogim drugim područjima, imamo ogromni jaz između propisa i stvarnosti, jer od prvog srpnja 2007. godine imamo Tehnički propis o uštedi toplinske energije u zgradama. On precizno propisuje koliki smiju biti gubici energije u zgradama, ali to je onima koji grade očito suvišno kad prema već spomenutom Institutu Požar čak 83 posto zgrada ne zadovoljava toplinske propise niti iz daleke 1987. godine. Bilo bi očito korisnije uložiti u edukaciju i obuku te dodatno zapošljavanje u nadležnim institucijama za kontrolu kvalitete gradnje stambenih i poslovnih objekata, kako bi se zaista poštivali važeći zakoni, nego da se ulaže u skupa i neprovjerena tehnološka rješenja u opskrbi energijom, pogotovo ako nam još sa sobom donose i ekološke i zdravstvene probleme.[65]

A mi smo našli rješenje prema kojem je gotovo nenormalno ako na kući ili stanu nemamo momčad klima uređaja koji opet dodatno opterećuju energetski sustav Hrvatske. Do danas je u Hrvatskoj instalirano klima uređaja u razmjeru jedne elektrane. Krizne situacije posebno se javljaju u ljetnim mjesecima kada je pojačana korištenje klima uređaja, a opskrba energijom iz hidroelektrana je slabijeg kapaciteta zbog manjka unosa vode i padalina. I onda se žalimo kako su grozne ove klimatske promjene, jer je baš nekako pakleno vruće i sva sreća što se možemo rashladiti u klimatiziranim prostorima. Pa nam trebaju nove elektrane, jer raste potrošnja. A sve se moglo unaprijed riješiti dobrim dizajnom u graditeljstvu.

Kao da nam se zapravo i ne da ozbiljnije raditi. U svim istraživanjima javnog mnijenja mi smo jako jako zabrinuti za klimatske promjene i stalo nam je do okoliša i budućnosti naše djece. Izražavamo stajalište kako znamo dosta o svim tim problemima i kako smo voljni nešto i platiti kao zalog ekološki očuvanijeg svijeta. Ali kako vlada piše zakone i planove koje nitko ne provodi i poštuje, tako i mi građani koristimo te javne ankete kao odlagalište za savjest. Prema istraživanju koje je kod nas provodila agencija za ispitivanje tržišta Gfk, a koje je u 70 država svijeta istraživalo spremnost na kupovinu energetski efikasnih kućanskih uređaja, Hrvatska je bila rangirana ispod istočnoeuropskih država.

Potrebno je da država, regionalna i gradska vlast, subvencioniraju dodatnu toplinsku izolaciju postojećih zgrada, posebno u slučajevima kada se već kreće u taj proces zbog uglavnom estetske obnove fasade. Ako bi sustav nadzora gradnje i potrošnje energije, poticaja proizvodnje ekoloških materijala za izolaciju te sustav potpore energetski efikasnoj obnovi ili unapređenju postojećih zgrada funkcionirao, broj takvih objekata je moguće trostruko, pa i više puta povećati. Institut Požar je izračunao kako bi povrat novca za dodatnu izolaciju bio 13 godina uz manje zagađenje okoliša i utjecaj na klimu. Ovo je gotovo u potpunosti neistraženo područje u Hrvatskoj, a mogućnosti su velike.

Slično, potpora korištenju OIE do prije koju godinu bila je nevidljiva, pa čak i ograničavajuća, jer je sve bilo u nano financijskim iznosima. U tom smjeru sada ipak možemo uočiti neke pomake.

Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) sve više se pojavljuje kao financijska podrška projektima vezanim za OIE, i to ne samo pravnim osobama, nego sve više i građanima. Do sada je to bilo stavljeno u drugi plan, jer je Fond s obzirom na ekološku situaciju u Hrvatskoj u prvi plan trebao staviti saniranje odlagališta i sređivanje stanja u gospodarenju otpadom. Sigurno je kako su to tek prvi koraci i kako ih je potrebno značajno ubrzati, pojačati i proširiti, jer projekti poticanja korištenja obnovljivih izvora zauzimaju tek četvrtinu od onoga što preostane nakon investiranja u odlagališta i otpad.

U kontekstu kvalitetne i jasne poruke građanima za pohvaliti je i sve veću suradnju Fonda s regionalnim, odnosno županijskim energetskim agencijama u kreiranju natječaja subvencioniranja dijela troškova građanima za ugradnju solarnih kolektora, kao što je slučaj sa Zagrebačkom, Zagorsko-krapinskom i Karlovačkom županijom. Inače je u travnju 2008. godine kao prva županija u Hrvatskoj, Sisačko-moslavačka, donijela odluku o subvencioniranju instaliranja solarnih sustava za toplu vodu u iznosu od 20 posto troškova, i to onda bez podrške države, čime su na najbolji način pokazali kako tu nije riječ o konceptu novca, već o konceptu vrijednosti.

No, ono što nama nedostaje i što ovdje iznosim kao prijedlog, kopiranje je iznimno uspješnog i financijski isplativog projekta iz Slovenije. Građevinski institut ZRMK Ljubljana, preko svog Centra za boravišni okoliš, građevinsku fiziku i energiju, provodi projekt samogradnje solarnih kolektora, gdje stanovnici koji unaprijed iskažu interes, uče pod vodstvom iz Instituta kako proizvesti kolektore koji se nakon radionica instaliraju na njihove kuće (SIC, 2006). S obzirom na specifičnu učinkovitost proizvodnje, u samo jednom vikendu u stanju su proizvesti 64 solarna kolektora. Procjenjuje se kako je do danas u Hrvatskoj instalirano tek 30.000 do 40.000 m2 solarnih kolektora.[66] Kada bismo u Hrvatskoj u svim županijama educirali i osposobili jedan tim za ovaj projekt, uz realnu pretpostavku da su u stanju svaki drugi vikend organizirati radionice, dobivamo u godini dana 16.128 solarnih kolektora, što je za četveročlanu obitelj, koja u prosjeku treba četiri kolektora, 4.032 nova solarna sustava. Posebno je važno naglasiti kako se u Sloveniji na državni račun pokrije trećina troškova izgradnje i ugradnje solarnih kolektora, čime je cijena jednog sustava tek 11.300 kuna. Time Slovenija pokazuje kako se ponaša odgovorni društveni akter za održivi razvoj, a nije zanemarivo niti da se radi o zemlji koja ima manje sunčanih dana nego Hrvatska. Španjolska sa solarnom energijom nikada ne bi bila gdje je danas da nije donijela zakon kojim je na svim novoizgrađenim zgradama za pripremu tople vode obavezno koristiti i energiju sunca.

S obzirom na mogućnosti i potencijal energije sunca, u Strategiji se nedovoljno zastupa iskorištavanje solarne energije za proizvodnju struje. Dok je jasno kako konvencionalne solarne elektrane zahtijevaju značajna financijska ulaganja, trebali bismo jače iskoristiti dvije tvornice solarne opreme koje rade u Hrvatskoj, Solaris u istarskom Novigradu (godišnji kapacitet 50MW) i Solvis u Varaždinu (godišnji kapacitet 20MW), kako ne bi morali gotovo sve svoje proizvode izvoziti, jer kod nas nema tržišta, a neće biti masovnijeg tržišta dok država ne počne subvencionirati instaliranje solarne opreme na krovove. Time bismo podržali i lokalnu proizvodnju i zapošljavanje.

Njemačka nikada ne bi imala nevjerojatnih 300.000 kućanstava na kojima se koristi solarna energija za struju da je financirala poticaje poput HEP-a. Kao dobar primjer aktivne uloge odgovornog aktera u ovom području možemo izdvojiti grad Rijeku gdje je 2009. godine na zgradu poglavarstva instaliran solarni sustav za proizvodnju struje koji će godišnje davati 9000 kWh energije. Taj sustav neće utjecati na energetsku neovisnost ni zgrade poglavarstva gdje je lociran, ali bi, s obzirom na svoju lokaciju i kontekst, mogao ojačati informiranost i educiranost stanovništva.

Isto tako, premda je tržište velikih vjetroelektrana u ovom trenutku najprobitačnije i najuigranije među OIE-ima, premalo se potiče korištenje manjih vjetrenjača za kućanstva. Prednost je manjih vjetrenjača u odnosu na vjetroelektrane što nemaju nikakav utjecaj na pravce kretanja ptica, a pokreće ih već i lagano strujanje zraka.

Što se tiče obnovljivih resursa vjerojatno je najapsurdnija situacija sa šumama i korištenjem biomase u energetske svrhe. S jedne strane se pred cijelim svijetom šepurimo koliko imamo šuma i kakve su moćne frekvencije, a s druge strane bježimo od njih kao da su nabijene negativnom energijom. Naše šume omogućavaju istovremeno održivo gospodarenje uz značajan balans za neto emisiju ugljičnog dioksida. U Hrvatskoj se godišnje proizvede 850.000 m3 ogrjevnog drva, s očekivanim rastom na 1.200.000 m3 do 2020. godine. Važno je znati kako nam nakon sječe stabala i naknadne primarne obrade u pilanama ostane ukupno 40 posto iskoristivog otpada. Uz očekivani rast do 2020. godine, trebamo se prestati razbacivati biomasom nakon sječe stabala, jer u obliku sitne granjevine ostane 880.000 m3, drugi ostaci iznose 1.100.000m3, a otpada pri primarnoj obradi u pilanama 600.000 m3. Riječ je o uistinu velikim mogućnostima za iskorištavanje pri proizvodnji energije, posebno u kogeneracijskim sustavima.

Sektor šumarstva, toliko važan za Hrvatsku, moguće je još i dodatno razviti u održivom smjeru. Moguće je brzorastućim pionirskim vrstama pošumiti slobodna ili zapuštena zemljišta čime bi se ostvarile zalihe ugljika u iznosu od nekoliko tisuća Gg CO2/god. U svijetu se u tom smislu često spominju vrbe koje su u našim krajevima dobro udomaćene. Obrezivanjem vrbe na jednom hektaru godišnje možemo dobiti 10 tona prosušene biomase, pri čemu je energetska vrijednost jedne tone 5,3 MWh. Ako od sadašnjih slobodnih površina koje čine 368.817 hektara neiskorištenog tla te 74.063 hektara neproizvodnog ili neplodnog šumskog zemljišta iskoristimo jedan dio u ovu svrhu kampanjom masovne sadnje brzorastućih stablašica u energetske svrhe možemo zadovoljiti značajne količine potrošnje energije u Hrvatskoj.

Hrvatsko šumarsko društvo kao temeljna stručna organizacija koja se bavi energijom biomase istaknula je apel nadležnima da isprave preniske iznose za korištenje biomase još u Zelenoj knjizi – prijedlogu energetske strategije, pri čemu je naglašeno kako je po njihovim podacima za tri puta potcijenjena raspoloživa količina biomase za korištenje u proizvodnji energije, te kako je sektor šumarstva u Hrvatskoj spreman za taj iskorak. Ne samo da nisu poslušani, već su u konačnoj Strategiji iznosi udjela energije dobivene iskorištavanjem biomase spale sa prvotnih 36,27 PJ na 26,47 PJ u 2020. godini. Ma dobro, kako smo već zaključili, pisat ćemo mi novu strategiju jednom. S obzirom koliko je ova traljavo neambiciozna i nevizionarska, možda i prije nego se nadamo.

U svakom slučaju, trebamo se okrenuti sljedećim aktivnostima u odnosu prema šumama, biomasi koju sadrže i bioraznolikosti:

1. Nastaviti provoditi politiku održivog gospodarenja šumama;
2. Spriječiti privatizaciju Hrvatskih šuma;
3. Organizirati kampanje pošumljavanja tamo gdje je potrebno, posebno na degradiranim područjima;
4. Povećati efikasnost prilikom iskorištavanja svih sastojaka srušenog stabla;
5. Čuvati i skrbiti za bioraznolikost u svim aktivnostima koje poduzimamo u šumama.

Dakle, šume nam zaista ostaju vrijedno područje očuvanja i ulaganja. Primjer dobrog odnosa prema prostoru, u što spadaju i šume, donošenje je članka 58. Zakona o zaštiti prirode. On propisuje ekološki značajna područja koja s koridorima čine Nacionalnu ekološku mrežu Hrvatske. Sada je u ekološkoj mreži čak 44 posto od ukupne površine kopna i mora, što je značajno više od EU prosjeka. U mreži je okupljeno oko 1.500 područja i dodatno 39 međunarodno važnih područja za ptice. Time smo velik dio zaštitili od destruktivnih radnji i sačuvali ga za buduće generacije.

Lijep je nadalje primjer ozelenjivanja gradskih područja projekt udruge PCAP Int., međunarodne mreže organizacija za zaštitu prirode i okoliša, koja je 2003. godine uz pomoć gradskog poduzeća Zelenilo d.o.o. pokrenula javnu akciju poticanja sadnje novih parkovnih površina u Karlovcu i borbu za očuvanje izvorne prepoznatljivosti Karlovca kao grada parkova i vodenih površina. Nakon početnih godina financiranja kroz projekte same udruge, održivost i odgovornost projekta prebačena je na same građane i građanke koji uplatom u fond projekta pokazuju i koliko žele imati zeleni grad. Od 2003. do 2006. godine u prosjeku je prikupljano oko 100.000 kn godišnje za provođenje akcije pa je Karlovac bogatiji za mnoga stabla, uređena dječja igrališta, parkove i hortikulturne vrtove. Ono što je posebno lijepo kod ovog projekta je njegova transparentnost, jer institucije, ili tko god želi, prijavljuju projekte kojima žele obogatiti grad zelenim uređenjem i onda različiti sudionici, među kojima je najvažniji Savjet građana za uređenje okoliša, objavljuju koje su se prijave prihvatile, što se sve jasno vidi na njihovoj internet stranici. Sad kad sam spomenuo transparentnost, red je da malo vremena i prostora posvetimo i transportu, jer to su jako slične riječi, zar ne?

Transport je u Strategiji lukavo ostavljen kao područje gdje se ne očekuje veliki napredak u smanjenju potrošnje, kako se građani ne bi uznemiravali. Stvorili smo sustav koji pogoduje i ovisan je o automobilima, pa nas ne treba čuditi što odavde dolazi više od četvrtine ukupne emisije ugljičnog dioksida. Važno je naglasiti kako cestovni promet ima oko 90 posto udjela u ukupnoj godišnjoj emisiji koja potječe iz transporta. Hrvatska je previše zanemarila javni prijevoz kao najučinkovitiji oblik prijevoza za stanovništva, posebno željeznicu koja danas s modernim vagonima može postati i iznimno komforan oblik putovanja. Za sektor transporta najveći se naglasak stavlja na proizvodnju biogoriva uz očekivanje od 5,7 posto udjela do 2010. godine, s naglaskom na korištenje u javnom prijevozu. Taj postotak je i uvjet EU-a. Do 2020. godine udio biogoriva trebao bi se popeti na 10 posto, a plin bi također trebao zauzeti isti udio. U Hrvatskoj sada već postoji nekoliko tvornica za proizvodnju biodizela, a po istraživanjima bi Zagreb od otpadnog ulja mogao voziti 80 gradskih autobusa cijele godine. Zagreb će po studiji Ekonerga, korištenjem biodizela u javnom prijevozu, uz brojne ekološke koristi, imati i financijsku korist od 4 milijuna kuna na godinu. No, sad čekamo da dođe stvarnost, jer će se ona dva gradska autobusa koji već godinama voze na biodizel umoriti od pukog reklamiranja.

S obzirom na troškove i na ukupni utjecaj na okoliš, predlažemo i preispitivanje namjere korištenja i do 100.000 hektara površine za proizvodnju biogoriva, posebno ako se neće proizvoditi pomoću načela i metoda ekološke poljoprivrede, budući da to nigdje nije navedeno. Riječ je, naime, o gotovo dvostrukom povećanju sadašnjih površina pod kulturama uljarica, pa se postavlja pitanje isplativosti cijelog procesa, posebno u vidu mogućih ušteda u sektoru transporta kroz druge mjere. Uglavnom se za sektor transporta daju načelne preporuke dodatnog planiranja s poboljšanjem javnog prijevoza i ekološkim oblicima kretanja u gradovima, promoviranjem željezničkog i pomorskog prometa te većim korištenjem ukapljenog naftnog plina i komprimiranog prirodnog plina do bulažnjenja o autima na vodik koji jedva čekaju da stignu u Hrvatsku.

Problem je što i kad se korisne mjere spominju, nema specificiranja koristi i nema akcijskog plana, premda već mnogi gradovi u Europi i u svijetu imaju iskustvo i precizne podatke o uštedi energije investiranjem u oblike transporta koji troše manje nafte.

Ovdje bih se složio s Deset mjera za uspostavu održivog prometa grada Zagreba, koje je početkom 2007. godine izradila najveća ekološka nevladina udruga u Hrvatskoj, Zelena akcija iz Zagreba. Tih Deset mjera pokrivaju sve mogućnosti koje stoje na raspolaganju unutar sektora transporta, a već su spomenute kod aktera za održivi razvoj na globalnoj razini: poboljšanje javnog prijevoza te prigradske željeznice, davanje prednosti javnom prijevozu u prometu i signalizaciji te usklađivanje redova vožnje, izgradnja široke i povezane mreže biciklističkih staza, zabrana gradnje garaža u užem centru grada te širenje pješačkih zona.

U Hrvatskoj nam u području osviještenog odnosa prema transportu snažnim reflektorima svjetla obraz grad Koprivnica, koji je zbog svojih značajnih napora u tom smjeru 2008. godine i dobio europsku nagradu tjedna mobilnosti. U samo nekoliko proteklih godina u gradu je izgrađeno čak 64 kilometara biciklističkih staza, prenamijenjeno je 1,5 kilometara prometnica u centru grada za potrebe pješaka te je razvijen projekt gradskih bicikala. Također, u sklopu razvoja grada kao zdravijeg i ugodnijeg prostora za život zelene površine su povećali za 20 posto, a dodatno je uređeno i označeno 84,5 kilometara staza za turiste u prigradskim dijelovima grada i okolici. Svemu tome je kao šlag na torti došao i spomenik biciklu, vjerojatno jedan od simpatičnijih spomenika na svijetu, koji premda malo izgleda ko cvike Johna Lennona, zapravo je i poruka grada kako znaju kamo poći prema održivijem razvoju. Svojim aktivnostima na polju urbanog transporta Koprivnica je postavila ljestvicu jako visoko kao model i mogući uzor većim gradovima u Hrvatskoj.

Već je istaknuto kako nam je proizvodnja hrane jedno od najvažnijih područja u Hrvatskoj, s obzirom na neiskorištene obradive površine, mali broj prehrambenih proizvoda koje proizvodimo za svoje potrebe te ogromni uvoz hrane. S obzirom na stanje vlasništva i rascjepkanost proizvodnih površina u Hrvatskoj, trebali bismo biti oprezni i socijalno osjetljivi na odluke u ovom području, posebno što se uništavanjem malih obiteljskih gospodarstava dodatno narušava ionako loša demografska, pa onda i društvena slika o ruralnim područjima Hrvatske. Boljim organiziranjem tržišta, dodatnom edukacijom proizvođača za kvalitetniju proizvodnju te informiranjem potrošača o koristi kupovine lokalno proizvedene hrane, stvaramo sustav u kojem je lako prodati i konzumirati hranu proizvedenu i na manjim površinama. Jasno je kako centralizirana i konvencionalna poljoprivreda teško može voditi utrku s visokosubvencioniranim proizvodima EU-a, pa se ekološka poljoprivreda nameće kao logično rješenje za kvalitativno jačanje naše pozicije, a posebno s obzirom i na situaciju malih površina pod jednim proizvođačem. Ekološka poljoprivreda nam svojim metodama proizvodnje hrane i odnosa prema tlu i živom svijetu može pomoći i stvaranjem organske tvari i poboljšavanjem strukture tla, što je prije istaknuto kao jedan od naših većih problema.

U Hrvatskoj je pod ekološkom poljoprivredom 14.980 ha, od čega je obradivih 3.500 ha, a ostatak su pašnjaci za pčele i stoku. Početkom 2007. godine bilo je registrirano 343 ekopoljoprivrednih proizvođača. U zadnje se vrijeme bilježi lagan, ali kontinuirani rast jer je porasla i potpora države koja danas iznosi 3.000 kuna po hektaru, što je dvostruko više nego za konvencionalnu poljoprivredu. U zadnje vrijeme i ekološka poljoprivreda postaje više biznis, a manje ljubav, pa ovdje trebamo prije svih istaknuti brojne neimenovane pojedince i obitelji koje su u ovoj priči bili pioniri i pionirke i tako brojnim cinicima i sumnjičavcima pokazali kako se i od ljubavi može pristojno živjeti.

Ipak, trebamo biti svjesni kako smo i tu bili spavači dugog sna i tek nedavno počeli trljati oči pa nam je pod ekološkom obradom tla tek 0,2 posto svih poljoprivrednih površina, čime smo među zadnjima u Europi.

Već sam dovoljno navodio prednosti lokalno proizvedene hrane na ekološki način i tu doista leže velike pogodnosti za Hrvatsku, kao i mogućnosti za smanjenje emisije stakleničkih plinova. U Hrvatskoj se godišnje potroši 400 do 500 tisuća tona mineralnih gnojiva, što po jedinici poljoprivredne površine iznosi 158 kg, a po jedinici obradivih površina 251 kg. Za proizvodnju jedne tone mineralnog gnojiva stvorimo emisiju od pet tona CO2. Samim tim jasnija je potreba separiranja organskog otpada i razvijanja ozbiljnog programa recikliranja u svrhu proizvodnje humusa, posebno u vidu činjenice kako je udio organskog otpada u komunalnom otpadu kućanstva čak i veći od 60 posto, a mi organizirano kompostiramo svega jedan posto komunalnog otpada (AZO, 2007). Kompostište s kalifornijskim glistama od 2 m2 može reciklirati i do tone organskog otpada. Ovo bi zasigurno trebalo ući u Strategiju održivog razvoja svačije kuće i zgrade, jer predviđanja rasta korištenja mineralnih gnojiva do 2010. godine idu i do 1.350.000 tona. Zamislite samo koje bi ogromne količine energije mogli uštedjeti ovim jednostavnim rješenjem, a tla bi obogatili vrijednim organskim materijalom.

Ovdje, kao i na globalnoj razini, navodim kako je korisnije smanjiti količinu otpada, nego ga gomilati i onda iskorištavati. Kao što nam je Koprivnica ogledni primjer u transportu, tako nam je otok Krk odličan primjer gospodarenja otpadom. Kroz projekt EKO Krk kojim upravlja tvrtka Ponikve d.o.o., na cijelom je otoku razvijen posebno ambiciozan i učinkovit sustav smanjenja otpada. U novoj europskoj legislativi ističe se cilj zaustavljanja rasta otpada, a Krk je već sad to ostvario sa smanjenjem količine otpada za 6 posto godišnje.[67] Na otoku se nalazi skoro šestina svih spremnika za odvojeno prikupljanje otpada u Hrvatskoj, a važno je spomenuti kako cijena odvoza otpada za građane nije rasla. Trenutno se na otoku reciklira 23 posto otpada, što je za nekoliko puta više od otužnog prosjeka u Hrvatskoj. Ono što je pak tragikomično jest što strateški dokumenti Republike Hrvatske kao cilj ističu stopu recikliranja upravo tih 23 posto. Godina? Hajde, dajte si mašti i zloći malo na volju. Što mislite za koju godinu je taj velebni cilj od 23 posto određen? Aj dobro, dragi ste mi pa da vas ne mučim – za 2015. Ono što je jedan otok uspio već sada ostvariti, mi na razini države planiramo 2015. godine. To je samo još jedan dokaz kakva hladnoća i neambicioznost piše strateške dokumente u Hrvatskoj, neovisno govorimo li o energiji, otpadu ili nekom drugom važnom području. Odlučnom i iskrenom politikom održivijeg odnosa prema otpadu, otok Krk je danas model za učinkovito gospodarenje otpadom i izvan granica Hrvatske, te je i primjer odgovornog odnosa ljudi na javnim funkcijama kada je riječ o otpadu.

 

* * *

Dok sam dovršavao pisanje knjige i dalje su stizali podaci koji pokazuju da nastavljamo sindrom šlepanja na održivi razvoj. Netom prije konferencije o klimi u Kopenhagenu stigla je vijest o neprihvaćanju dijela Prvog inicijalnog izvješća Republike Hrvatske o provedbi Protokola iz Kyota, jer je UN-ov Odbor za pridržavanje odredaba Kyotskog protokola odlučio ne uvažiti Hrvatskoj već odobrene veće polazne emisije od 3,5 milijuna tona, kako je odlučeno na Konvenciji u Nairobiju 2006. godine. To Hrvatsku stavlja u vrlo nepovoljan položaj oko ispunjavanja ciljeva iz Kyoto protokola, jer realno nije dovoljno činila na smanjenju emisije proteklih godina. Postizanje smanjenja emisije od 5 posto, kako reguliraju naše prihvaćene obveze do 2012. godine, zadovoljavala je isključivo većim polazišnim osnovama. Bez toga se više ne možemo čak niti šlepati da smo ispunili minorni Kyoto protokol. Tako su po današnjim podacima, emisije Hrvatske od 1990. do 2007. smanjene za 4,1 posto uz pomoć ponora ugljika odnosno naših krasnih zelenih šuma[68], a bez njih je emisija porasla 3,2 posto. I jedno i drugo daleko je čak i od pišljivih 5 posto smanjenja koje smo prihvatili.

Lobiranje Hrvatske u Kopenhagenu da joj se dopusti povećanje emisije od 6 posto do 2020. godine pridonijelo je da tijekom konferencije zaslužimo nagradu “fosil dana” u društvu Kanade.

Ne samo to, nego se onda iz nadležnog Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva (MZOPUG) drznu krenuti u očajnu PR smicalicu kako se oni ne slažu s odlukom UN-ovog odbora, ali nisu tražili povećanje emisije, mada se jednostavnom računicom mogu dobiti svi podaci da smo vraćeni na stanje prije Konvencije u Nairobiju. Matematika ne stanuje u MZOPUG-u. To da su osobe, od strane države najodgovornije da štite okoliš i među odgovornijima da se provodi politika održivog razvoja spremne javno lagati i muljati, te da je normalno pokrenuti cijeli marketinški stroj preokretanja izjava i formulacija ne govoreći ništa o suštini, to čovjeku zbilja može preokrenuti jedino želudac.

Već spominjani citat iz studije Ekonomskog instituta Zagreb o razlozima zbog kojih načini odlučivanja u Hrvatskoj ne pridonose održivom razvoju možemo ovdje i nastaviti, jer između mnogih razloga stoji i “nedovoljno razumijevanje koncepta održivosti iz čije se cjelovitosti često izvlači ono što odgovara trenutnim interesima” (Kordej-De Villa, Stubbs, i Sumpor, 2009: 11). S obzirom na odnos prema održivom razvoju u Hrvatskoj, očito je kako kod nas još uvijek prevladavaju nečiji trenutni i partikularni interesi.

Posljedice politike da svatko u svoje gusle svira najviše u ovom trenutku osjećaju zanesenjaci i vizionari koji su doslovno i iskreno shvatili one deklarativne laude o održivom razvoju u našim zakonima, dokumentima i strategijama, pa se danas zapetljavaju u birokratske petlje.

Tako već spominjana Hrvatska stručna udruga za solarnu energiju (HSUSE) iznosi pritužbu kako ključne institucije države za upis u registar i povlašteni otkup električne energije, a kojih je čak četiri da ne bi bilo previše jednostavno (Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Hrvatska energetska regulatorna agencija, Operator distribucijskog sustava i Hrvatski operator tržišta energije) nisu koordinirane te im se čak i preklapaju prava i obveze (HSUSE, 2008). Dapače, ide se čak i korak dalje pa se iznosi argumentirana kritika na vjerojatno jedan od najkompliciranijih, a samim time i obeshrabrujućih sustava na svijetu za investiranje u solarnu energiju za proizvodnju struje te prodaju u elektroenergetsku mrežu pri čemu je potrebno skupiti, slovom i brojkom, 66(!?) dokumenata i priloga za četiri spomenute institucije.

Posljedica svih tih prepreka je stanje u kojem imamo svega dva solarna sustava za proizvodnju električne energije koji su prošli kroz cijeli proces stjecanja Statusa povlaštenog proizvođača električne energije te imaju važeći ugovor s HROTE-om i prodaju struju u elektroenergetsku mrežu.

Naš najveći problem i jest to glumatanje, jer smo godinama bili prpošni što ćemo lako zadovoljiti majušne obveze iz Kyoto protokola ne radeći zapravo previše toga ozbiljno, s obzirom da smo se pouzdali u povećanje kvota koje smo dobili na Konvenciji u Nairobiju. Sada kada je taj bunar iluzija i pasivnosti presušio, odluka UN-ovog Odbora je došla kao hladan tuš, a hladan znoj krenuo je kliziti niz leđa odogovornih uz vječito pitanje: Kako da se sad izvučemo iz ove zbrke? Cijelo smo se vrijeme ponašali kao da smo zaista popušili onu pomalo pakosnu foru o 2012. godini koja se upakirala u lako prijemčiv proizvod za umorne i izgubljene duše ovog svijeta, pa nismo ni marili što će biti nakon Kyoto protokola – kao da će vrijeme stati.

Tu Hrvatska nije nikakva iznimka. Vidjeli smo ranije kako, nažalost, većina svjetske političke pa često i znanstvene elite nije svjesna opsega i veličine potrebnih koraka prema zaustavljanju negativnih posljedica klimatskih promjena i krize opskrbe fosilnim gorivima. Rečeno rječnikom same knjige, Kyoto protokol jednostavno nije dovoljno jak alat u borbi protiv klimatskih promjena. I krajnje blagonakloni zastupnici Protokola ističu kako ga je potrebno prihvatiti tek kao prvi korak do još striktnijeg i realnijeg ugovora, prihvaćenog od svih ključnih globalnih aktera. No, onda se možemo zapitati gdje je u tom drugom krugu Hrvatska?

S obzirom na gotovo pedesetpostotan utjecaj emisije ugljičnog dioksida na ekološki otisak, te činjenicu da emisije ugljičnog dioksida sudjeluju sa 75 posto u ukupnoj emisiji stakleničkih plinova Hrvatske, možemo zaključiti kako nam sljeduje i rast otiska. Znači li to da nakon 2012. godine Hrvatska iskače iz vlaka zemalja koje prihvaćaju obaveze? Za sve to vrijeme mi uzaludno gubimo vrijeme s pričama o autima na vodik, nuklearnim elektranama, skladištima za pohranjivanje ugljika i svega što je još uvijek daleko od realizacije, a s obzirom na stvarni utjecaj možemo samo dodati – i na svu sreću daleko od realizacije.

Naše strategije i planovi, a ponajprije naše ponašanje, nije dovoljno za potrebno smanjenje emisije stakleničkih plinova ako se želimo ozbiljno i dugoročno posvetiti uštedama i potrošnje i emisije. Problem je što se i mi, kao i većina drugih zemalja, zadovoljavamo prilično niskim ciljevima, odnosno nedovoljno visokima za rješavanje problema smanjenja resursa i biokapaciteta.

Podaci i rezultati ekološkog otiska s jedne strane te ogromne važnosti biokapaciteta i raznolikosti naših ekosustava s druge, podsjećaju nas koliko nam je važno postići ravnotežu koju zahtijeva održivi razvoj. Pokušao sam dati neke napomene i komentare kako možemo smanjiti potrošnju energije boljim dizajnom u najvažnijim sektorima društva te korištenjem obnovljivih izvora energije i energetske efikasnosti. Ovdje bih još jednom naglasio važnost naših ekosustava. Već smo istaknuli kako biokapacitet Hrvatske nije od tolike važnosti za globalnu razinu kao primjerice tropske kišne šume u Amazoni, središnjoj Africi ili jugoistočnoj Aziji. No, zasigurno je riječ o važnom sustavu ne samo za nas, već i za širu regiju. S obzirom na globaliziranost svijeta, biokapacitet Hrvatske ne trošimo samo mi, već i drugi, no važno je priznati kako u znatno manjem omjeru. Stoga bogatstvo biokapaciteta Hrvatske upravo nama predstavlja najveću vrijednost. U tom smislu, pored jačeg naglaska na važnost edukacije u društvu, za Hrvatsku kao jedno od važnijih područja ostaje očuvanje kvalitete ekosustava i postojeće razine bioraznolikosti. U slučaju jačeg utjecaja negativnih posljedica klimatskih promjena, područja koja imaju očuvane i kvalitetne lokalne ekosustave te dobro poznavanje o djelovanju i ponašanju mikroklimatskih uvjeta, imat će i veće šanse za prilagodbu te širi manevarski prostor za aktivan odnos prema novonastaloj situaciji. Društva sa srednjim, a posebno s niskim indeksom ljudskog razvoja i slabom kvalitetom lokalnih ekosustava, takvi scenariji približit će stanju nesposobnosti nadležnih institucija za osiguravanje normalnih uvjeta za život te ozbiljnoj degradaciji u okolišu. Premda su povezani, potrebno je načiniti razliku između utjecaja klimatskih promjena i problema osiguranja dovoljne količine energenata za društva. Klimatske promjene imaju najveći utjecaj na siromašne zemlje i zemlje u razvoju, gdje sustav i bez njihova negativnog utjecaja ima problema s funkcioniranjem i osiguravanjem najvažnijih potreba na dnevnoj razini. Doduše, ovdje treba dodati kako imamo i niz ekonomski razvijenih zemalja koje bi uslijed takvog scenarija imale problema, a najbolji primjer je potpuni kolaps djelovanja u SAD-u nakon uragana Katrina 2005. godine. Što se tiče eventualnih problema s opskrbom fosilnih energenata, ekonomski najbogatije zemlje će tu imati veće probleme od siromašnijih zemalja, jer su u ovom trenutku iznimno potrošačka društva ranjivija na nedostatak “uobičajene dnevne doze” fosilnih goriva. Problem je što s obzirom na dosadašnje trendove razvoja, sve veći utjecaj klimatskih promjena ide paralelno sa sve većim cijenama i nedostatkom dovoljne količine fosilnih energenata, pa će ta dva procesa utjecati na cijeli svijet. Hrvatska tu kao zemlja bogatog ekosustava i bioraznolikosti, visokog indeksa ljudskog razvoja te rasta sposobnosti djelovanja središnjih, županijskih, gradskih i lokalnih uprava, treba provoditi politiku smanjivanja ovisnosti društvenog razvoja o fosilnim gorivima. Samo kad nas ta vražja koordinacija između svih nadležnih i zainteresiranih ne bi toliko priječila.

Zato su u ovom poglavlju dobili zaslužene ovacije svi oni akteri koji već koriste alate za održivi razvoj kod nas. Oni to zaslužuju jer njihovi primjeri pokazuju kako su započeli svoj put prema održivijem razvoju bez kalkulacija, s kirurški preciznim mjerama i ciljevima te odlučnošću i smjelošću kakva upravo nedostaje onim nekoordiniranim nadležnjakovićima. Isti pljesak na otvorenoj sceni ide i svim onim borcima i borkinjama na terenu koji gotovo svakodnevno sprječavaju ili saniraju štete stvarane od strane zastupnika spominjanih prepreka za održivi razvoj.

Kako sam rekao, za mene su oni ljepša strana Hrvatske, a jednog lijepog dana kada ćemo živjeti održivi razvoj, sjetit ćemo ih se kao naših temelja, kao korijena iz kojih je niknuo održivi život.

 

 

BILJEŠKE

[65] Dobar primjer takve loše odluke je izgradnja hidroelektrane Lešće na slivu rijeke Dobre. HE Lešće pokrit će svega 1 posto ukupne potrošnje energije u Hrvatskoj, uz ozbiljnu devastaciju krškog područja rijeke Dobre i okolnog ekosustava, što je kao iznimno područje bioraznolikosti trebalo sačuvati. Uložena financijska sredstva od 65 milijuna eura bilo bi korisnije uložiti u toplinsku efikasnost stambenih objekata, jer bi se time dobila ušteda potrošnje energije u istom omjeru energije koja će se dobivati radom hidroelektrane (SIC, 2006).

[66] Prosječno kućanstvo godišnje potroši 80 GJ energije, od čega na troškove topline ode oko 60 GJ (Mobbs, 2005). Solarni kolektori za toplu vodu, ovisno o njihovoj učinkovitosti, mogu godišnje proizvesti 3,5-5 GJ/m2 topline. Sustav solarnih kolektora koji pokriva 8 m2 može proizvesti od 28 GJ do 40 GJ energije za toplinu, što je više od polovice godišnjih potreba za tu namjenu.

[67] Svaka kuća je dobila četiri kontejnera za odvojeno prikupljanje otpada, na 1.300 lokacija po cijelom otoku je postavljeno isto četiri kontejnera za sortiranje otpada, nekoliko punktova za prikupljanje starog namještaja, automobilskih guma, akumulatora i slično.

[68] U literaturi ćete naći to pod terminom LULUCF mjere – Land Use, Land Use Change and Forestry – Korištenje zemljišta, promjene u korištenju zemljišta i šumarstvo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.